Autori Na vrh
Ž
Životinja

Otac sa zida skine pušku i preklopi je na koljenu. Pogleda kroz donju, pa gornju cijev u žarulju. Onda iz najgornje ladice izvuče pet crvenih, tri zelene i dvije žute patrone. Meni su najdraže te crvene: one su za medvjeda. Ali, trebat će mu zelene: one su za srnu. Žute u sebi imaju puno sitnih kuglica i one su za ptice. Majka pere tepsiju za kruh i kaže, ideš sad ili ujutro? Otac kaže, što mogu ubit po mraku, ujutro ću. Dignem glavu i pitam tiho majku, mogu li ja. Otac kaže, još mi samo to u životu fali. Majka briše tanjur i kaže, daj neka ide, ako mu se da ujutro probudit. Probudit ću se, kažem. Daj uzmi ga, kaže majka, vidiš kako te gleda. Meni je neugodno zbog tih majčinih riječi, pa se potežem za rukav. Otac uzme krpicu, briše cijevi puške i nakon nekog vremena kaže u pušku, ja idem jako rano, ako ne budeš na nogama, ja te neću čekat. Ustanem, kažem da se idem naspavati i odem sretan u sobu. Cijelu noć ne spavam, da otac ne otiđe bez mene u lov. Pored kreveta naslonio sam i drvenu pušku; to mi je djed Pave napravio. Gledam kroz prozor: vani je još mrak. Majka otvori vrata i kaže tiho ocu, on spava. Skočim na noge i viknem, ne, ne spavam! Brzo se odjenem, zabacim pušku na rame, a otac na dvorištu kaže, ostavi tu tarabu kod kuće. Zabaci svoju pravu pušku na desno rame, razbaca nogama jutarnji mrak i krene žustro uzbrdo. Magla je gusta, pomiješana s mrakom, ali kako idemo prema šumi, sve se više razrjeđuje; zelena boja šume sasvim vidljivo prelazi s lista na list. Nakon sat vremena hodanja, a samo smo dvaput stali da malo osluhnemo, stojimo na golom vrhu planine; onda se spustimo kroz šumu. Otac sve sporije hoda i sve više osluškuje. Hodam iza njega i pogađam svojim stopalima njegove goleme stope: to me zabavlja. Otac dođe do samog ruba guste šume: trava na proplanku mi je do koljena, a tišina takva da obojica čujemo kako neki kukac uporno krcka u obližnjem trulom deblu. Otac je stao, čučnuo, položio na mokru travu deku, rekao da zalegnem ali da se ne mičem. Odmah legnem potrbuške na deku, ispružim se i oslonim glavu na dlanove. Otac zalegne na boj pored mene: ne sjećam se da smo ikad ležali tako blizu. Skine u ležećem položaju s ramena pušku, i one duple cijevi okrene prema proplanku; priželjkujem da se pojavi onaj medvjed, da ga moj otac ubije; draže mi je nego da se pojavi srna. Ležimo. Dugo tako ležimo u tišini, pritajeni, vjetar se pritajio, šuma se pritajila; gledam u oca pa u šumu, a pogled mi se gubi u neprestanom zelenilu šume. Otac ponekad dlanom zagladi pušku, pljune na palac i očisti bolje nišan: nišani. Desno oko mu je zatvoreno a lijevo na koje škilji, gleda iz duplje u svim mogućim smjerovima. Čekamo u grmlju više od sat vremena, šutimo i čekamo. Kažem, koliko ćemo još čekati, otac stavi preko usta prst, kaže, još jedna riječ i potirat ću te kući. Otac gleda samo u jednu točku. Prst drži na onom prvom obaraču, a drugim prstom češka onaj drugi obarač. Gledam ispred oca, sve što vidim prolazi kroz cijevi te njegove lovačke puške; nebo je puno oblaka, počinje puhati vjetar, oblaci se približavaju jedni drugima: otac razočarano kaže, ništa za danas od srnetine. Htjedoh ustati: onda se na obzorju pojavi neka čudna životinja, zelena, kao da je izmišljena. Pomislio sam, životinja, vanzemaljac, a otac se trgne i ponovno naglo zalegne. Promatramo životinju, ne dišemo: nikad nisam vidio takvu životinju. Otac jače prisloni pušku na rame, nanišani, pritisne jedan, pa odmah iza toga drugi okidač: BUM; BUM. Ona životinja se naglo propne na stražnje noge, ostane tako izdužena stajati, kao da nas želi bolje vidjeti, onda se poput čovjeka polako prevrne na leđa. Otac skoči, isuče iz futrole lovački nož, potrči, prevrne je grubo nogom. Pritrčim, odmaknem se: na glavi joj je mnoštvo rupica iz kojih polagano kapa krv. Otac zabaci pušku na rame, uhvati okrvavljenu životinju za stražnje noge i prebaci je vješto sebi preko leđa. Hodamo prema selu, ništa ne govorimo, pitam ga, koja je ovo životinja, on kaže, koja bila da bila. Namjerno malo zaostajem, jer smrad iz životinje tako je jak da stišćem prstima čvrsto nosnice; otac hoda i pravi se  da njemu ništa ne smrdi. Kad smo stigli, odbaci se sebe životinju i skine krvavi kaput. Majka, baka i sestra kruže i ogledaju sa svih strana nepoznatu životinju. Sestra kaže, ali ovo smrdi. Pa što ako smrdi, kaže otac. A koja je to životinja, pita sestra. Baka kaže, ja mislim da je to jazavac. Sestra je na nos pritisnula oba dlana i pobjegla od smrada, a za njom je, slegnuvši ramenima, polako krenula i majka. Otac ode ostaviti pušku pa se nervozno vrati. Meni isto liči na jazavca, kaže otac, a dal se jazavac jede? Baka napravi neku gadljivu facu i kaže, pa vidiš sinko jađeni kako to gadno smrdi. Pogledam u baku, nasmijem se, a otac mi iznenada opali šamar; u glavi mi je odjeknulo, kao onaj poduplani pucanj. Koju se pičku materinu smiješ!, vikne. Onda ljutito uzima jazavca, ako je to jazavac i još ga ljuće vuče u obližnju šikaru; čini to kao da mu želi iščupati obje noge iz tijela. Navečer, zvijezde na nebu vuku za sobom užarene repove a otamo iz šikare vjetar donosi prema našoj kući užegli smrad lešine. Negdje oko ponoći, otac uzima lopatu i ubrzo nestaje u gustoj šikari; psuje i kopa. Mukli udarci lopate u zemlju dugo ispunjavaju praznu noć. Poslije, otac se kroz mrak vraća s lopatom na ramenu; ja zamišljam kako se to jazavac vraća s lopatom na ramenu. 

Damir Karakaš