Autori Na vrh
Z
Zlopaćenje

Dogodilo se da mi se ozbiljila ona biblijska metafora o sedam mršavih krava (koje je usnuo Josip) – tj. došlo neko razdoblje da se samo nevolja na nevolju nizala, od poslovnog do privatnog života, od groznih prijevara, gubitaka novca do razine besparice te grozomornih bolesti i smrti prijatelja, od glupavih pehova do narušenog zdravlja. Mislim, nije da me inače prije toga život, srcedrapateljno rečeno, samo mazio i pazio pa sam postala razmažena cvilidreta. Naprotiv. S godinama bih tek cinično ustvrdila: "Preživjela sam. Na žalost." No, te godine su bile šugave za opstajanje, čak i uz elastična mjerila stečena "vježbanjem života". Nakon tri godine zlopaćenja, a u tijeku razdoblja kad su se nevolje snažno koncentrirale, jedna mi je upućena prijateljica dijagnosticirala da me to "pere" Saturn. Prema astrologiji to je ciklus od sedam loših i problematičnih godina. I eto, kad bolje promislim: nije ta biblijska metafora bez vraga. Ako dodaš tome onu izreku o sedam godina nesreće nakon razbijenog zrcala, ispada da su ti sedmogodišnji ciklusi ipak utemeljeni u nekom ljudskom iskustvu. Naposljetku, sedam je planeta (tradicionalno, kao i brojeva sfera, stupnjeva usavršavanja, boja duge, nota, latica ruže, ophoda u Meki, krakova svijećnjaka i sl. – uostalom, piše sve u Rječniku simbola), pa je onaj zadnji valjda najteži. Kao što je nedjelja najteža za podnijeti – nakon biblijskih šest radnih dana. Prema Bibliji, svake sedme godine oslobađaju se robovi i otpisuju dugovi dužnicima. U svakom slučaju, to je magijski broj. Međutim, ja nisam bila nimalo ushićena što me zakvačila ta drevna mistika i simbolika. Radije bih da me anonimno i nečujno zaobišla. 

I tako, tijekom valjda već i četvrte godine moga (prognoziranog) sedmogodišnjeg zlopaćenja jedna mi je prijateljica, koja se u međuvremenu odselila u daleke krajeve, nakon što nekoliko mjeseci nismo bile u kontaktu, poslala mail "da šta se ne javljam, da kak' sam". Premda sam već dugo bila u fazi da ne govorim o svim tim jadima koji su me slijedom pogađali, pa ni prijateljima, jer sam sama sebi već išla na živce, ulovio me neki trenutak slabosti i istresem joj ukratko dušu. A to ukratko, sve sami mrakovi, nijedne dobre vijesti. I namjesto očekivanog suosjećanja, gle!, žena – šljus! – zgrozi se: kao ono "da šta je meni, da više prestanem, da šta sam si umislila kako je samo meni teško…" I onda udri ispričat "tužnu" priču kako je baš jučer bila na kavi sa znanicom koja je sva odlučna u obrani svoga digniteta dala otkaz u šminkerskoj firmi u zapadnoeuropskoj metropoli jer joj posao nije odgovarao i sad će se odmarati i tražiti drugi. Eto, to je primjer kako se hrabro nositi s nevoljama. Na to meni padne mrak na oči. Pak se ja zgrozim: oprosti, nekako eto ne mogu žaliti jednu bjelosvjetsku hohštaplerku koja jamačno ima podeblji račun u banci, bira poslove kao dokona princeza ruho za bal i špila veliku intelektualku. Halooo? Razine usporedbe!!! Meni je iskreno žao gospođe Štefice koja se digne u pola pet ujutro u zaselku nadomak Zagreba, nahrani kravicu, svinje i kokice, pa ide na autobus da bi u sedam bila na radnome mjestu čistačice u školi, a onda poslije posla ide čistiti i peglati po kućama… Ne žali se, uvijek je dobre volje i presretna je kad joj poklone staru odjeću ili obuću. Bila je to obična priča koja mi je odmah pala na pamet jer sam Šteficu srela dan prije. Nisam trebala "kopati" po sjećanju za primjerima iz kakve crne kronike ili apela za humanitarnu pomoć. Usto, napisala sam prijateljici da ne mislim kako imam copyright na najveću nesreću, kako si nisam umislila da je meni najgroznije na svijetu, da svoje nevolje stavljam u kontekst vlastita života, okoline i društvenog kruga. I da me ne pita kako sam ako ne želi čuti istinu. Bogme me više i ne pita. Ionako joj ne bih rekla.

No, to mi je dalo misliti o temi: tko ima copyright na najveću nesreću? Jerbo, uglavnom, svatko za svoju misli da je najgora, najmučnija, najtegobnija. Kad ti tako krene po zlu, obično biva da je tvoj "križ" najteži, jed najgorči, golgota najdulja. Iskustvo mi govori da se pritom uvijek nađe netko upućen u (neo)katoličku ili kakvu newageovsku tlapnju, pa ti navre tumačiti kako je svakome od nas suđeno podnijeti onoliko nedaća koliko je to Bog ili kakvo god stanovito božanstvo bilo odredilo zlopatniku, da nam je predodređena količina patnje s kojom se možemo nositi, da smo snažni taman toliko da otrpimo štogod nas snašlo. Realno gledajući, to bi čak bilo humano, ali svi mi znamo da nije tako i da u takvu "statistiku" ne ulaze oni koji se slome pod bremenom, odustanu na putu; da nisu uračunati luzeri svih boja i parije svih kontinenata; kao ni tihi, skriveni, nevidljivi, bezimeni zlopatnici u tišini i samotnosti. Tko bilježi one koji su poklekli? Većinom nitko. Katkad slučajevi završe u crnoj kronici ako je zločin ishod njihove nevolje. Još rjeđe nevoljnici steknu pozornost medija koji od stvarne životne tragedije potom naprave virtualni medijski događaj ili pak hvalevrijednu humanitarnu akciju; u zanemarivom broju slučajeva puku "toplu ljudsku priču". Međutim, čini se kako su zlopatnici shvatili da im medijska pozornost može biti korisna: kad je netko pod svjetlom reflektora, uvijek se nađu dobre duše spremne pomoći. Kako god. Ako ste voljni svoju intimu izložiti pred kamerama, mikrofonima, fotoaparatima – bit ćete nagrađeni ljudskom dobrohotnošću (ili onim što je od toga ostalo). Barem nas tako uvjeravaju. Nitko, naravno, ne objavljuje izvještaje o neuspjelim slučajevima medijske kampanje za pomoći potrebitima.        

Elem, tko zapravo ima copyright na najveću nesreću? Čovjek koji je dobio dijagnozu o neumoljivoj smrtonosnoj bolesti? Tjelesno hendikepirana osoba, bez obzira na to je li invaliditet stečen ili urođen? Roditelj kojem je umrlo dijete? Proleterska sirotinja kojoj je uručen papir s otkazom? Potopljeni? Pogorelci? Izgladnjeli i trajno gladni? Vječni beskućnik? Žrtva rata? Zlosretnik mira? Majka kojoj su rekli da joj dijete ima neizlječivu gensku bolest? Otac kojem je sin u lice rekao da ga prezire? Sestra koja je pokopala brata? Zatajena kći? Sin razmetni bez udijeljena oprosta? Siroče? Kopile? Nesretno zaljubljeni? Odbačeni ljubavnik? Izdani prijatelj? Kljast? Gubav? Ružan? Prezren na svijetu? Uznik? Sužanj? Nedužan a osuđen? Sudbinski pehist ili pegula? Rođen bez sretne zvijezde?

Tko je najveći zlopatnik? Čija je nevolja najteža? Psiholozi kažu da nesretnima postajemo u trenutku kad se usporedimo s drugima. Dakle, mjera za nesreću ili sreću su drugi? Netko/nešto izvan nas samih? Elem, koliko je čovjek sam po sebi sretan ili nesretan ne ovisi o tome kako se osjeća, nego gdje živi, tko i što ga okružuje. Zlopaćenje (nije li to krasna i riječ rijetko precizno definiranog sadržaja!) uvijek valja razmatrati u singularu! Ponajprije zato što se uvijek i doživljava u jednini: svatko za vlastiti jad i čemer misli da je najveći na svijetu; potom i zbog toga što svačija nevolja doista jest jedinstvena i neponovljiva jer se događa ličnosti koja je jedinstvena i neponovljiva. Upravo su zato količina i varijacije ljudske tragedije neiscrpne, a sreća se očituje u stanovitim izbrojivim modelima. 

Naš doživljaj životne kobi ne nastaje u zrakopraznom prostoru, nego u zadanim okvirima društvenih prilika u kojima smo izrasli i ostvarujemo svoju egzistenciju. Primjerice: novcem možete kupiti uspjeh, ali ne i sreću, odnosno osjećaj ispunjenosti i životnog zadovoljstva. Tako neka istraživanja pokazuju da je u zapadnim zemljama s porastom blagostanja i gospodarskog rasta slabio subjektivni osjećaj sreće. Navodno najsretniji ljudi žive u siromašnoj Nigeriji, a najnesretniji u bogatim Sjedinjenim Američkim Državama. Cinik bi rekao: otkrili su toplu vodu! Naime, antropolozi to odavno znaju: onaj koji se naziva sretnikom živi u harmoničnoj familiji i ima prijatelje koji ga podupiru; potom, uglavnom se ne pita o smislu života, nego vjeruje u nešto više od pojedinca: Boga, proviđenje, filozofsku ideju; naposljetku, ima definirane životne ciljeve koje teži ispuniti. Dakle, obrnemo li te tri postavke ispada da čemeran čovjek nema obiteljsku i/ili prijateljsku ljubav (odnosno, barem da sumnja u nju) te bezuvjetnu potporu bližnjih; da propituje i sumnja u smisao vlastita života onkraj svog usuda; da su mu životni ciljevi zamućeni ili fluidni, čak nepostojeći. 

Ah, s čežnjom mislim na ona vremena kad su mjerila za zlopaćenje bila na neki način standardizirana, kad je čak bilo otmjeno biti bez razloga čemeran i tugaljiv, kad se biti nevoljnikom smatralo plemenitim trpljenjem odabranosti od providnosti. Danas je sreća imperativ. Luzer je prezren. Moraš misliti pozitivno i kad ti se uruši kuća i kad ti se život satre u temeljima. Bijedno je i prezreno pokazati jad, nemoć ili izgubljenost u svijetu koji cijeni samo sretne, moćne i odlučne. Ma je li tome baš tako?! Barem meni za utjehu neki je cinik ustvrdio da je posve nevjerodostojno u tako tragičnome svijetu toliko isticati sreću, da je zapravo opasno to forsiranje veselja na uštrb tuge. Mudri će vam reći: nećete sretnim postati tako što ćete reći sebi: "Mislim da sam sretna i stoga sam sretna. Neću misliti na svoje nevolje i one će nestati." Takva lažna sreća neće ništa riješiti ni donijeti istinsko trajno zadovoljstvo, nego eventualno samo privremenu iluziju o duševnom stanju. Žudnja za onim što nije ostvareno ili utaženo poput podzemnih voda polako i ustrajno podrivat će nam duševnu uravnoteženost i samosvijest o vrijednosti (samoispunjenju). Kažu da je žudnja moćnija od svakog straha. To znači: strah od neuspjeha ili možebitne nevolje može biti nadvladan voljom da se postigne stanje nepaćenja. No, sad smo već na skliskom terenu između vječnih krajnjih filozofskih pitanja i novije pragmatičnosti psihologijskih škola.  

No, da ne širim priču, samo bih podsjetila kako je još Heidegger ustvrdio da se ljudi razlikuju od drugih bića upravo zbog sposobnosti da preispituju vlastiti život. Pa tako propitujemo i vlastito zlopaćenje: nekome će to biti bremenito pitanje zašto ne može svome potomstvu zajamčiti blagostanje i napredak, a nekome drugom, što bi rekao Terry Eagleton, "ontološka tjeskoba". Između egzistencijalne ugroženosti i egzistencijalne mučnine golem je raspon ljudskog osjećaja muke trpljenja bivanja. Međutim, svaka je i najopćenitija i najsuptilnija nijansa u toj lepezi iskustva/osjećanja mizerije jedinstvena i najteža. Patnja nečijeg života ne može se mjeriti univerzalnim aršinom, nego isključivo mjerilima upravo te jedine i jedinstvene ljudske egzistencije u svim njezinim vidovima. I zato se patnja ne može poopćiti ni relativizirati. Na tu jednostavnu činjenicu života odveć često zaboravljaju oni koji odveć često olako prosuđuju o tuđoj muci. 

Nisam sve to stigla kazati prijateljici koja zapravo nije željela čuti kako sam – sporo reagiram, dugo mi treba da heideggerovski promislim vlastiti život, kako u dijelovima tako i u cjelini. Nemam copyright na najveće zlopaćenje, ali, vjerovala u to ili ne, mojih sedam mršavih krava ili saturnovskih godina teško mi padaju i katkad se slomim. Pa i pred spoznajom da sam izgubila prijateljicu jer sam joj iskreno rekla da nisam dobro.

Jadranka Pintarić