Autori Na vrh
T
Trup

Dvije žene uspinjale su se jedna iza druge, pazeći na odstojanje. Odostraga, djelovale su kao sijamske blizanke spojene u torzu sačinjenom od dviju zelenih vesta nad kojima su se klimale smeđe glave, povremeno se naginjući jedna prema drugoj kao da si žele prišapnuti nešto urotnički. Katarina im je promatrala odjeću: urbana i neslužbena, modno pretenciozna. Zacijelo su odlučile ponašati se kao da su već dobile posao i glumiti ležernost: svi smo tu radi druženja. Ona je bila u odijelu, željela je taj posao. Zidovi stubišta bili su sterilno bijeli, no ispod svježe boje nazirao se star zid s brojnim udubinama i pregibima zgrade koja je davno bila obilježila osamdeseti rođendan. Na trećem su se katu sve okupile, jedna smeđa glava je pozvonila dok je druga stajala iza nje. Zakmečao je portafon pa su se potom našle pred pultom za kojim je mlada žena slagala papire. Dvije su došljakinje bez riječi zauzele dva jednaka pravokutna naslonjača koji su u pozadini stajali jedan uz drugi, oba s već otprije pripremljenom udubinom za stražnjicu. Katarina je rekla: “Oprostite, došla sam na razgovor za posao.” Žena ju je iznenađeno pogledala i odvratila: “Došli ste na psihološko testiranje, ne na razgovor za posao.” Katarina se zbunila. Žena je samouvjereno nastavila: “Sigurno su vam to rekli kad su vas zvali.” Uvodni razgovor u prvom krugu Katarina je bila prošla, pa su je tjedan poslije nazvali i rekli da dođe u agenciju. Nije imala pojma jesu li rekli na testiranje ili na još jedan razgovor, a ni s kim nije ni razgovarala. No sad joj se učinilo da je dobila prve negativne bodove. Htjela je reći da se zapravo ne sjeća, ali žena ju je prekinula: “Rekli su vam. Psiholog će uskoro doći.” U prostoriji je čekao još jedan muškarac, a neprestano su prolazili zaposlenici, ne obazirući se na njihovu grupicu. Naposljetku je došao i psiholog. Jedan po jedan ulazili su u kabinet slijeva u razmacima od pola sata; bilo je jedanaest kad je Katarina došla na red. Čovjek ju je uveo u sobu, a kad je sjela, više je nije htio gledati u lice, nego joj je pružio papir s pitanjima. Preletjela ga je; odgovori su mogli biti potvrdni ili odrečni. Uživate li nanositi bol životinjama? Volite li govoriti o svojim neuspjesima? Vičete li često? Čujete li glasove u praznim prostorijama? Osjećate li da vas nedovoljno cijene? Jeste li uspješni? Imate li halucinacije? Volite li gledati mrtve mačke? Katarina je pomislila kako je trenutačno za sve ljude u toj agenciji potencijalna luđakinja. Kakva glupost, rekla je u sebi, pazi da ti ne bih pričala kako haluciniram. Nakon ispunjavanja upitnika trebala je precrtati na papir više geometrijskih likova. Grozno joj je išlo, nije imala nikakav osjećaj za proporcije i udaljenosti, a ruka joj je malko drhtala zbog nervoze, pa su crteži ispali kao da ih je napravilo dijete u vrtiću. Bilo ju je sram i to motoričko zastranjenje prilično ju je iznenadilo, ali psiholog nije pokazao nikakvu reakciju. Na kraju je uzeo snop karata i stao joj nizati jednu sliku za drugom. Rorschachove mrlje su joj u mladosti djelovale zlokobno, kao prisilna iluzija, kad ti roditelji govore da će noću doći strašilo ako ne zaspiš, a strašilo ne postoji. Na prvoj slici vidjela je ljudski trup. I što još? Pitao ju je psiholog. Ništa, trup. Na drugoj je bio onaj standardni šišmiš. I opet pitanje: što još? Katarina se potrudila potražiti još nešto pa je navela balerine, čipku i oblake. Na sljedećoj slici vidjela je ponovno trup s plućima. I što još? Ponovno je navela nasumične stvari koje su joj se u tom trenutku činile prisutne. Psiholog je dalje nizao slike i Katarini je ponestajalo ideja. Na nekim od njih nije vidjela ništa, ali se bojala da će čovjek prosuditi kako nema dovoljno mašte pa je nasilu pokušavala nešto prepoznati. Stolci, dvorac, mačja glava, borova stabla, raskriljene ruke, cvijet, dva klauna koji se upiru jedan drugome o glavu i opet ljudski trup. Psiholog joj je zahvalio i Katarina je mogla ići. Za nekoliko dana javit će joj je li prošla u drugi krug.

Otišla je na svoje stalno radno mjesto, agenciju kod Petrove crkve gdje je radila kao redaktorica, lektorica i prevoditeljica. Squanto je bila mala firma koja si nije mogla priuštiti po jednog čovjeka na svakoj funkciji, pa je Katarina čitala i prečitavala jedne te iste spise nekoliko puta. U novoj agenciji prijavila se na natječaj za “asistenta kolegija”, prilično nejasno opisano mjesto u oglasu kamo se moglo zapravo ubaciti sve što je već dosad radila i dodati odnose s javnošću, koordinaciju zadataka ostalih zaposlenika i unos računa u kompjutorski program za knjiženje. Ipak, računala je da radno vrijeme ne može biti gore od sadašnjeg. Entuzijazam ju je davno bio napustio, pa je s četrdeset i dvije osjećala da joj neprekidni prekovremeni rad polako slaže na leđa cjepanice koje je sama nasjekla. Bila je to neugodna spoznaja da se s vremenom zgrbila i da se kreće u majušnom prostoru lijevo-desno. U šest i pol krenula je kući misleći na Renatu i Tomislava, na večeru i televizijski program.

Malo kasnije ušla je u visoku katnicu na Knežiji čiji su prozori bili poput plućnih krila nanizani u parnom broju na svakom katu. Moglo ih se glatko podijeliti napola. Renata je pak prije nekoliko godina rekla da, izdaleka, zgrada izgleda kao glava s tisuću očiju koje se nasumično otvaraju i zatvaraju, ali vječito gledaju, čak i kad je potpun mrak. “Kao da živimo u Polifemu, mama!” Uspela se stubama, otključala stan i osjetila njegov poznati miris koji se tijekom godina formirao od tko zna čega, smoga, začina, znoja i poprimio taj specifičan, jedinstven ton u malom prostoru. Svaka obitelj miriše na svoj način, bila sretna ili nesretna. Tomo je hrkao na kauču pred upaljenim televizorom, a polupokrivena trbušina polagano se dizala i spuštala. Zavjese na prozoru bile su razmaknute svaka na svoju stranu i međusobno izgledale kao odrazi u zrcalu koji na povjetarcu međusobno komuniciraju. Presvukla se u kućnu odjeću i pogledala u Renatinu sobu. Nije je bilo. Iz hladnjaka je izvadila zdjelu s grahom i kobasicama koje je bila skuhala za vikend. Dok se grah grijao, otišla je u kupaonicu i pogledala desni. Još su krvarile kad bi jezikom pritisnula zube. To je od stresa, rekao joj je zubar. Zatim je otišla probuditi muža i natjerati ga za stol da večera.

Dva dana poslije dok je grabljala prijevod jedne turističke web-stranice, sjedeći za uredskim stolom čije su obje strane bile zaštićene dvjema jednakim kulama od rječnika i leksikona, nazvali su je na mobitel i rekli da nije ušla u drugi krug, ali da će njezin životopis zadržati za eventualne buduće natječaje. Vijest joj se razlijepila po licu kao sirovo jaje. Osvrnula se da vidi je li tko od kolega primijetio grimasu. Prekapala je po zakucima memorije i vagala svoje odgovore. Ne, nije bilo ničeg osobitog osim tih trupova koji su zapeli za oko zato što ih je spomenula nekoliko puta. Tri puta. Zamislila je ženu s pulta kako s psihologom zamišljeno stoji nad tim trupovima. Što će s njima? Ne mogu ih zanemariti. Kamo da ih smjeste? U sklonost prema zlostavljanju suradnika? Mogla je nanizati laži, kišobrane i šešire koje uopće nije vidjela na slikama, ali koji bi znanstveno dokazali da je normalna. Grizući se, zapiljila se u poster na zidu s dva zelena brijega i kućicom u pozadini. Izgledali su kao... “Katarina, što ti je? Bijela kao kreč”, rekao joj je direktor firme Davor. Grmalj od dva metra koji nije bio u stanju zgaziti žohara, a kamoli na vrijeme naplatiti potraživanja, pa je Katarina često na vlastitu inicijativu zvala dužnike. Okrenula se i rekla da je sve u redu. U glavi joj je lebdio simetričan obris koji kao da je iščupala s papira na zidu, a ona dva brijega uopće nisu ni sličila trupu.

Sljedećih dana stala je zapažati slike trupa na raznim nevezanim mjestima, kad je autom išla na posao s Knežije prema centru i natrag, pri odlasku u dućan i banku, tijekom subotnje ekskurzije na tržnicu. Obično bi je zaskočile kad bi o njima najmanje mislila; krošnje drvoreda u kvartu ispreplele bi trup premrežen krvnim žilama, bočica parfema u Kozmu imala je oblik trupa, nečija pljuvačka na izlogu raširila se i nalikovala na crtež trupa. Lokva kišnice na asfaltu, potpuno asimetrična, izgledala je Katarini kao da bi mogla prikazivati trup ako bismo jednoj njezinoj strani dodali malo vode. Kod kuće je naznake torza primjećivala svaki put kad bi joj u vidokrug uletio tamnocrveni kauč na kojem je Tomo navečer drijemao pred televizorom – savršeno kompaktan i dvokrilan. Naposljetku jedne joj je srijede, dok je hodala ulicom, iznenada pao tlak, a pred očima joj se smračilo. U zadnji čas strovalila se na klupu na tramvajskom stajalištu i noge nesvjesno ispružila kao da je kod kuće. U toj tami pred očima miješala se crvena s crnom poput oblaka zasićenih olovom koji se polako premještaju po nebu i na kraju poprimaju oblik iskrzanih užarenih pluća, ramena i žila. Kad je malo došla k sebi i pred sobom ugledala polukrug zabrinutih tuđih lica, pomislila je da smjesta mora naći nekog psihologa.

Treba li opterećivati Tomislava? Već je bio prilično uzrujan što Renata nije htjela razgovarati s njima. Davala je naznake komunikacije jedino u krajnjim slučajevima, kad joj je trebao džeparac ili kad se opravdavala zbog loših ocjena. No ako bi je Katarina pitala što želi za ručak, odgovarala bi da joj je svejedno, a ako bi Katarina inzistirala, zatvorila bi se u sobu. Na Tomislavove štosove, pa zatim podbadanja, nije uopće reagirala. Najčešći odgovor na pitanja bio je: “Niš.”

“Bi li me nazvala da završiš u zatvoru?” pilio ju je Tomislav. Renata je samo preokrenula očima, pa je ostalo nejasno je li apsurdna pomisao da završi u zatvoru, pitanje bi li u tom slučaju nazvala oca ili uopće ideja da Tomislav s njom želi razgovarati. Katarina je sa simpatijom primjećivala da Tomo, koliko god ga Renatino ponašanje živciralo, ne može prestati i stalno zapodijeva razgovor iznova.

Na internetu je Katarina našla nekoliko privatnih psiholoških ordinacija i na brzinu se odlučila za jednu u Mesničkoj, na putu od Squanta do Knežije. Naručila se za testiranje i zakazanog je ponedjeljka pobjegla iz ureda ranije. Kao opravdanje Davoru je dobacila: “Oprosti, ali stvarno žurim”; on je zaustio da spomene još neke prijevode koje bi trebalo pregledati, no ona je klisnula iz Petrove i za dvadeset minuta bila je kod Psi-Holistike smještene u haustoru na početku Mesničke. Uspela se sterilno bijelim stubištem čija je boja loše prikrivala njihovu starost i leptiraste pukotine. Pozvonila je na trećem katu, a otvorila joj je mlada žena s vjeđama nalik na kriške lubenice, koja ju je zatim bez riječi uputila u prostoriju za razgovore. Katarina se razočarala shvativši da je novi test jednak onomu koji je polagala u prevoditeljskoj agenciji: iste da-ne pitalice, isto precrtavanje, zacijelo iste Rorschachove mrlje. Na brzinu je odradila prva dva dijela. Kad joj je psihologinja počela pokazivati karte s mrljama, Katarina je nastojala uočiti što raznolikije stvari i to joj je donekle uspijevalo s kukcima, lišćem, gazelama, kutijama, rastvorenim knjigama. Međutim, na kraju broj ugledanih trupova debelo je prevladao. “Što to znači?” procijedila je Katarina.

“Ponavljanje trupa? Ne znam, mogu vam dati okvirno mišljenje o cijeloj ličnosti, ali za ovako specifične stvari morali biste se obratiti psihoterapeutu”, rekla je psihologinja.

“Možete mi preporučiti kojega?”

“U sklopu našeg savjetovališta radi jedna psihoterapeutkinja, a mogu vam napisati i adresu jedne druge privatne.”

Prvu seansu zakazali su joj za četvrtak, za tri dana, a rezultate psihološkog testiranja obećali poslati poštom. 

Rezultati su stigli u srijedu. Katarina se bila uplašila da će Tomo prije nje uzeti poštu i vidjeti odakle joj šalju pismo, pa će se morati opravdavati što svoje probleme ne dijeli s njim. On je međutim omotnicu bez riječi ostavio pokraj njezine torbe. Kad je ostala sama u dnevnoj sobi, Katarina ju je rastrgala i brzo stala čitati. Pisalo je da je izrazito nesigurna, da joj je slika o sebi katastrofalna, gotovo potpun čemer i da je sklona tumačiti stvari kroz bolesti. Pisao je još niz procjena koje su Katarinu toliko frapirale da je odlučila ne ići onamo na psihoterapiju. Pa oni nisu normalni, kakve bolesti, mumljala je i bijesno kuhačom okretala juneći gulaš koji se krčkao na štednjaku. Nit mi je itko bolestan, nit se bojim da će oboljeti... Koji šarlatani...

“Mama?” dozvala ju je Renata koja je sjedila za stolom.

Kako mogu pisati takve gluposti na osnovi onih nekoliko pitanja i onda čovjeka još bacati u depru...

“Mama!”

“Molim?” prenula se Katarina.

“Prolijevaš gulaš.”

Po bijeloj plohi štednjaka raširilo se nekoliko smeđih mrlja, granica svake je krivudala i tvorila nepravilan mali torzo.

Psihoterapeutkinja se zvala Vanja Tesalov i djelovala je prilično distancirano. Ali možda je to bila samo Katarinina ideja da bi terapeuti morali biti puni razumijevanja. Klinička hladnoća svejedno ju je potištila, pa je suzdržano odgovarala na pitanja. Imala je 42 godine, da, službeno je stara, u braku je petnaest godina i ima isto toliko staru kćer. Sa svojim ocem vidi se nekoliko puta godišnje, mama joj je umrla. Radi kao prevoditeljica, plaća je u redu, ali gotovo svaki dan mora raditi prekovremeno, pa traži nov posao.

“Kad ste posljednji put imali snošaj?” upitala je Vanja.

Katarina se zacrvenjela. Prošlo je više od godine dana otkad se pohvatala s Tomom.

“Masturbirate li?” pitala je dalje terapeutkinja.

“Ha?” Katarina je zinula.

“Je li se samozadovoljavate?”

“Ne.” Bilo joj je neugodno. Hoće li joj sad ova naći feler u tome što već godinu dana nije svršila? Zato ona vidi trupove naokolo?

“Zašto ne?” nastavila je Vanja. 

“Kriste...” pomislila je Katarina, a onda je rekla: “Ne da mi se.”

“Biste li htjeli ostvariti snošaj s mužem?” pitala je Vanja dalje. Katarina je pomislila kako joj se ne da voditi ni taj razgovor. Onda je ipak razmislila. Logičan bi odgovor bio “da”, voljela je Tomu, dobroćudnog, trbušastog medvjeda. S muževnim licem i lijepim rukama. Ali nije osjećala želju. Seks sam po sebi nije nužan, ne toliko koliko ljudi inače smatraju. Vjerojatno je došlo do nekog zasićenja spolnim odnosom koji će se kad-tad obnoviti. Brak nije pravocrtna linija.

Vozeći nakon seanse prema Squantu, Katarina je ponovno bila uzrujana. Zar se psihoterapija i danas sastoji od freudovskih stereotipa? U osnovi svakog problema je seks? Kad je stigla, živčano je sjela u stolac i bacila torbu u kut stola. Budući da je tri minute bez prekida lupkala olovkom po papirima, Davor joj je prišao i stavio joj ruku na leđa da je smiri i pita što se dogodilo. Trgnula se u stranu i ispustila olovku. Davor je također ustuknuo: “OK, OK...” Onda je priznala da je počela tražiti nov posao, jer u Squantu spada s nogu. Davor je odgovorio da je razumije i da bi rado zaposlio još koga, ali nije u mogućnosti. Zapravo, takvu je odluku od nje očekivao i mnogo prije. Katarina nije bila sigurna bi li Davor doista zaposlio još jednu osobu kad bi firma bila u boljem stanju, ali je znala da Squanto stoji loše i svaki mjesec balansira između preživljavanja i bankrota. Prebacila se na priču o trupovima, no Davor nije mogao hvatati tako brzo: “Ček, ček... samo malo... ne kužim... sama si se išla testirati?”

“Ma neću više ići tamo na terapiju”, pričala je dalje Katarina.

“Zašto bi uopće išla na terapiju? Pa sve je u redu.”

“Da otkrijem zašto u svemu vidim torzo.”

“Ma ženo božja, Rorschachove mrlje su zastarjela metoda. Pa ja u svemu vidim sise. Da me pitaš što vidim na ovom”, pokazao je u Squantov cjenik na stolu, “rekao bih ti sise, a na ovoj olovci opet sise!”

Katarina je odlučila zaboraviti da je uopće išla na razgovor za posao. Mora se prvo usredotočiti na uspostavljanje prijašnje svakodnevice, reda koji je bila izgubila. Psihoterapija je posve sporedna stvar. Uostalom, sama je proizvela potrebu za njom. Da se nije toliko zajapurila zbog odbijenice, trupovi joj vjerojatno uopće ne bi padali na pamet. Izdržala je u tom filmu nekoliko tjedana, krpajući jutro s večeri. Trudila se sve vrijeme što manje gledati oko sebe, a tjeskoba je rasla i na kraju ipak dosegnula granicu izdržljivosti.

Na novom sastanku Vanja je prešla sa seksa na obiteljsku povijest i Katarini je laknulo. Tijekom tih narednih seansa ispričala je gdje je i kako provela djetinjstvo, pa mladost, kakav joj je brak, što osjeća prema Tomislavu, što prema Renati. Sve te ispovijedi nisu bile ni po čemu posebne, izgledalo je kao da nema što reći i da joj je život i više nego uobičajena, prozaična priča. No njoj je postalo lakše otkako je govorila o sebi. Izrekla je sve što joj smeta – na poslu, kod Tomislava, kod Renate i pitala se naglas vidi li stvari pogrešno. Neizdrživa napetost je splasnula i oni trupovi više nisu djelovali toliko prijeteće. Jednom prilikom Vanja je htjela da podrobnije opiše trup koji joj se ukazuje.

“Vidim ono što je ispod kože. Pluća, žile, crvenu mrežu žila.”

“Što pritom osjećate?”

“Strah.”

“Strah od trupa?”

“Strah za njega. Osjećam da je ranjiv, da ga je lako ozlijediti.”

“Lakše nego druge dijelove tijela?”

“Možda ne lakše...” zamislila se Katarina, “ali on je češći cilj napada. Kad se nekoga želi ubiti, puca mu se u prsa, ne u noge.”

“Mislite, na tom je mjestu lakše oduzeti život?”

“Da, to je mjesto na kojem prebiva život”, blebnula je i odmah pomislila da je stvarno poludjela.

“Života ne bi bilo ni bez glave”, rekla je Vanja.

“Da, ali htjela sam reći da je trup mjesto na kojem se život ne skriva. I kad je čovjek potpuno miran, kad se ukoči, trup se vidljivo miče zbog disanja. On pokazuje život, podsjeća nas da smo živi.”

“Dakle, trup je za vas simbol života?”

“Ma ne. Simbol”, gotovo se podsmjehnula. “Na tom mjestu su emocije. OK, proizvodi ih mozak, ali kao da izbijaju na površinu iz trupa, trup je kao neki prividni epicentar. U tom smislu, to je ključni dio čovjeka. Tim dijelom izražavamo srdačnost i ljubav jer njime grlimo...” Katarina se raspričala. Palo joj je na pamet da ona ne grli Renatu, a Tomislava još manje. Zamislila je zagrljaj s mužem i osjetila se nezgrapno, kao da nikad nije vodila ljubav. Zapravo, izmicala bi se kad bi Tomislav pružio ruku prema njezinoj dojci.

Vanja je šutjela. 

Katarina je osjetila krivnju, pa je rekla: “To je dio koji treba čuvati, osjetljiv je.”

“Tko vam je rekao da je osjetljiv?”

“Nitko. Osjećam tako”, rekla je Katarina i pomislila kako cijelu senansu govori samo o osjećajima. Njezina mama je pak prečesto govorila o osjećajima, ne bi dala pet para za racionalnost. I osmjehivala se, stalno, do kraja. Ležala je u krevetu i smijala se kad bi ugledala Kaću. Katarina se jedva sjećala tih slika, kao kakvih nejasnih piktograma, i toga da mamu nije smjela grliti kad je stadij bolesti bio konačan.

Vozila se autom kući dok su pokraj nje šibale siluete predmeta, prebrzo da bi ih mogla prepoznati i odvojiti jednu sliku od druge. U vožnji sve se kaleidoskopski spajalo i raspadalo, kao i tijela u ljubavi i smrti. Na putu prošla je pokraj ulice u kojoj je bila agencija gdje su je testirali prvi put. Tad joj je psiholog, uvodeći je u sobu, bio položio ovlaš ruku na leđa, a ona se izmaknula u stranu. Uspevši se do stana, otključala je vrata i sudarila se s Renatom koja je bila na izlasku. Renata je zaustila da nešto kaže, ali Katarina ju je preduhitrila i stisnula u nesiguran, početnički zagrljaj.

Ivana Rogar