Autori Na vrh
R
Reinkarnacija

Bilo je to one noći kad je prvi put sanjao da je riba.

Zgrada koju su pobunjenici držali sedamdeset jedan dan bila je u plamenu, ali su neki drugi ljudi naoružani kamenjem i palicama napadali policijske postaje po gradu. 

Ugodan osjećaj koji mu je ostao nakon sna rasplinuo se u vijestima. Ne, nisu imali samo kamenje i palice, domogli su se nekog sustava nalik na multi-D-plus, mogli su prividno mijenjati stvarnost oko svojih neprijatelja, ali samo nakratko. Glupim murjacima nije bilo jasno, no on je odmah shvatio – i isključio ih sve. Opet će nastati gadna gužva u prometu i ništa više.

Kad se neke od sljedećih noći san ponovio, ustao je s jasnim osjećajem da se u njegovom životu dogodilo nešto od presudne važnosti. Tada je već odlazio na posao obilaznim putem, izbjegavajući mjesta uličnih borbi i bila je to teška kušnja za njegove živce, no toga jutra išao je zadovoljno, kao da je dobro obavio neki posao. No to nipošto nije bio njegov stvarni posao, koji je u posljednje vrijeme – ne bih znao reći koje je to točno vrijeme ni kako je do toga došlo – počeo smatrati besmislenim, ako ne i štetnim. No nije to bila njegova krivnja. Sličan je osjećaj imao i u vezi s poslovima većine ljudi koje je poznavao. Nije čudo što su oni momci posegnuli za batinama.

Probudivši se i treći put iz istoga sna, sjećao se svake pojedinosti: bio je doista divan taj osjećaj bestežinske slobode i savršenog razumijevanja svijeta, u svjetlucavoj koži u suglasju s tekućim svjetlom u vječitoj očaravajućoj mijeni, u tijelu u kojemu nema ničeg suvišnog, koje voda neprestano ispire pronoseći njime čestice neba. Osjećao se previše dobro i previše loše – dobro zbog onog što je bio u snu, loše zbog onoga što opet jest – da bi toga dana otišao na posao. Ionako je u gradu već vladao popriličan kaos i bilo je lako pretpostaviti da je zapeo u nekoj od blokiranih ulica. Smislivši ispriku, pustio je misli na slobodu, no kako su se one neprestano vraćale nedohvatnom snu, uputio se u malu šetnju virtualnim trgovinama. 

Htio je kupiti uređaj koji bi mu omogućio da se vrati u vlastiti san. Zašto ne bi postojalo takvo što, sigurno bi bilo mnogo ljudi koji bi rado kupili? Možda zaista i postoji neka takva stvarca, no on nije imao vremena doznati za nju, radeći svoj štetočinski posao. Istina, neka bi reklama zacijelo prodrla k njemu, no možda je stvarca još u eksperimentalnoj fazi? Ne, on nije iracionalna osoba i zna da je takvo razmišljanje vrlo proizvoljno, no nije manje od drugih otporan na kušnju prihvaćanja vlastitih želja kao stvarnosti. S ironičnim smiješkom, namijenjenim sebi, lutao je, dakle, dućanima i razgledavao novitete.

I tako se dogodilo da je nabasao na trgovinu svjetonazora i, sjetivši se nekih razgovora koje je s pola uha slušao na poslu, zadržao se u njoj malo duže. Nije imao nikakvo definitivno mišljenje o svijetu i svojemu mjestu u njemu, a u tom trenutku najprihvatljivija bi mu bila neka ideologija prema kojoj bi se ljudi dijelili na esencijalno krljuštaste i krznene. No dok je lutao među svjetonazorima na akciji, sve jasnije se uobličavala ideja da bi upravo tu mogao naći rješenje za svoj problem. (A možda je sve to zajedno više bilo rezultat sofisticiranosti reklame koja ga je pratila, ulagivala se i umiljavala, na trenutke uspijevajući čak uzgojiti neke efemerne peraje kojima mu je mahala pred očima.) 

„Izaberite, izaberite, slobodnom voljom prema vlastitim potrebama izaberite svjetonazor koji vam odgovara!“

Počeo mu je ići na živce ton tog reklamnog glasa u kojemu je razabrao neku snishodljivu sažaljivost, pa mu je promijenio registar. No nije otišao. Umjesto toga, zaputio se u dubinu. Na kraju dana znao je otprilike sljedeće: programi su povezani s određenim kemikalijama koje se prenose najnovijom verzijom m-streaminga i izazivaju trajnu reakciju. Moguće je, uz dodatni trošak, uzeti i opciju probnog roka u trajanju od 10 do 90 dana. Besplatni brojač obavijestio ga je da se najviše puta osvrnuo prema programu pod etiketom REINKARNACIJA, te se stoga udubio u specifikacije tog programa. 

Vjerovanje: Duša je iskonski čista. Utjelovljujući se postaje nečista i stoga mora proći kroz krug rođenja i smrti.  

Krug, u redu, ali zašto bi se uopće morala utjeloviti, zamislio se načas, pomislio da će mu se to objasniti poslije i zaboravio pitanje. 

Nakon što jedno tijelo umre, duša prelazi u drugo, ali ne bilo koje nego prema zasluzi.
Svaki čin ima svoju posljedicu, a nju ćeš iskusiti ili u ovom ili u nekom sljedećem životu.

Na tom je mjestu zamalo odustao. Zašto bi itko želio vjerovati da je svijet sustav kazni i nagrada?

U sljedeći život ući ćeš kao čovjek, bog ili životinja –

Ah da, ipak ga instinkt nije prevario! Životinja! Riba!

– sve dok ne odustaneš od svekolikog prianjanja i ne postigneš konačno oslobođenje iz ovoga svijeta.

Riječ „prianjanje“ definitivno mu je čudna. No valjda svako vjerovanje mora imati neke čudne riječi –

A evo zašto se duša rađa u novom tijelu: da bi podnijela posljedice svojih čina, i to je najčešći razlog; da bi utažila svoje žeđi u svijetu privida; da bi vratila neki dug, dobar ili loš; da bi podnijela patnju koju je zaslužila, zamjerivši se svojom zloćom nekome od Velikih; da bi se konačno pročistila i izašla iz kruga.

Da bi utažila svoje žeđi u svijetu privida… dobro, to se čini prihvatljivim razlogom. I u redu je što ima više opcija.

Nije imao mnogo strpljenja pa nije čitao dalje, no ono što je pročitao bilo mu je dovoljno.

Oprezno se odlučio za probni rok i trebao je još samo smisliti koji broj dana mu je dovoljan za kompletan doživljaj takvog svjetonazora. Imao je i neke sumnje u vezi s njegovom autentičnošću, iako je dućan ponosno izlagao svoje certifikate. Jer čudno je da itko može vjerovati u takvo što tek tako, sam od sebe – takvo vjerovanje učinilo bi smrt u neku ruku poželjnom, barem za promjenu. On smrt nipošto nije smatrao poželjnom, kad je uopće mislio o njoj; kao i svi oko njega, rano je naučio implicitno pretpostavljati da će smrt biti ukinuta za njegova života. Jednako je tako naučio i da su sva autohtona vjerovanja jednako vrijedna i u jednako realističnoj korelaciji sa stvarnošću.

Deset dana, toliko je dovoljno.

Za trajanja probnoga roka nije bilo drastičnih promjena u njegovom životu. Išao je na posao kao obično, samo je jednom nenamjerno ušao u brisani prostor između sukobljenih i jedva se uspio izvući. Poslije su mu rekli da je toga jutra bilo na snazi jedno od onih krhkih primirja, što nije bilo nikakvo objašnjenje ni za što. Za trajanja probnoga roka samo je jednom sanjao da je riba i probudio se jednako sretan i nesretan kao prije. Mislio je kako je to zapravo čudno, jer nije imao nikakvih prethodnih iskustava s ribama, jedino čega se mogao sjetiti u vezi s njima bio je mali osjećaj sustezanja kad bi se našao pred cijelom ribom na tanjuru, neka olovna zamišljenost. 

Buđenje jedanaestoga dana bilo je mnogo manje ugodno nego prethodnih deset. Na mahove mu se činilo da se svijet raspada u nesuvislost, niz nepovezanih i besmislenih fenomena, a nekoliko puta toga jutra spopao ga je osjećaj da propada u nekakav bezdan, da mu se koža steže i postaje pretijesna. Na poslu je prekršio pravila i potajice bacio pogled u dućan svjetonazora. Moguće popratne pojave nakon probnoga roka su –  Dobro, dakle, sve je u redu i s njim i sa svijetom. Pričekat će da popratne pojave prođu pa će donijeti odluku. No sa svijetom ipak nipošto nije bilo sve u redu. Kasnije toga dana nekoliko puta su se prekinule sve veze što je pak svaki put značajno promijenilo odnose na tržištu. U nekom trenu netko je natuknuo da ti podaci onako zapravo ništa ne vrijede jer pobunjenici već neko vrijeme kontroliraju dio baza i stvaraju zbrku. No on u to nije mogao povjerovati.

Vraćao se kući umoran od sveg tog nereda i od napadaja panike koji još uvijek nisu prestali, vraćao se kroz netom očišćenu četvrt i čitao natpise koji su ostali za pobunjenicima i još nisu uklonjeni. Bori se za bolji svijet… Riječi su mu zapele za misao, pa se upitao želi li bolji svijet i što bi to uopće značilo. Ali ne, svijet općenito ne može biti bolji, uvijek je jednako loš i dobar, a on samo želi biti riba. Morska riba.

Kad su napadiji panike prestali, uzeo je slobodan dan da bi razmislio. Izbor svjetonazora nije beznačajna odluka i zaslužuje malo slobodnog vremena. Znao je da njegov zahtjev neće naići na odobravanje, naročito nakon onog izostanka prije samo dva tjedna, no iskoristio je slabu vizualnu pokrivenost svojega kvarta i krivnju opet svalio na objektivne okolnosti. 

Kad se sve zbroji, nije bio nezadovoljan iskustvom vjerovanja u krug ponovnih rođenja; čak i sad, kad kemikalije više nisu djelovale, osjećao se spremnim povjerovati u reinkarnaciju. No nije bio ni sasvim zadovoljan. Ono što ga je zasmetalo kad je prvi put čitao specifikaciju ostalo je i dalje kamen spoticanja; lijepo je to da postoji mogućnost izbora svjetonazora, to je nesporno civilizacijski pomak, no ne bi li unutar opcije „reinkarnacija“ trebala također postojati opcija izbora? Jer izbor je daleko napredniji koncept nego kazna i zasluga. Odlučio je napisati pismo dućanu. 

Poštovani, primili smo Vaš prigovor i nakon stručnih konzultacija možemo Vam odgovoriti sljedeće: autohtono vjerovanje u reinkarnaciju ni u kojem od povijesnih oblika nema opciju izbora. Prevelikim otklonom od izvornog vjerovanja drastično se smanjuje realističnost korelacije sa stvarnošću čime vjerovanje gubi na vrijednosti. Držeći do profesionalne razine svoje trgovine, ne možemo udovoljiti Vašoj želji za dodatnom opcijom s opcijama. S poštovanjem, tim.

Povijesni oblici? Pa dobro, može on istražiti povijesne presedane pa malo modificirati taj zahtjev. 

Poštovani, zahvaljujem vam na brzom i iscrpnom odgovoru. Uviđam da vam nije moguće, barem u trenutačnoj fazi poslovanja vaše tvrtke, uvesti opciju s opcijama, no možda bi vam bilo moguće uvesti opciju kupnje. Kao što vam je zacijelo dobro poznato, svijet funkcionira na načelima slobodnog tržišta te se ne čini neumjesnim uvođenje mogućnosti da korisnik kupi oblik reinkarnacije prema svojim željama, sklonostima, a možda i materijalnim mogućnostima (uz moguće djelomično ograničenje da taj oblik ne može dvaput uzastopce biti ljudski, premda se ni to ne čini nužnim). Mogući prigovor da to nije u skladu s autohtonim vjerovanjem mislim da je lako pobiti osvrnemo li se na povijest duhovno-materijalnih transakcija u ljudskome društvu, od općenitog podizanja brojnih građevina, izdržavanja velikog broja različitih svećenika te pokretanja i vođenja ratova kojima se kupuje vječni život ove ili one vrste, do kupnje indulgencija i obreda tj. jednostavnih transakcija unutar monetarnog sustava u užem smislu. Molim vas stoga da najbrže što je moguće razmotrite moj prijedlog te da me obavijestite o možebitnom uvođenju dodatnog programa „reinkarnacije s opcijom izbora“.

Bilo je to vrlo lijepo, učeno pismo; pročitao ga je nekoliko puta i nakon što ga je poslao. No nije mu donijelo zadovoljavajuć odgovor. Šturim riječima zahvalili su mu na interesu i još jednom ga obavijestili da zasad raspolažu svjetonazorima samo u onim oblicima koje može vidjeti u njihovoj ponudi. Neka još jednom pregleda sve mogućnosti, zacijelo će naći nešto što će mu odgovarati. Ugasio je sve izlaze i otišao spavati s jednom jedinom željom, da opet usni onaj san.

Dobro, pomislio je sljedećega dana, već sasvim odustavši od odlaženja na posao, kupit ću taj svjetonazor. No prije toga morat će smisliti neki postupak kojim će zbroj njegovih djela u ovom životu uroditi ribljim utjelovljenjem u sljedećem. 

Više mu se nikamo nije žurilo. Dostave je imao ugovorene do kraja mjeseca i premda se stanje u gradu opet pogoršalo – teško je bilo razumjeti logiku tih blokada – hrana mu je stizala redovno. 

Mora da negdje postoji netko sa sličnim problemom, mislio je započinjući novo istraživanje. I doista je bilo na svijetu ljudi koji su željeli neko određeno tijelo u svom budućem životu (na njegovo čuđenje, uglavnom ljudsko tijelo), no nije naišao ni na kakvu metodu koja bi mu se učinila koliko-toliko pouzdanom. Nespornim se činilo samo jedno: postoji hijerarhija bića i hijerarhija djela. No valjda će više doznati i o tim hijerarhijama i o njihovim međusobnim povezanostima kad napokon kupi taj program. Pomalo ljutit na samoga sebe što to nije već učinio, vratio se u dućan i izabrao trajnu verziju. Sljedeće noći, dok su kemikalije počinjale djelovati, ponovno je sanjao svoj slatki san.

Ujutro, da, sve mu je bilo mnogo jasnije: životinje su niži oblici života, što manje životinje to niže na ljestvici. No njegova strast za ribljim bivstvom nije se umanjila zbog te spoznaje (i kako bismo to mogli objasniti? nekom pogreškom u programu?). Ljudi su pak prilično visoko na ljestvici, što znači da je ljudsko utjelovljenje rezultat dobrih djela, a životinjsko manje dobrih. Pitanje je kakva su bila njegova dosadašnja djela. Razmišljao je i nije se mogao sjetiti ničega lošeg. Dakle, vrlo je vjerojatno da će se reinkarnirati kao viši oblik života, možda čak kao božanstvo. A to mu nikako ne bi odgovaralo. Nametalo se jednostavno rješenje: mora učiniti nešto zaista loše kako bi povećao svoje šanse. Ali koliko loše? I što zapravo?

Toga dana dostava hrane nije došla. On je krojio neke tablice i popisivao različite mogućnosti bodovanja.

Dostava hrane nije došla ni sljedećeg dana. I premda to još nije bio nikakav problem, upitao se što se događa. Iznenadio se vidjevši vijest da pobunjenici drže njegovu zgradu. Kako je moguće da on ne bi znao ništa o tome? I zašto zapravo? Sjetivši se međutim tko u njoj živi, pomisli da to i ne bi bilo čudno. Kad bi bilo istinito. Vijest mu je davala krasnu ispriku ako se odluči vratiti na posao kad prođe ta navodna opsada. No pomisao da bi se vratio na posao bila mu je posve odbojna.

U kom god omjeru poslagao moguća dobra i loša djela – a u kvalifikacijama mu je novi svjetonazor bio vrlo dobrodošao – sudarao se stalno s istim problemom: u položaju u kojemu se nalazio nije bilo moguće učiniti ništa loše, dapače, nije bilo moguće učiniti gotovo ništa. Morao bi izaći i nabaviti na primjer neko oružje, to bi mu dalo neku šansu. 

Bacio je pogled na mogućnosti narudžbe te vrste, no one nisu bile baš velike, podrazumijevale su kojekakve uvjete koje uglavnom nije zadovoljavao, i tko zna koliko bi morao čekati dostavu u trenutačnim okolnostima u gradu. Otrov je bolja opcija, zaključio je; tako će imati barem neke koristi od svoje profesije i poznavanja štetnih tvarisupstanci od kojih su neke dostupne i u slobodnoj prodaji. Pošao je, dakle, u stvarnu kupnju, pomalo umoran od zatvorenosti u vlastitom stanu i pomalo gladan. No na stubištu se sudario sa zakukuljenim ljudima koji su mu pokazali neka se vrati u stan. Nipošto nije želio riskirati smrt dok nije siguran u svoju budućnost, pa ih je poslušao.

No sve ga je to neizmjerno ljutilo: i vlastita nesposobnost i ti ljudi koji vječito stvaraju probleme. Svi ljudi, zapravo.

Potražio je utjehu u snu, no bogovi mu te noći nisu ispunili želje.

Probudio se usred noći i nakon što je neko vrijeme uzalud ponovno pokušavao zaspati, odlučio se za racionalan pristup problemu. Pregledati sve čime raspolaže, iskoristiti vlastite resurse. 

Od svega što je našao u hladnjaku najviše je obećavala staklenka malih kukuruza. Istina, pažljivo se odnosio prema hrani, no ovo je stajalo otvoreno – poklopac mu je pao i otkotrljao se nekamo odakle mu ga se nije dalo izvlačiti – već barem deset dana. Osvijetlio je sadržaj staklenke najjačim svjetlom i potražio povećalo. Dugo se nije služio tim sad već zastarjelim alatom, sreća da ga je uopće sačuvao. Na malom ekranu promicali su nazivi: Aspergius, Fusarium… dobro, to obećava. Sad detaljnije… Zearalenon, stvarca lijepog imena, ali nedovoljno efikasna… Dalje… Salmonella… Staphyloccocus aureus, još jedan s lijepim imenom, iako uopće ne bi trebao biti tu zapravo… Aha, evo ga: Clostridium botulianum. Dobro, sad mu još treba neko meso. Ili sir. Pronašao je jedno i drugo, no sir je radije pojeo. Žvačući s malim gađenjem, jer je i na tom siru vjerojatno bilo svega i svačega. Izrezao je komadiće kukuruza s najvećom koncentracijom Clostridiuma i rasporedio ih po mesu. Razveselio se napola punoj boci mlijeka pa u nju ubacio ostatak kukuruza iz staklenke. Sad se samo još mora naoružati strpljenjem, jer zadovoljavajuću koncentraciju neće dobiti za manje od tjedan dana.

Pregledao je jestive zalihe i zaključio da racionalnim pristupom može izdržati koliko je nužno. No dok je gledao u polupraznu kutiju riže i paketić tjestenine, želudac mu se gladno zgrčio. Pa dobro, pripremit će za početak nešto vrlo hranjivo, pomoliti se… kome? imena božanstava još uvijek mu se nisu dobro usidrila u svijesti… i iskoristiti vrijeme čekanja da bi produbio znanje o svojemu vjerovanju. 

Tjedan dana plovio je morem priča. Da nije bio gladan, možda bi i produžio to vrijeme čekanja. 

Kad je tjedan prošao, provjerio je stanje svojih mikroorganizama i bio vrlo zadovoljan utvrđenom situacijom. I tek tada shvatio da su svi vodovodni kolektori i pročišćivači ovih dana vjerojatno pod posebnom zaštitom. Nije mu preostalo ništa drugo nego vratiti se na posao i još jednom reaktivirati e-identitet.

Spremao se za izlazak, trudeći se izgledati što sličnije pobunjenicima. Nije to bilo baš jednostavno s njegovom garderobom, no ti ljudi valjda nisu sitničavi. Uostalom, moglo bi se reći da je on, na svoj način, na njihovoj strani. Našao je i staru kutiju za ručak koju također srećom nije bacio. Okolnosti opravdavaju nošenje vlastitog obroka na posao, to je valjda svakome jasno. Brižljivo i lijepo umotao je svoje otrove i stavio ih u kutiju. I uzeo onu bocu mlijeka.

Na hodniku nije sreo nikoga, a i vani je bilo pusto. Iznenadio ga je neočekivan nered, gomile razbijenih stvari i smeća, kao da je plimni val prošao kroz trg. Zažalivši što je bio isključio sve prijenosnike, baci pogled na vijesti, i shvati da od jučer opet traju nekakvi pregovori. Da je dio grada neprohodan, a njegova četvrt evakuirana zbog sukoba. Sve je to bilo vrlo povoljno te on zaključi da su bogovi na njegovoj strani. Uz rub pločnika ležalo je nekoliko tijela prekrivenih bijelom tkaninom. Kad su se začuli pucnji, već se nalazio u svom vozilu. Uvijek isto u tom gradu, uvijek isto.

Oprezno vozeći prema poslovnoj četvrti s užitkom je zamišljao blisku budućnost: situacija se napokon doista smiruje, ljudi umiru od nepoznatog uzročnika i čini se da je dobra stara kuga ušla u grad.

Sanja Lovrenčić