Autori Na vrh
T
Trag

Svakoga jutra moja stara susjeda čisti terasu. Sporim, laganim pokretima kupi naneseno lišće, otpatke i prašinu iz kutova, povremeno se odmori gledajući u daljinu naslonjena na držak  metle, da bi se nakon tih nekoliko trenutaka predaha ponovno posvetila svome poslu, polako gurajući i zgrćući neveliku hrpicu na lopaticu da bi je zatim sporim koracima odnijela u koš skriven nešto niže, u bujnom zelenilu vrta. Ne samo njezini koraci, svaki je njezin pokret promišljen, polagan i uvijek potpuno jednak: dok je krišom promatram s čuđenjem zaključujem da svakoga jutra počinje iz istog kuta, da joj je potreban gotovo jednak broj zamaha metlom te da joj čišćenje nevelike terase od ulaštenih kamenih ploča gotovo uvijek oduzima isto vrijeme – ne samo što započinje u isto, ranojutarnje doba, nego posao uvijek dovršava u jednakom roku. Nakon polaganog i pomnog čišćenja svaki put uzme gumeno crijevo i dugo pušta vodu da lagano teče po lozi, oleandrima, ružama i lijehama kala i gladiola što obrubljuju terasu, pa zatim opet uredno namotava to crijevo ispod stuba na ulazu u vrt i teškim se koracima uspinje do sada očišćene terase, da bi zatim na limenome vanjskom stolu sa staromodnim kariranim stolnjakom rasprostrla lokalne novine i, uz šalicu slabe kave, u hladu nevelike loze, dugo ih i pomno proučavala. Promatrajući njezin spori i ustaljeni redoslijed iz dana u dan, bolje reći, iz jutra u jutro, sa žaljenjem sam primijetila da se najdulje zadržava na stranicama s osmrtnicama, da dugo proučava slike i oproštajne pozdrave, vjerojatno tražeći, uspoređujući ili se čak tiho pozdravljajući s poznanicima, rođacima i vršnjacima. Štrecnula me ta spoznaja i čim sam to uočila postala je slatko-gorak začin njezinih mirnih jutara jer je davala naslutiti da bi se takvi uhodani, mirni i odmjereni pokreti naglo i neočekivano mogli prekinuti, odnosno da spokoj koji pruža takav ustaljen tijek jednom morati biti prekinut, pa više neće tvoriti fiksnu točku unutar dana koji započinje. Lice s osmrtnice lako bi moglo postati njezino, ona je to znala i spremno očekivala – samo će jutra onih koji ostaju zjapiti prazninom neispunjenih očekivanja. Otvarat će prostor sjećanja, prizivanja tih njezinih uigranih, preciznih i sporih radnji, ali će svoje realno mjesto ustupiti pokretima nekih drugih ljudi, a poslije vrlo vjerojatno i drugačijem prostoru. Samo je sadašnjost zajedno s tom sjenom prolaznosti zapravo bila točka mirovanja u kojoj su se susretali prošlost, u koju je ona bila zadubljena i u kojoj se bez muke kretala, sadašnjost, u koju sam provirivala iza svojih novina, ali i budućnost što vreba iz zakutka kao opomena skrivena u tim osmrtnicama, tiha i neumoljiva.

No, na razini sadašnjosti meni su svi njezini jutarnji pokreti i ta prilično uzaludna borba sa sve većim brojem suhih listova ostavljali dojam svrsishodne i stalne rutine, njezina točnost, pomnost i svakidašnja predvidivost djelovale su umirujuće, pa bih katkad još iz kreveta osluškivala polagane staračke korake na terasi da me uvjere kako je dan doista otpočeo, da je sve na svome mjestu i da se ništa nije promijenilo, bez obzira na svakodnevne manje ili veće katastrofe što su zujale iz radioprijemnika, drečale s mobitela ili bljeskale s televizijskih ekrana. Jedino što je upućivalo na prolaznost, na zahuktali vlak vremena, bile su te novine raširene na stolu, no ipak, one su bile potpuno usisane u mirni tijek njezinog dana, pa su tako gubile svoju tipičnu alarmantnu uzbuđenost masno otisnutih velikih slova s naslovnice i pretvarale se u kroniku sitnog i svakidašnjeg, tek u pozadinu i pratnju jednoga malog života koji je, s druge strane, svoju potvrdu i snagu nalazio u ustrajnosti, u svakodnevnom ponavljanju, pa se time klonio velikih sudara, globalnih katastrofa i lažnih uzbuđenja. 

Poslije sam doznala da je toga ljeta u kući ležao njezin stariji, smrtno bolesni suprug, no ona nije ni trenutka odustala od svoje rutine, i svako je jutro, vjerojatno nakon obavljene bolesničke vizite, nastavljala s „pometanjem“, čišćenjem, zalijevanjem i održavanjem kuće i vrta kao da se ništa ne događa. To me učvrstilo u uvjerenju o nevjerojatnoj a podcijenjenoj snazi tihog tijeka, repetitivnosti i mira – to vječito ponavljanje nije bilo samo tihi znak da postoji drukčiji protok vremena, svoju je funkciju daleko više ispunjavalo upravo za nju. Služilo joj je kao orijentir i uporište pred sve nesmiljenijom strujom vremena koje joj je uzmicalo. Ona se šutke, činom čišćenja, upisivala u prostor i tako ostavljala nevidljiv trag u svome domu. Nije bilo presudno to što je u toj kući provela gotovo čitav svoj život kako bismo utvrdili da je upravo tu njezin zavičaj, ona je svoju ukorijenjenost koju obično vežemo uz često ispražnjene pojmove doma i zavičaja svakog jutra sama iznova proizvodila, i to upravo ustrajanjem u tim jednakomjernim i odmjerenim pokretima. 

A meni se time u njezinom uskom horizontu otvarao prostor bez granica, prostor u kojem prošlost postoji radi sadašnjosti, e da bi ju potvrdila te joj na taj način dala legitimaciju i vjerodostojnost proživljenosti. Koliko je njezina uporna, sitna borba s patinom vremena i snagom prirode bila daleko od napuhanih fraza o domovini i ispraznog politikantskog govora što je sipio iz radijskih i televizijskih prijamnika, pa je upravo svojim tihim ustrajanjem postajala važnim znakom. Postojanost u sitnom, gotovo nevidljivom mehanizmu svakodnevice pretvarala ju je u nekoga tko je potpuno srastao sa svojim krajem i suživljen s tradicijom u onom istinskom, zaboravljenom, toplom i dragom smislu riječi. Ona se nije pitala o tome kako ostaviti trag u vremenu, nije upozoravala na sebe, nije znala ništa o insceniranju identiteta, pa ipak ga je, svako jutro iznova, tiho i nenametljivo proživljavala – njegujući vrijednost u koju je vjerovala samim činom kultiviranja, održavanja i brižnosti prema svom okolišu. Metući terasu brisala je tragove, ostavljajući paradoksalno – upravo na taj način – brisanjem, tiho i gotovo nevidljivo, trag poštovanja onoga iskonski svoga. Zavičaj često nastaje na prvi pogled nevidljivim radom na zavičaju.

Milka Car