Autori Na vrh
Z
Zvijezda

Zvijezde su pomalo kao strip-tease. Smije ih se gledati, ali ne smije ih se dirati. Često se čuje: zvijezde su hladne, tako daleke. Misli su zvijezde, čini se kaže negdje Ujević. Oduvijek kao da za njima žudimo a ne znamo zbog čega. Mislimo, dok živimo u omami mladog iskustva o tome dokle će nas zazivati svojom daljinom, dokle taj kozmički strip-tease?  Prepoznajemo ih i tražimo na toj beskrajnoj mapi crne modrine. Sjevernjača, Veliki Medvjed, Andromeda (zapravo galaktika a ne zvijezda!), Kastor i Poluks...Neke ne vidimo prostim okom, niti ih zapravo znademo pronaći. Kažu da je jedna od najsjajnijih trostruka zvijezda, što god to značilo. Ali, kao ljudima od riječi, i sama ta riječ Alfa Kentauri – može nas očarati. No, ipak ostajemo dolje, uzemljeni, bez krila, dio zemlje, vatre i vode, bića koja žude jer kao da je svemir bitno razveden od nas, zagonetno i tiho, te ga ne možemo dokučiti. Previše smo bučni, previše arogantni. 

A opet, zašto u nama postoji stalnost astralne čežnje? Možda su krivi pjesnici. Ne bi li bilo bolje biti slobodan od te čežnje i trajati tupo, kao zvijeri? No, ne vjerujemo da zvijeri doista traju u „tuposti“. Osjećaju, kao što i mi osjećamo. Možemo li mi uopće znati kako to one „traju“? Postoji pjesnik, D. H. Lawrence, koji se čarobno uspio uvući u „podsvijest“ životinja. Ušao je u svijest zmije naprimjer, u njezin gotovo bi se reklo svjetonazor. To nije lako, naravno. Pisati iz perspektive jedne zmije. Kao što mi ne možemo „osjećati“ kao zmija, tako ni zmija ne može „osjećati“ poput nas. Ima milijuna godina u oku jedne zmije, a mi smo tek mala futnota nepoznatih zvjezdara. 

Zvijezda je pak, čini se, najljepša riječ u našem jeziku. Čak ljepša i od onih iz jezika mekih, romanskih; stella ili estrella svakako su ljepše od anglofone sestrične star, ali naravno ima nekog zvučnog sjaja u njemačkom Stern, neke vrste blistava duha u francuskoj riječi etoile. Ipak, evo i naš mali jezik ima jednu riječ koja je upravo čarobna. Taj splet suglasnički zd inače može biti diskutabilan: kad netko jezdi to je lijepo i dobro, ali kad tko bazdi, onda je to manje socijalno prihvatljivo. Gazda, gazdi, jest naravno turcizam – i što s time? Riječi su riječi. Mi često tom riječju podrazumijevamo neki antagonizam. Da je riječ gazda finlandizam možda nam ne bi bila takav trn u oku. No, to su razlozi politike a ne jezikoslova. Jedna jako draga riječ, ne toliko visoka i čarobna kao zvijezda, a opet u toj nakupini suglasja jest i brazda. Čovjek odmah nekako pomisli na ime za neki ekspresionistički časopis dvadesetih godina prošloga stoljeća.

No, spustimo se ponovo na naš tvrdi i sve hladniji planet. Možda je problem esejistike čežnje u tome što nismo od zvijezda, nego od planeta. Postoje zaboravljene mitologije po kojima su naši, recimo indoeuropski preci, na planet Zemlju stigli s nekog nepojmljivo dalekog, tehnološki jako razvijenog planeta. Sva povijest racionalizma i prirodnih znanosti tomu se protivi gotovo orwellovskom uniformnošću, ali nama nešto u tome šapuće. Zar nema neke dublje realnosti od dugotrajna i zamorna silaska nekog banalnog majmuna s baobaba? Zar ne postoje skokovi nepoznatih revolucija? Na nekoj dubljoj razini. Usprkos svoj znanosti, mi i dalje znamo ili vrlo malo ili – ništa. 

Vratimo se zvijezdama. Netko tako odjednom kao da počne svjetliti u mraku. Možda je čitav (nama poznati) svemir samo beskonačno crno polje u kome noću svijetle zvjezdana bića. Mrak je posvuda i oduvijek, a zvijezde tragovi misli. Kao noćne krijesnice, početkom srpnja. No, čak i da smo samo jedno nestabilno stanje elektromagnetske simulacije koju izaziva biologija života, to je samo jedna od nevažnih istina... eto, krećemo se svijetom i ponekad svijetlimo. Pomalo kao božićna drvca! Hodajuća božićna drvca. Lijepo je biti u društvu ljudi koji zasvijetle poput božićnog drvca. Svima je, barem na nekoliko trenutaka, uljepšan dan. A navečer, na kraju dugog putovanja još jednoga dana, noćno nebo pokadšto kao da je užgano milijunima onih tako nedosežnih božićnih drvaca. 

Boris Gregorić