Autori Na vrh
V
Vidikovac

1.

„Šteta što nije Srpkinja!“

Šteta što nije Srpkinja, baš je tako rekao, posve me zbunio ne pružajući mi nikakav putokaz, ni posve letimičnu ideju o čemu govori, o kome se radi. Ana i Diana nisu mogle biti dio te priče, to je bilo posve sigurno. One su zagrebačke cure koje vjerojatno sviraju klavir, završile su srednju glazbenu školu, nešto takvo. Možda je rekao: šteta što je Srpkinja? Fred je tip kojem ne postavljaš suvišna pitanja, u njegovom društvu koncentriraš se, trudiš se biti na razini, precizno komentirati ono što kaže. Osim toga, Fred je tip koji je toliko koristan meni i svima, sada šibamo po autocesti na taj festival, bez Freda ja nikada ne bih tamo dospio! Svatko bi volio biti na mom mjestu, u ovom trenutku, pretpostavljam. U Fredovoj blizini uvijek su mnoge žene, cure, ljepotice, mudrice, buduće i sadašnje prevoditeljice, novinarke i spisateljice, prave neku karijeru uz Fredovu pomoć. Fred ima smeđu kožnu jaknu, on je nepogrešiv, ne kupuje krive stvari, ne gubi vrijeme u suvišnim trenucima, barem nikada ne ostavlja dojam da je u nečemu fulao. Meni je vruće u sakou i baloneru i naravno nemam mjesta za noge u njegovom autu. Cesta je pusta, sunce ranozimsko. Slabašno osvjetljava poslijepodne. Zazvonio je telefon. Uzvrpoljio sam se u brizi trebam li se javiti umjesto njega, ali Fred ima handsfree, trebao sam si to misliti. 

„Može!“ rekao je Fred.

I tada sam se sjetio. Trebalo mi je valjda da on razgovara s nekim drugim da se uspijem izdvojiti. Nije mislio na neku od tih cura koje se motaju po festivalima, mislio je na Azru! Na moju Azru!

„Dogovoreno, vidimo se!“ rekao je.

Ana i Diana čekat će nas u birtiji s vidikovcem koji gleda na zapad, stići ćemo onamo baš u predvečerje. Ne smijemo to propustiti. Fred ne zna da zahvaljujući Azri putujemo na festival. Nije skužio vezu između zbirke priča Fahrenheit i Romana o Azri. Fragmenti velike ljubavne kalvarije skriveni u Fahrenheitu totalno su neprepoznati, nitko me nije prokužio. Fred i ja već smo nastupali na nekoj tribini, Fred uvijek nastupa sa svojim piscima na tribinama. Tada sam upoznao Dianu, bila je voditeljica te književne večeri. Drska ženska sa crno-zelenim naočalama, s vrlo širokim ručkama koje se prema ušima sužavaju. 

Ne bojite se da će oslanjanje na druge pisce, na posuđene motive, koje je prisutno u vašoj zbirci priča, kritika ocijeniti pretjeranim, pitala je.

Uopće se ne bojim kritike, rekao sam. Mislim da će mi biti zanimljivo pratiti kako svatko u mojoj knjizi vidi nešto drugo. Mislim da u pisanju uvijek koristimo u prvom redu svoje egzistencijalno iskustvo, prema tome intertekstualnost zapravo nikada nije glavna intencija... Totalno sam muljao.

Fred nikada ne okoliša dok govori. Govori kao što vozi, pojednostavljuje stvari, bira lakše putove. Ulazimo u područje koje nije osunčano, vlaga se zaledila na tlu i na granama stabala, sve je bijelo. Fredov auto reže zimski zrak u dobrom ritmu. Fred zna pogoditi pravu mjeru, ne vozi prebrzo. Ja sam inače vozač, ali nije mi palo na pamet predložiti mu da idemo  mojim autom. Siguran sam da ćemo stići na vrijeme. Obično kada smo zajedno dobro se slažemo, ali sada, zbog Azre, počinjem se osjećati nelagodno.

„Azra koju si izmislio u svom romanu, šteta što nije Srpkinja!“ Fred je sada posve eksplicitan. „Na primjer, Beograđanka“, rekao je. „Nije mi uvjerljivo da bi se tip poput Deana mogao zatreskati u curu iz bosanske provincije.“

Azra koju sam izmislio, fenomenalno se izrazio. Dvaput sam je izmislio, prvi put kad sam je upoznao i otplovio u paralelni život, život u mašti, u kojem smo bili zajedno, a koji je ona hranila najobičnijom ljubaznošću. Drugi put sam je izmislio kad sam počeo pisati nadajući da će mi to pomoći. Malo mi je i pomoglo, barem sam promijenio temu. 

„Osim toga razlike među njima su prevelike“, rekao je Fred. „Bez veze mi je što se razlikuju i po interesima, i po profesiji, i po nacionalnosti, a onda još i po dobi. Kao da nemaju baš ništa zajedničko“, rekao je Fred i malo zakočio nadomak naplatnim kućicama.

2.

Fredovo baratanje volanom, kvačilom i mjenjačem djelovalo mi je čitavo vrijeme totalno suvereno. Što se tiče GPS-a, snalazio se usput, pogledao bi ga gotovo neprimjetno, ne prekidajući razgovor, kao što lako potraži drugu postaju na radiju. Autokarta na mojim koljenima bila je posve suvišna. Žena na naplatnim kućicama bila je slična njemu, vrlo određena, u trenu sam se osjetio poput uljeza među jednostavnim, samouvjerenim ljudima. Uputila nas je da skrenemo desno, zatim lijevo, i onda serpentinama kroz šumu do vidikovca. Fred nije čak ni ponovio desno-pa-lijevo, kao što bih učinio ja ili tko drugi na njegovom mjestu. Iznenadio sam se što nakon dva skretanja – desno pa lijevo – nigdje nije bilo ni šume ni brda na koje bi se trebalo popeti serpentinama. Umjesto toga ušli smo u nekakvu selendru. Sve je bilo posve pusto, mračilo se, magla je legla na ulice. Ulice su bile iznenađujuće široke, barem u centru sela. Krenuli smo glavnom ulicom koja nas je ubrzo izvela iz mjesta, prema cestama koje vode u neku daljinu, nizinu, to sigurno nije bio put koji smo tražili. Fred je zakočio pred malim parkiralištem da okrene auto, morali smo se vratiti u centar. Ulica koja je otvarala novi pravac vodila nas je od glavnog trga prema rijeci, prešli smo preko vrlo uskog mosta, u totalnoj magluštini. Tada sam zaurlao: „Frede, idemo u krivom smjeru!“ Nije se mogao dosjetiti kako se drukčije vratiti tamo odakle smo krenuli, do glavne ulice i prilaza selu, osim istim putem. „Frede, ovo je jednosmjerna ulica“, rekao sam. Selo je bilo mirno i lijepo. Bili smo nestvarno sami. Nigdje adolescenata koji izlaze navečer, nigdje nekoga s psom kojeg u ovo doba vodi u šetnju, nigdje osvijetljene birtije. Vulkanizerska radnja činila mi se poznatom, Fred je tvrdio da je nikada ranije nismo vidjeli. Nismo se prepirali. Bili smo za to preumorni, iscrpljeni u tom labirintu koji smo si sami stvorili. U tom času shvatio sam varljivost Fredovog samopouzdanja. Čovjek koji je previše siguran u sebe upravo zbog te pretjerane sigurnosti počne griješiti, mudrovao sam u sebi. Tko zna, da sam ja bio za volanom, možda smo već mogli biti na vidikovcu. Fred se vratio u centar sela vozeći se jednomjernom ulicom u kontrasmjeru. Sada više nisam znao trebamo li krenuti desno ili lijevo. Mislim da Fred uopće nije pažljivo saslušao Dianu, ili, zar je moguće da ni ona nije znala reći kako se zove to brdo i ta birtija. Nismo znali ni kamo trebamo stići, tako da nam GPS nije mogao biti ni od kakve koristi. Fred je sada birao samo glavne ulice u centru sela, da opet ne završimo na onom mostu gdje je magla još gušća. U jednom trenutku ipak sam ugledao ženu s psom, i htio sam reći: stani, Frede, da pitamo. Ali Fred je bio efikasniji. „Dianin auto!“ rekao je.

Bio je parkiran u dvorištu nekakvog restorana. Samo njezin i još jedan auto na parkingu. Ana i Diana, bilo je očito, ni same nisu stigle do vidikovca.

3. 

„Šteta za vidikovac“, rekla je Ana.

Ana je mirnija od Diane. Ne koristi prejake riječi. Radi zajedno s Fredom, ona uređuje knjige za djecu, ali ponekad i prozu u prijevodu. Diana se bijesno uključila, objašnjava kako je vidikovac fenomenalan. 

„Bila si?“ pitao sam.

Priča kako su prošle godine imali službenog vozača. Vodili su nekog stranog pisca na festival. Užasno je dobar pogled, birtija živopisna, u lovačkom stilu. Vozač je dobro znao sve putove, nije obraćala pažnju ni pamtila kako se ide donde.

Ova naša birtija bila je obična, podijeljena na dva podjednaka dijela, sjedili smo u onoj polovici gdje kockasti stolnjaci nisu bili prekriveni bijelim plastičnim podmetačima za tanjure i pribor za jelo. Planirali smo popiti samo po piće, zaboraviti vidikovac i stići na večeru dobrodošlice za goste festivala. Bio sam umoran i počeo sam se izjedati pitanjem što mi je sve to trebalo. Istina je da sam mnogo više očekivao od pisanja Fahrenheita, a o Romanu o Azri da i ne govorim. Nadao sam se da ću ubiti u sebi tu ljutnju. Kad izađe druga knjiga, oslobodit ću se pitanja je li Azra doista samo nesvjesno hranila moja maštanja. Ili je bila zločesta manipulantica? Istina je, nije mi baš ništa obećavala, ali bila je toliko mila, toliko uz mene, i dok smo bili samo znanci, i onda kada smo se upustili u kratku vezu... Je li moguće da nije skužila kako sam čitavog sebe dao u trenutke s njom, kako sve ostalo vrijeme provodim maštajući, kao da ne postoji moj realni život gimnazijskog nastavnika, razvedenog, bez djece, s kreditom za samački stančić u novogradnji. Vjerovao sam da će mi pisanje donijeti smiraj, utišati muke koje sam zbog Azre proživio. Još kad bih nekome tko će čitati moju knjigu uspio prenijeti radost koju Azra daje svima koji je znaju prepoznati... Malo sam se zeznuo u procjeni. 

Mislim da se Fredu sviđa Diana. Prepričavaju neke anegdote o ljudima koje ne poznajem, glasno se smiju i kuže se, to sigurno. Osobno ne mogu razumjeti kako se ona ikome može svidjeti. Vidim da ni mlađi konobar, prilično markantan tip visoka čela i kukasta nosa, nije oduševljen njenim opetovanim pokušajima da ga uključi u razgovor. Tip se samo kiselo smijulji. Najradije bih ga pitao koji je najkraći put do sela u kojem se održava festival. Znam da bi me Fred ismijao, zato moram šutjeti. Mrak je, čujem pse kako zavijaju, tek sada se dosjetim da seoski psi žive u dvorištima i nije obavezno izvesti ih u večernju šetnju. Birtija se polako puni, dolaze seoski momci, uglavnom u ovaj dio bez bijelih podmetača. Krajnji nam je čas da se pokupimo.

U autu, Fred ne zašuti ni na minutu, što me čudi, ponadao sam se da će ga živahni razgovor s Dianom potrošiti. Tek što smo izašli iz sela, kreće s pričom o prekrajanju mojeg romana. Govori s autoritetom dosad jedinog čitatelja mog rada. Autor nema realan odnos prema svom romanu, kaže on. Sve mi je super, kaže Fred, moćan ljubavni roman, jedino se ne kuži dovoljno što se Deanu na njoj svidjelo. Okej, ona je mila i dobra, ali trebala bi biti zanimljivija osoba, Fred je u tome posve rezolutan. Bole me koljena, ne mogu se dobro namjestiti u njegovom malom autu. Slažem autokartu i spremam je u pretinac. Bole me i leđa, ali lagano mi se vraća dobro raspoloženje jer vidim da je Fred na pravoj cesti! 34 kilometra do hotela, kupaonice, večere... Pusti sad Azru, rekao sam. Spasonosna rečenica. Fred fućka i prtlja po radiju.                           

4.

Nisam imao pojma da će Diana i ovoga puta voditi razgovor o Fahrenheitu. Ni zadnjih deset minuta prije nastupa ta žena ne može zašutjeti. Opet davi s vidikovcem, objašnjava kako je genijalno nasloniti se na ogradu nad potokom, malo stravično jer se stijena strmo spušta prema vodi, birtija je na samoj litici, a zalaz sunca veličanstven. Oni su prošle godine bez ikakvih problema našli taj lokal, misli da se zove baš Vidikovac. Vidite, ja sam posljednjih godina stalno na nekom vidikovcu, rekao sam. Proživio sam neka teška stanja, emocije kakve nisam očekivao, to me čitavog protreslo i sada sam strašno senzibilan, sve vidim, svoju prošlost, greške, druge ljude, njihove skrivene misli i osjećaje lako prepoznajem. Čuvajte se za tribinu, rekla je Diana. Mislim da joj idem na živce koliko i ona meni. Šteta što Fred ne piše prozu, njih dvoje bez mene bi savršeno funkcionirali, putovali po festivalima, on bi potpisivao knjige, koje bi se dobro prodavale, i naravno, nijednu živopisnu birtiju oni ne bi propustili.

5.

„Jako mi se svidjela priča u kojoj se poigravate motivima ranijih djela Paula Austera.“

Diana počinje osobnim zapažanjima, to je velika novost. Na prošlom predstavljanju držala se neosobnog tona. Žena radi na sebi, mijenja stilove.

“Ali ipak ne uvodite u priču junaka koji bi nosio vaše ime?“

To je, kao, pitanje. Ja bih na to trebao odgovoriti. 

„Zapravo, nije mi bio cilj ispripovijedati Austerovu priču na nov način. Istina je da svaka priča u Fahrenheitu polazi od motiva iz neke knjige koja me oduševila. Ali to je samo inspiracija, dalje priče idu svojim putem, koji je i za mene samoga katkad neočekivan.“

„Kako to da se poigravate motivima, čak i likovima proze Marguerite Duras u priči koja zapravo uopće ne govori o žudnji?“

Doista je uporna. Zar to pitanje nije posve slično ovome na koje sam već odgovorio?

„Proza Marguerite Duras nije tema moje priče. Tu su samo ukradeni motivi, zapisani da ih ne zaboravim, kao što zapišem i neke rečenice iz života, zatim sve to preoblikujem, u igri nastaje nešto novo.“

Nitko nije prepoznao da se u svakoj priči pojavljuje Azra. Njezine riječi koje izgovara neki drugi lik, njezina dobrota otjelovljena u liku slučajnog znanca, njezino veselje u liku djeteta koje u priči nekome donosi radost.

Osjećao sam se glupo i sramio sam se. Svako Dianino pitanje bilo je blesavo, svaki moj odgovor lažan do srži. Dlanovi su mi bili znojni. U publici je bilo mnogo mladih, znatiželjnih ljudi. Književni festival je u ovom mjestu velik događaj. Ali dobra energija koja me okruživala nije na mene djelovala. Jedva sam čekao da sve završi.

6.

Ana pijucka bijelo vino vrlo polako, kada konobar ostalima dolijeva, njezina je čaša još napola puna. Obrazi su joj se zarumenjeli i zadovoljan sam što sjedi do mene. Skačemo s teme na temu, nema među nama nesporazuma, brbljanje ni na trenutak ne zapinje. Ona govori kako obožava biografske filmove o povijesnim ličnostima. Kaže da ima smartphone i potpuno se na njega naviknula, odgovara na mejlove, piše si čak neke bilješke i podsjetnike na telefonu, nije joj uopće problem s tim tipkama. Ljetuje na Jadranu, samo je jedne godine bila s frendicama u Portugalu i to je bilo lijepo. Ali u principu Jadran je okej, ona ima dinamičan posao, sajmovi knjiga i to, nije joj dosadno u životu, ne treba joj uzbuđenja na godišnjem. Razgovaramo već sat i pol i nijedno od nas ne izgovara nijednu osobnu rečenicu, strašno sam joj zahvalan zbog toga. Ali Diana, ona je potpuno pijana. Mislio sam da će se stvari drukčije razvijati, činilo mi se da neka simpatija postoji i raste između Freda i nje, ali očito sam krivo predviđao. Mislim da je i Fred drven, ali za razliku od Diane on je miran i šuti, tako da nisam siguran. Fred koji šuti, doista neobično. Stalno se čuje Dianin glas, hihotanje, psovke, vika. Nasuprot Ani i meni za stolom su dvije Slovenke, ljepuškasta Andrea i druga koja je tako promrmljala ime da ga nisam razumio. Obje imaju dugu, tamnu kosu s razdjeljkom po sredini, i slično su odjevene, tamne hlače i sako, svijetla majca, nakit. Ova druga ima lijepu ogrlicu, nehrđajući čelik ili  nešto slično. Vrlo tanke usne i nerazgovijetno govori. Ne prave se pametne. Među nama se ne stvara neka posebna atmosfera. Zbog toga sam im vrlo zahvalan. Mali intermezzo, nešto opuštajuće.

7.

Nikada mi nije bio cilj pridružiti se četi Fredovih satelita, autora koje on poučava i lansira u medije. Smatram da je Fred sposoban tip, nemam baš ništa protiv njega, ali užasno mi je neugodno sudjelovati u tim gungulama. Sad kad smo nas dvojica sami u autu zapravo je sve okej, odjedanput se osjećam ugodno, ali mislim da nikada neću potpuno ući u ulogu tipa kojeg vode okolo po nastupima kao tužnog klauna. Fred je opet fenomenalno raspoložen, što je dosta čudno, nakon sinoćnjeg lošeg tuluma. Ja sam, kao obično, umjereno melankoličan. Vozimo se solidnom cestom, još malo pa smo na autocesti. Sunčan je dan, malo je zatoplilo. Fred pjevuši uz radio i vozi nekako elegantno. Taj čovjek regenerira se samim disanjem. Loše raspoloženje kod njega traje kratko. Simpa je Fred, počinjem vjerovati da se možemo složiti.

„Super ti je knjiga, Fahrenheit. Jesi vidio kako se publika zainteresirala. Prodalo se dosta primjeraka, za jedan festival.“

Kužim, počinje dobrohotno, sad bi mogao navaliti.

„Skoro mi je bolja od romana. Mislim, nije mi loš ni roman, neobična radnja, tip se zaljubio u malu, kratko su bili zajedno, njoj ta veza nije toliko značila, ali njega je to upropastilo. Nakratko je imao curu koja mu ne može potpuno pripadati, to štima. Ali cura mi je preobična. Dobrota, neiskvarenost, sve je to u redu, ali nezanimljiva je osoba, teško da bi on baš toliko patio zbog nje.“

Fred ne razumije baš ništa. Fahrenheit – to su bili fragmenti o Azri, njezinoj ludoj intuiciji, kako prozre svako prenemaganje, i najmanju laž, kako svakome ugađa. Roman – to je knjiga o meni koji sam htio samo za sebe tu dragost koja pripada svima. Azra, tako mnogostruka, u mnogo izdanja, fragmenti Azrinog života. Azra koja nema svoju životnu priču. Azra – lutalica i umjetnica u liku profesorice tjelesnog bez stalnog zaposlenja, Azra o kojoj možeš pisati samo priče, uz koju ne možeš vezati građanski zaplet. 

„Mislim da bi trebao pojačati Azru. Okej je da su njih dvoje različite nacionalnosti, ali recimo da je ona Beograđanka, to bi bilo bolje. Na primjer urbana cura koja dobro svira gitaru. Ili ima psa, možda haskija. Vozi neka zgodna kola, ili je bajkerica,  nešto takvo.“

Fred se počeo gubiti, naslutio sam to. Zato šutim. Silno mi je važno kako će završtiti ovaj duel, zato sam jako usredotočen. Ni slučajno ne smijem izgovoriti krivu rečenicu. Puštam ga da priča i da se sam zaplete.

Zatim neko vrijeme šutimo obojica. Fred mijenja postaju na radiju, nađe odličan stariji soul. Promet je slab.. Fred plovi autocestom iz traka u trak. Nekako sam se uspio namjestiti i imam dovoljno mjesta za noge. Kad se samo sjetim onog horora od vožnje kad smo putovali na festival i tražili onaj vidikovac u magli...

Približavamo se golemom shopping mallu, znači da je i ulazak u grad blizu. Veselim se samoći. Uzbuđen sam kao uoči susreta s najljepšom djevojkom.

„I naslov mi se nikako ne sviđa!“ kaže Fred.

Roman o Azri. 

„Pa sad, moram priznati da ni ja nisam najsretniji s tim naslovom“, rekao sam. Fred je upravo gurao karticu da plati cestarinu. 

„Frede, promijenit ćemo naslov! Ti ćeš smisliti naslov, kao što si našao Fahrenheit. Ali Azru nećemo dirati! Nećemo joj mijenjati ime ni profesiju, nećemo smišljati zgodan auto za Azru.“

Govorio sam glasno i zvučao sam odlučno. Obećanje kraja putovanja bilo mi je poput injekcije samopouzdanja. Bio sam siguran da će Fred kapitulirati. Ne volim izlete. Veselio sam se povratku u svoju čamotinju.

Polako smo se približavali izlazu Zagreb-zapad. Moguće je skrenuti ondje ili nastaviti do sljedećeg izlaza, ili onog trećeg. Ne mogu reći da baš rijetko putujem, ali na tom mjestu uvijek se izbezumim, ne mogu se sjetiti gdje je bolje sići s autoceste, sad odmah, ili poslije. Šutim i pomno pratim vožnju, kao da tako mogu pomoći Fredu. Ali Fred, on nije ni najmanje zbunjen. Klizi zavojima, ulazi u gradska raskrižja, toliko spretno da se i ja napokon opustim. Njegova je vožnja upravo ljubazna, kao da vješti pokreti odaju uvažavanje suvozača. Čovjek pomisli da bi Fred uvijek trebao biti za volanom, dok vozi, daje najbolje od sebe.

Gordana Crnković