Autori Na vrh
S
Sito

Imala sam priču o maketi i o stvarnoj  kući koju sam konačno bila pronašla i počela graditi.

Kući s kojom sam se potpuno stopila i postala njene oči i njeno bilo, a toliko mi je dobro u njoj bilo da me majka pitala:

Petra, kamo ide to tvoje vrijeme?

I, kako nisam imala odgovora na to njeno pitanje, shvatila sam da ne živim u kući nego u situ.

Da, u velikom, lijepom situ iz kojega vrijeme curi a ja to ne primjećujem. 

Pa ako ja ne primjećujem da vrijeme curi, zašto zaboga druge to smeta?

Meni moja lijepa kuća s tim sjajnim unutarnjim očima nije bila nimalo manjkava. Nisam ni promislila nikada ni o kakvoj rupi, a kamoli o više njih.

I onda shvatim da je sito! 

Meni je ona uvijek bila lijepa i voljela sam je.

Imala je vrata, prozore, bila je sva nekako u potkrovlju, obasjana suncem.

Bila je puna prozora, svuda, po stropu, po zidovima i bili su veliki i meni toliko bitni.

Moja je kuća imala i dva kata, i stube i potkrovlje i dva čak potkrovlja u potkrovlju. A tek njene oči!

Znala sam sjediti na stubama u tom lebdećem prozoru, na stubama što su vodile iz jednog prozora u drugi, iz jednog potkrovlja u drugo, s jedne razine na drugu. Bile su tople, svijetle i drvene, mekane i mirisne gotovo, a te oči, između prozora su me gledale, postavljene svuda po zidovima i stropovima, i ja njih, naročito za maglovitih dana kada sve te silne prozore nije obasjavalo sunce. 

Moja je kuća i onda bila obasjana toplinom, da, jest, bez obzira na danje svjetlo.

I onda sam gledala njene oči, na stubama, oči kuće raspoređene posvuda između tih prozora, tople, jako svijetle i male. Gledala sam ih, čak i izbliza i kao da su postajale moje oči a ja njezine. Sjedeći tako, na tim stubama, mislim da sam ja postajala ta kuća.

Jednoga dana, kako sam ipak u situ (tako kažu drugi), pogodila me i maketa.

Da, jer bez obzira na oči moje kuće, bilo je očito da ja živim u situ.

Kako, gdje su bile te rupe, ja ne znam, ali eto, stalno su me izvana prijeteći upozoravali da nešto s mojom kućom nije u redu, da je puna rupa, da je treba bolje urediti, sagraditi, ne znam, svašta su još govorili. Nalazili joj mane.

Ja to nisam shvaćala.

Pokušala sam svima udovoljiti, ali ipak, daleko je to bilo od mene. Posve daleko.

Meni je sve to bilo lijepo i prijemčivo.

U mojoj kući to je jednostavno normalno.

Jer moja kuća je sito.

I moj život isto.

Nastavila sam lijepo u njoj živjeti. Nisu me previše uznemirile te vanjske prijetnje, uvijek sam znala da su to oni a da sam ja mi, i navikla sam bila na to.

Premda, misleći o svemu, o tome gdje bi ta moja kuća trebala biti, kako bi trebala izgledati, jednoga sam dana sjedila u blagovaonici, na mom divnom drvenom stolu, i preda me je pala jedna lijepa, bujna, bogata drvena maketa. 

Maketa kuće, lijepe kuće koja je izgledala kao i svaka kuća, ali je njeno svijetlosmeđe drvo bilo naročito sjajno i mirisno, i nekako pomno izrezbareno. Sve su prostorije bile jasno naznačene, uređene do najsitnijeg detalja, bez obzira na umanjeno mjerilo.

I prostrana je bila, dva kata s potkrovljem i prizemljem, i pregršt soba na svakome katu.

Gužve tu nije bilo i bilo je soba za svakoga, za svakoga tko bi tu želio živjeti.

 

Kad sam vidjela da je na stolu, sa stuba koje su vodile u gornji svod i gornje nebo moje kuće, sišla sam, i sjela za stol, blizu nje, da je dobro pogledam izbliza i iznutra.

Prislonila sam joj glavu blizu, da je bolje vidim.

Sve sam jako, jako dobro vidjela: kamine, krevete, ormare, stolove, kuhinju, kupaonicu,veliku i prostranu, kao da je od bijelog mramora a nije to bila; moj dio kuće – moju sobu, postorije mojih ukućana, ognjište, zajedničke prostorije. 

Imala sam sobu i svoje odaje, svoj prostor.

Prozor u svojoj sobi.

Postupno, i ne znam točno u kojem trenutku, moja je glava postala ta kuća, ta maketa, jednostavno, stopile su se, kao da su jedno. Nije bilo nje i mene, bile smo ili ona ili ja. Sad sam to bila ja, moja glava.

Oči kuće bile su i moje oči, sada i doslovno.

Možda su one divne male tople oči posvuda postavljene po njenim lijepim stropovima, možda su to bile te rupe meni nevidljive a drugima primjetne?

Ma ne vjerujem, to je kao da netko kaže da meni kroz oči curi vrijeme i sav život.

Kakvog bi to smisla imalo?

Gledam sebe sa tih stuba kako sjedim za stolom blagovaonice .

Gledam sebe kako mi je lijepo u mojoj vlastitoj kući, kako sam sretna.

Sretna sam.

Gledam sebe kako gledam maketu o kojoj mislim.

Prekrasna je.

Izgubila sam glavu za njom. Doslovno, na nekoliko trenutaka, pače i bolje rečeno, na neko vrijeme ja sam izgubila glavu za tom svojom kućom.

A oni misle da ja živim u situ!

Petra Jelača