Autori Na vrh
Š
Šetnja

Sasvim prirodno, nakon predugo pisanja ili čitanja, osjetiš da tvoj slabašni organizam treba meso širokih prostora. Ne oklijevaj, daj nogama staze, ulice, zavoje, trgove da ih razderu do kosti. Tek tako. Hodanje kao hrana, gozba. Ne mislim razvijati teorije ili mistike hodanja, na peripatetičke zanose i čitanje klasičnih šetnjologija, dr. Rousseaua, dr. Thoreaua, i druge profesionalne šetače. Mislim na ljepotu.

Svojstvo ljepote je beskorisnost, kako je rekao onaj dosadno točni filozof. Dodajmo da je često besplatna i na dar. Ponekad, valjda, čovjek treba odmoriti od svega korisnog ili očekivano neobičnog u životu. Izabrati ne skakati padobranom, ne plesati divlje na kiši i ne boraviti satima radno u spavaćoj sobi. Ponekad se treba osjetiti do kosti živim, pa se posve beskorisno, tj. lijepo obući i šetati noćnim prigradskim ulicama kao najsretniji, nevidljivi kukac sve do izvrtanja na leđa. I to šetati ne na štulama ili rukama, već obično, nogama po tlu u najdražim, starim cipelama. Dopustiti da te okolo za nos vuče atmosfera proljetne noći. Uvečer se ne opijati filmovima i vinom, već baršunastim zrakom iz zaraslih vrtova i gustih, sjenovitih parkova. I onda se čini da ovaj veliki svijet počinje svoj čudesni put ispočetka. Svojih divovskih sedam dana i sedam kratkih Božjih riječi. 

U tih sedam milijardi koraka treba izšetati iz sebe sve loše stvari, gaziti tlom radikalno baš kao da ćeš još jednom otkriti Ameriku, i to neku bolju. Razmisli, kako je lijepo izgubiti kontrolu u jednostavnosti koračanja radi prelaska preko ruba zemlje, te stare granice svijeta! Ugasiš li kompjutor i prijeđeš li prag, ne, nikako se ne vraćaj u stan obaviti još nešto neodgodivo, uzeti mobitel ili novčanik; čist gubitak vremena. 

Usudi se u blagom padu s uma prizemljiti u razini nogu i prohodati u samoći, u blagoj polunesvjestici, probijati se poput ispruženog kažiprsta kroz kremaste slojeve noći licem u lice sa zrakom. To je šetnja bez puno gledanja, zavirkivanja, promatranja. Poželjno je ne piljiti u pozlaćene izloge dućana, spomenike i plošna lica prolaznika koja su ponekad previše nalik na prometne znakove. Šutjeti, ne pitati nikoga zna li koliko je sati i zna li da život ima smisla; uopće ne trljati riječi o riječi. Teško da će išta zaiskriti! Zapravo, u takvoj je radikalnoj šetnji preporučljivo ne misliti ni na što, pogotovo ne na posao i novac, na sve opljačkane grobove, spomenike i skladišta novca. Ni na smak svijeta, ni na ljude, ni na nasukane kitove.

 

Pun se Mjesec bijeli nad gradom kao superego i evo te kako ritmično zabacuješ noge i batom koraka istjeruješ duh mrtvih slova iz glave. Tihi egzorcizam rasudnoga uma. Napokon hodaš kao monada, tjelesna svedenica, samo svoje ljudsko tijelo. Novopečena bodibilderica, bezglava lutalica koja odjednom ne pazi na šminku, na čarape, na sjedine u kosi, na zvuke zadnjih autobusa. Oko tebe, grad je već noćno gol i otkriva svoju pravu krhku konstrukciju pustih štandova i crne burze. Uskoro pod cipelama oni slabo posjećeniji dijelovi grada postaju debeli raskošni tepisi. Neispitane ulice se otvaraju, tamnocrvene i mirisne. One uvijek iste lijeve i desne čvrste kulise od izloga, masivnih vrata, pukotina, vlažnih dasaka, oronulih zidova, rđavih ograda, tajnih zakutaka, mišjih rupa napokon nisu bitne... Ti si u vedrom bijegu, hodaš sama ispred sebe kao u brzoj videoigri, a plan se grada prestrojava u nove labirinte. Svaki grad ima svoje duplo, noćno dno. No to dno sad nije važno. I i dalje je tvoj stari, još nedovoljno izgaženi grad iz djetinjstva. Grad i ti osjećate da ste živo tijelo u tijelu. 

Dok neumorno hodaš, njegove se opasnije ulice lijeno uvijaju, kovitlaju oko trgova; treba ih izgaziti kao zmije. U hodu se poznati prolazi i veže izdužuju kao grkljani, a stubišta se šire, rastežu i zrele u tami. Pokrajnje se ulice prepleću, plode i množe. Neke su od njih strme i grube kao litice. U daljini, mostovi napinju leđa kao mokre mačke. Velika raskrižja se odlamaju, zaokružuju, pa se opet presjecaju, slažu u velike križeve. Uskoro osjećaš krvave žuljeve na peti, bol u leđima, ali i dalje hodaš u inat tim ranama. Nema smisla bljutavo sjediti kao komad junetine na nekoj od drvenih klupica nanizanih u dubinu. Ceste su važne kao život. Istina, neke su ceste tvojim nogama kvrgave, pune rupa, zahtjevne. Šetališta uz rijeku osvijetljena su natrijevim lampama, baršunasta su i prisna. Nakon višesatnog hoda ostavlja te snaga. Gdje ćeš izbiti? Hoćeš li uopće izdržati? Polako te ostavljaju asfalt i ulična rasvjeta. Obrisi skladišta i kućeraka. A onda odjednom, niotkuda, izbiješ smućena na rub grada, na rub svijeta i zapuhne te cijelu mlak vjetar s mekih livada, njiva, prostranstava.

Izuješ cipele i legneš u mokru travu. Tišina tla. Nešto kao da u šetnji odjednom zakoračiš u nebo, divno nebo, ali crno i od zemlje.

Dorta Jagić