Autori Na vrh
U
Utihnuće

„Riječi nisu neutralno ruho za ideje“, rekao je Lévy Leblond. One ih strukturiraju ovisno o jeziku kojim govorimo i pišemo. A svatko od nas u konačnici ima svoj jezik, odnosno pogled na svijet koji proizlazi iz upravo našeg treptaja oka, zamućenja vida i razlike koju gradimo na temelju onoga što čujemo i ne čujemo. Riječima oblikujem misao i korake, nasuprot ništavilu i u ništavilu. Kod Federica Fellinija stoji: „Svaki jezik drukčije oblikuje svijet.“ 

No, ovdje bih se htio okrenuti oko kruga u kojemu bi šutnja bila mudra, a riječi lude. Odnosno, pitam se kako dostižemo utihnuće. Siguran sam da kako stvari stoje s navedenom specifičnošću govorenja, doživljavanja i snatrenja, tako je i s putom k utihnuću. Vjerojatno svatko od nas ima svoju Riječ koja ga može pripremiti i uvesti u predvorje „osluškivanja“ onoga što se ne može čuti. Naravno, ta riječ ili riječi nisu nužno satkani od glasova; mi smo nakupine snova, strahova i iluzija, pa je lako pretpostaviti paralelne svjetove riječi koje se ne čuju, ali znače. Na putu u naslućivanje utihnuća dostatna je i naznaka: ne objašnjavati, nego pokazivati. To je plemenit način ukazivanja na granice i nemoć riječi. 

Osim o utihnuću, mnogi govore o Utrnuću, Tihovanju, pa i Meditaciji. No, kad god čujete riječ „meditacija“, prvo zastanite i podsjetite se na idolatriju pričica o meditaciji. S pojmom „meditacija“ u pravilu zalutamo u žutilo petparačkog štiva. U zapadnjačkoj tradiciji meditacija je naprosto mišljenje; Descartes je svoje filozofske radove tako nazivao: Meditationes. No, okrenemo li se Istoku, stvari postaju drukčije, ali nikada izvan sebe nećete sresti ni Buddhu ni Oshoa. Također, na Istoku je rečeno: Prosvjetljenje je iluzija – Iluzija je prosvjetljenje. A to nije dovoljno promišljeno. 

 Golema većina ljudi čita i prečitava knjige o meditaciji kao redovnu kuru anestezije, kao apaurin ili kratkotrajan bijeg od buke u sebi. Ah da, tu je negdje ili Bog ili njegov nadomjestak u smislu doživljaja Punine, Univerzuma ili Sopstva. Buddha je imao priču: kada čovjeku gori turban na glavi, nije dobro pitati se što je to zapravo vatra a što čovjek, nego se treba potruditi ugasiti vatru. Iz te priče i danas se može zaključivati kako se čovječanstvo ne oslobađa, nego prvenstveno prepričava mitove i vegetira pod nečijim skutima. Tako, za mnoge je mitologiziranje istočne filozofije upravo način bijega od sebe. 

O utihnuću pak kao momentu kucanja na „vrata percepcije“ razmišljajmo s onu stranu religioznog ili vjerničkog ugođaja. Ako baš hoće, neka se božanstvo pojavi, ali ne treba ga otvoreno pozivati: to je idolatrija i ne-otmjeno. Smireno i sabrano biti, sve je što možemo kada se uspinjemo na vrhunce o kojima snatrimo. Ništa više. Ali ne treba pristati ni na nešto manje. 

Zapravo mi je žao svakoga tko nije imao od koga iskusiti mirnoću tijela i duha. Alkibijad i ja imali smo učitelje življenja. Alkibijadu je to bio Sokrat, meni moj djed. Ksenofont u Uspomenama na Sokrata pripovijeda zgodu kako su se atenski vojnici ulogorili na nekom brdu iznad Atene. Predočimo si postavljene šatore i dokonu vojsku koja zbija vulgarne muške šale. U nedostatku žena, te su šale mogle biti svakovrsne. Pripremali su se za ručak i čistili sandale od prašine. Kiša nije padala danima. Filozof Sokrat popio je nakon ručka malo vode i udaljio se stotinjak metara od obijesnih i kršnih grčkih ratnika. Bilo je popodne. Malo poslije, njegovi su prijatelji primijetili da stoji nepomično, leđima im okrenut. Poštovali su takva stanja njegove zadubljenosti. Često su mu se događala. Sati su prolazili, a Sokrat se nije pomaknuo. Noć je pala, spremili su se na počinak, a zapovjednik je rekao stražarima da ga s vremena na vrijeme pogledaju. Sokrat je stajao. Zora je zaplavila more i zazelenila brežuljak na kojemu su se probudili. Stražari su kazali da se Sokrat čitavu noć nije pomaknuo. Kada se vojska razbudila i osvježila, krenuli su na redovne vježbe. I dalje su poštovali mir koji su naslućivali u čovjeku koji je nepomično stajao. Sunce je već bilo visoko na horizontu kada se Sokrat pokrenuo, došao do njih, popio malo vode i uobičajeno proveo taj dan, kao inače. Takva Sokratova stanja utihnuća možda su mnogo snažnije utjecala na njegove prijatelje nego ironija, majeutika i dijalektika zajedno. 

Tako bijaše sa Sokratom, a lijepi Alkibijad ga je nasljedovao. Kod mene je bilo drugačije: moj djed je pored mnogih drugih poslova uzgajao svoj vrt. Gledao sam ga kako čisti korov u povrtnjaku, obilazi njivu, slušao kako govori o svojoj paprici i krumpiru. Slično kao što je filozof Nagargjuna ponavljao i ponavljao iste misli u svojim sutrama. Samo, Nagarjuna je za mene tek ime i tekst, a doživjeti mirnoću čovjeka u svakodnevnim poslovima, u radu i odmoru, posve je drukčije. Slušao sam djedove priče i gledao kako smireno doživljava zemlju i nebo, reže kruh i ispija čašicu šljive. Ali, to je bilo to. Sada to znam. Oči moga djeda više ne obasjava sunčev sjaj. Povremeno njegove oči zasjaje u mom snu. Otkada su mi umrli djed i majka (baka), zavolio sam svoje snove jer se nadam usanjati ih. I to je jedan od mojih načina Utihnuća. 

Lako je naći one koji će vam u akademskom ili kulturnom pogonu papagajski govoriti o meditaciji i prosvjetljenju, pa i o njihovom momentu koji nazvah – Utihnuće. No, sve mi govori da je zapravo jedino važno upitati sebe o svom putu. Dok ne sazrijemo, dok duh ne bude uzmogao zakolutati se k upravo-svojoj bitnoj mogućnosti istinskog govorenja i istinskog utihnuća, kao uzmaka od svega lažnog i suvišnog, do tada još niste svoji. Na tome treba raditi. Umjesto stare delfijske sentence: Spoznaj samoga sebe (Gnothi seauton), današnji tragalac kaže: Ostvari se. Učini nešto sa sobom. Sjetite se filma The Edge, kod nas prikazivanog pod naslovom: Na rubu divljine. U njemu Anthony Hopkins, jedini holivudski glumac kojega volim, glumi multimilijardera koji će uspjeti svladati divljinu, medvjeda i neprijatelja, te kaže: „…još nikada nisam upoznao čovjeka koji je promijenio sebe… a ja ću to učiniti.“  

Dobro je što je Zapad proizveo antibiotike i računalo, ali udaljio se od nastojanja da životu pruži smisao. I zbog toga se ljudi rado okreću Istoku. To po sebi ne mora biti ni loše, ali ni dobro. Svaka osoba mora krenuti sa svoga polazišta i primijeniti put koji odgovara njenoj naravi i sposobnostima. Recepta nema, i istočnjački i zapadnjački putovi mogu postati štaka ako nismo svoji. 

A kad opet spomenuh Istok, neka nam za kraj dolepršaju i moćni stihovi iz ranobudističke poeme „Nosorog“: 

Umaknuvši borbi gledišta, kada 

stigneš na čistinu, uzmi ravan smjer. Vlastitim znanjem, a ne vođen drugim 

osamljen se kreći kao nosorog. 

 

Ni lakom ni lukav, a niti žedan, 

ni razdražen, ni ogorčeno nastran, 

neovisan ni o čem' na svijetu,

osamljen se kreći kao nosorog. 

 

Kao lav neuznemiren galamom, 

k'o vjetar što se ne hvata u mrežu, 

il' lotos uz kog ne prijanja voda, 

osamljen se kreći kao nosorog. 

Željko Senković