Autori Na vrh
U
Utapanje

Jonathan Franzen sjedio je na terasi i gledao u vrt, u bijelu njegovanu mačku koja je oprezno hodala rubom bazena. Bazen je bio isušen i pokriven plastičnom plavom pokrivkom, ali nedavno je pao snijeg koji se otopio pa je ispod bilo pola metra vode. Po plavoj plastici skakutalo je nekoliko ptica.- Pogledaj, plavi drozd - rekao mi je Franzen koji je nekoliko sati prije doletio iz Albanije gdje je promatrao ptice, pa sad o tome namjerava napisati reportažu za National Geographic. - Mislio sam da plavih drozdova ovdje više nema - dodao je tiho. - Da su pobjegli od rata.

Ne znam ništa o njima - odgovorio sam još tiše jer je u međuvremenu stavio prst na usta.

Mačka se tad sasvim približila rubu bazena i očito se spremala skočiti na ptice. Ustao sam, ali me Franzen zgrabio za ruku i još jednom pokazao da budem tih i ne ometam prizor. Pokušao sam mu prstima pokazati da je ispod pokrivke voda i da će se mačka utopiti ako skoči. Nije me gledao. Potpuno se usredotočio na mačku i ptice. Mačka se lagano premještala rubom bazena kako bi bila što bliže plijenu na koji će skočiti.

Jonathane, u bazenu je voda – rekao sam tad ipak, a on me iznenađeno pogledao, na što sam ja dodao: – Ispod pokrivke, nije potpuno prazan.

Franzen je tad skočio i počeo piskutavo vikati: – Šic, Šic – a zatim je nekoliko puta snažno lupnuo dlanom o dlan.  Mačka se okrenula prema nama i pažljivo nas odmjerila. Zatim je ponovo pogledala ptice, a onda sam je ja pogodio komadom kruha koji sam u ruci skuhao u lijepu grudu. Kad je otišla, odahnuli smo i ponovo se zavalili u naslonjače.

Nije te bilo briga što će mačka pojesti ptice, ali uspaničio si se kad si shvatio da će se utopiti. Zašto misliš da je život mačke vredniji od života ptice? – upitao sam, s limenkom piva u ruci.

Zato što mačke jedu ptice, to je prirodni red stvari. Tu se ne trebamo miješati. Ali nije u redu da se mačka utopi u bazenu. I to zato što smo ga prekrili i sakrili vodu.

Lovac se mora prilagoditi uvjetima lova. I u prirodi može upasti u neku rupu. Mora riskirati da bi se prehranila. Bilo bi sasvim u redu da se utopila. Ako je u redu da pojede pticu – odgovorio sam.

Ali ta mačka nije zapravo lovac, vidiš kako je bijela, dugodlaka, uređena... Promatrao sam kako izgleda kućni ljubimac kojeg su nadvladali nagoni, kako se šulja oko plijena, ali bio sam uvjeren da i kad bi skočila, ne bi uhvatila pticu. Otprhnula bi. Na znaš ti plave drozdove.

Uto nam se na terasi pridruži djevojka koja je sudjelovala na Ferićevoj radionici kreativnog pisanja i za nagradu, od izdavača koji je organizirao Franzenov dolazak i bio pokrovitelj radionice, dobila druženje s piscem na Ferićevoj terasi. Za njom je došlo nekoliko novinara i fotografa koji su trebali snimiti susret velikog pisca i pisca u nastajanju, a nakon što su oni otišli ostali smo sjediti na terasi i šutjeti. Da razbijem neugodnu šutnju, prepričao sam scenu kojoj smo maloprije prisustvovali, a onda je djevojka ispričala kako je  nekoliko dana prije šetala oko zaleđena Bundeka. I promatrala labudove kako se bore s ledom. I kako ju je užasno uznemirila ta scena, ti labudovi u ledom okovanu jezeru. Taj led koji napreduje prema labudovima.

Bilo je tako klaustrofobično da sam poželjela prići i išamarati ih – rekla je. – Te labudove.

Mi smo šutjeli, a ona je nastavila.

To je bilo onaj dan kad je Angelina sletjela u Sarajevo. I to me također uznemirilo. Možda i više nego labudovi. Inače je baš ne volim, ali taj njen dolazak ovamo, sve to što radi, ta djeca koju je spasila, sve što su novine pisale tih dana, sve me to užasno uznemirilo. Zamalo sam zaplakala, a onda sam se naljutila na sebe zbog toga.

 

Franzen je rekao da je Angelina ok, ali da e-knjiga nije. I da se nada da nikad neće zaživjeti. Ferić se nakratko pojavio iz kuhinje i uzviknuo:  – Smrt e-knjizi!

 

     Svi smo podigli čaše, nazdravljajući jednoj smrti, a onda smo ponovo utonuli u šutnju. I Ferić se ponovno povukao u kuhinju. – Samo vi pričajte, idem ja završiti večeru – rekao je.

     Tad sam se i ja prisjetio jedne priče o utapanju o kojoj sam svojevremeno napisao pjesmu, pa sam im ispričao. Nije se dogodilo na Bundeku nego na Jarunu. Pas je trčao po ledu, u velikim skokovima, uživao je, klizao se, tjerao ptice, a onda je led odjednom puknuo i pas se našao u vodi. Pokušao se izvući, ali čim bi prednje šape izbacio na led i taj dio bi se otkrhnuo. Pa bi ponovo pokušao i ponovo se našao u vodi. Na obali se okupilo puno ljudi, ali nitko mu nije mogao pomoći. Svi su se bojali zagaziti na led. Samo su stajali i gledali hoće li se izvući, neki su ga i bodrili, vikali Hajde, iskoči, ti to možeš. Hajde, još malo. 

     Bio sam ondje s djecom i nisam želio da gledaju kako se taj pas bori za život, pa sam ih odvukao do kafića i vruće čokolade. Ondje smo razgovarali o raznim stvarima, o autu koje je upravo kupovao moj brat, pravili se da nismo vidjeli to što smo vidjeli, a onda sam na kraju, kad smo se spremali otići, ipak upitao ženu: – Što misliš, jel se izvukao?

- I? – upitao je Franzen.

- Što?

- Jel se izvukao?

Nikad nismo doznali. Ali pjesma je bila dobra. Ako je i umro, njegova smrt nije bila beskorisna.

Franzen me oštro pogledao, ali odlučio je odšutjeti odgovor. Zatim je došla djevojka s kojom se dopisuje već deset godina. I odvela ga u noć. Prije nego što je kušao Ferićev vinski gulaš. 

Drago Glamuzina