Autori Na vrh
Z
Zubobolja

Zub svoju egzistenciju oglašava tek preko kvara; kvar ga dovodi u postojanje. Zub tada postaje problem. O njemu se može početi diskutirati. 

 

***

Bol zuba u jednom trenutku postaje apsolutno središte. To može biti utjeha vječno dekoncentriranima i odsutnima: odjednom imaju nešto što ih neprestano okuplja, nešto što ih poput gravitacije sprečava da odlete. No u poodmaklom stadiju, u noćne sate, za nesanice, zubobolja je prilika za ekstazu. Način izlaženja iz sebe. Kad se kaže – poludjet ću od zubobolje, kad čovjeku dođe da udara glavom o zid kako bi preselio bol na drugo mjesto. ­Ili da urla. Slika Tarzana koji se hvata za lijanu i urliče u džungli dolazi sama od sebe. Ali džungle nema, svatko je u svojoj boli kao majmun u kavezu za čije se rešetke očajnički hvata. 

 

***

Šupljina u pokvarenom zubu zaziva viziju bezdana, crnog onostranog kamo jezik ne doseže. Govorim pritom o organu, ne o jeziku kao logosu, premda bi se u ovom slučaju mogao postaviti znak jednakosti – rupa u zubu jedna je transcendencija usred usta. Bog ili Ništa. Vršak jezika zapinje u uzanim vratima pukotine. Eventualno zubar, taj ispovjednik-speleolog, može rasvijetliti špilju. On će ujedno, što i priliči duhovnom terapeutu, odagnati mrak, zabijeliti stvar. Nije čudno što su aluminijske plombe zamijenjene bijelima, svaku vrstu reminiscencije na crno šupljine treba odagnati. 

***

Zubobolja ima glazbene kvalitete. Kakav je njezin zvuk? Premda onaj koji pati sliči glazbeniku koji gusla samo na jednoj žici ponavljajući istu, monotonu notu, upravo je zubobolja dokaz da se iz najsiromašnije orkestracije može dobiti čitav zvučni spektar, to bogatiji što je bol ustrajnija, dulja. Govórimo sada o modulacijama zubobolje, čija je glavna karakteristika disonanca. Na vrhuncu boli, to je neki cilik, treperenje praćeno podbadanjem, mračnim kontrapunktom odsviranim u donjim dijelovima spektra. Zatim, u nešto blažem obliku, to je brujanje, poput sviranja na mlohavoj, opuštenoj žici, koja se međutim u svakom trenutku može zavrnuti u krajnju napetost. I na koncu, to je trenutačan udarac o doboš, podmukao ubod nožem u leđa nakon kog slijedi sablasna tišina, koju čujemo kao negativ boli, kad nam se čini da odzvanja upravo ona šupljina u zubu, grozna glazba karijesa. 

U zubarskoj ordinaciji sve to biva podignuto na novu razinu. Zubar nam se pridružuje svojim instrumentima, djelujući ujedno kao član orkestra i dirigent. Na svome kraju, svaka zubobolja tako postaje koncert, simfonija. 

 

***

Nakon vrhunaca boli, za kojih se patnik istrenirao u alpinista zubobolje, bol u svojoj zadnjoj, iščezavajućoj fazi sliči večernjoj grmljavini što se udaljava i obećava sunčan dan. Najveća greška koju čovjek tada može učiniti jest – ne otići zubaru. Taj razmišlja: „Preživio sam ovaj, pa ću i sljedeći put.“ On se vodi onom starom – što te ne slomi, ojača te i na koncu postaje heroj – ali bez zuba. 

 

***

„Nemoguće je voditi dijalog s fizičkom boli“, nalazim kod Ciorana. Tako i zapisi o zubobolji mogu nastati tek u pauzi između dviju boljki, kad se bol svede na ljudsku mjeru i omogući piscu lagodu komparacije i raskoš metafore. Pisac treba neku pobudu, blaga zubobolja udovoljava tom zahtjevu – pisanje postoji u procijepu između ravnodušnosti i bičevanja. Kao što mačka obilazi oko vruće kaše, tako i on obilazi oko rane koja se puši. Oko svog otvorenog zuba, centra svijeta koji ga prijeti progutati. Prije nego nestane u njemu, pisac će se nastojati okoristiti tim bezdanom. To je ekonomija pisanja – izvlačiti korist iz onoga što te troši, okrasti vlastitu zubobolju. I onda, džepova punih teksta, odšetati zubaru.  

Branislav Oblučar