Autori Na vrh
V
Vešmašina

Ne bi smjelo biti komplicirano. Barem ne više od vaganja voća u supermarketu, trpanja jučerašnjeg ručka u mikrovalnu; tanjura s njegovom skorenom krvlju, s ostacima njegovih žila i kostiju u perilicu posuđa. Ipak. Otvorim stakleno brodsko okno. Zavirim. Ničeg na horizontu: tiha i crna pučina srasla s tihim i crnim nebom, u kojem je netko ostavio gomilu još crnjih rupica, kao od sitne sačme. Mislim: dobro je. I krenem puniti nijemi valjak prljavim gaćama, čarapama, pokojom košuljom; vlastitim istrošenim jedrima koja čekaju da magični proces obnove otpočne, da se opet uspnu na svoj tanki, visoki jarbol (1.95, 78 kilograma žive vage), makar kao bijele zastave predaje. Mislim tako i zatvorim, siguran u sebe, vrata malene vešmašine, jednostavne i moderne. 

Naspem unutra prašak, namjestim program, pritisnem dugme; jednostavan i moderan. I čekam. Čekam da se rulet s dobro poznatim ishodom zavrti. Ne dogodi se ništa. Ogulim naranču. Ništa. Naranču pojedem, napravim dvadeset sklekova, operem ruke; ništa. Psujem sklekove, sebe i naranču. Okrećem program na nulu, gasim stvar, zatim je opet palim i ponavljam postupak. Ništa. Znam kamo ovo vodi, pa unaprijed psujem sebe, sklekove, naranču, a dodajem i još neke stvari. Uzimam upute za upotrebu biblijskih razmjera, zbog ovog je, negdje u Amazoni, stradalo bar jedno drvo. Čitam. Proučavam shematske prikaze. Vešmašina je, uviđam, hrvatske proizvodnje. I ja sam hrvatske proizvodnje, barem napola, no to nam, kao i obično, nimalo ne pomaže da se bolje razumijemo. Moja hermeneutika, međutim, ne vodi nikamo, nijemi je bubanj miran, kao nokautirani bokser, ludim, počinjem nasumce pritiskati dugmad, udarati po kontrolnoj ploči. Odjednom, nešto se pokrene. Ritmično žvakanje napokon počinje i ja, da ne bih svojim prisustvom štogod poremetio, izlazim van.  

Dvokrilna drvena vrata, umjetni lavež umjetnog psa iz susjednog stana, alarm za četverogodišnje provalnike, mezanin, Seegasse, sunce. See nigdje. Gasse i lijevo i desno. Čudno, pomislim; s ulicama je to uglavnom tako: najčešće su tako nekako polovično prisutne. Ne i Porzellangasse, u koju udaram i pod pravim kutom, kao pritoka u veći tok ulazim, njeni su izlozi puni najrazličitijih figurica, plitica, servisa za kavu i čaj, ona je prisutna potpuno, kako jedna ulica i treba biti. Na Friedensbrucke kupujem Berliner durum, sehr scharf, sjedam uz kanal, jedem; puštam da oko mene džogeri i koturaljkaši spokojno raznose pogled.  

Natrag u stanu, sretan i sit. Valja rasprostrti rublje, izložiti ga toplini, a zatim natrag pisanju, natrag k slovima. Pakleni stroj je miran, tih. I pun sapunice. I ni makac. Gledam ga, i gleda me, i psujem mu, i on me gleda, kao mudriji, i ja uzimam upute, i čitam, i psujem, i čitam, i psujem, i ništa. Isključujem ga iz zida, na trenutak utone u mrak. Potom namještam programe, ispočetka, pritišćem dugmad i stroj se konačno pokrene, roj bijesnih stršljena, potmulo, divlje zujanje. Zalupim vratima i ostavim sve to u nekom drugom, u bijelo okrečenom i mučnom svijetu: unutra nikome više ne vjerujem.  

Sunce je u silaznoj putanji, prelazim most, preskočim njime šest bezirka, i to natraške. Augarten blješti, poput ribe koja se praćka na suncu, upravo izvučene iz vode, ljuskice lišća proizvode sasvim ugodan šum i nigdje se ništa ne okreće. Skupina djevojaka bavi se vještinom o kojoj ništa ne znam, ali uključuje duge štapove i zasigurno im čini dobro. U vidno polje odjednom mi ulijeću mjehuri sapunice i ja se na mjestu smrznem, na trenutak sve mi se zavrti. No u redu je, mjehure ispuhuju djeca, iz čiste radosti; nikakvog programa nema u tome, nitko na njima nije stisnuo pravo dugme. Ulice se, dalje, preda mnom raspinju kao stotine sivih bogova na križ živog grada, i ja ih slijedim. Samo sam prešao pločnik i pored mene je proteklo stoljeće: okružen sam židovskim djevojčicama u ortodoksnim nošnjama koje se drže za ruke, smiju se, pocupkuju i razmjenjuju fraze na jidišu, a ja se usred tog bučnog oblaka osjećam kao šašava muška shicksa

Ponovno prelazim kanal, sa strepnjom otključavam vrata stana. Ono podmuklo, đavolsko kolo sreće još uvijek se okreće: rulet čiji sam ishod isprva uzeo zdravo za gotovo postao je odjednom ruski. Tko će dobiti metak ostaje neizvjesno, i ja, svjestan da izbor nije na meni, u iščekivanju odlazim spavati. 

Marko Pogačar