Autori Na vrh
R
Refren

Nije pravo ni otvorila oči na zvon telefona, samo se okrenula u krevetu i podignula slušalicu. Njegov glas, nasršeno spor od tek pristiglog putovanja, rekao joj je: "... da će najvjerojat­nije navratiti k njoj, za sat, dva te da mogu izaći na ručak ili ostati kod nje čitav dan i noć ako to želi". Ustala je iz kreve­ta, naglo kao misao. Jutarnja kiša samo je pojačala nedjeljnu tišinu ulice.

Umila se: imala je, na trenutak, osjećaj da joj voda preslaže prste. Odjenula je kućni, već iznošeni frotirasti ogrtač te krenula pospremati sobu. Činila je to brzo i temeljito. Poli­cu s knjigama čistila je obrnutim redom nego što je knjige sakupljala. Na najvišoj polici bile su ilustrirane knjige o masaži tijela i jogi; brošure o astrologiji i zdravoj prehrani te poklonjene knjižice prijevodnih savjeta za samoiscjeljivanje. Pažljivo ih je obrisala. Potom je bila na redu polica s monografijama slikara, džepna beletristika te katalozi izložaba. Dok ih je uzimala s police, ispadne, između njih, uredno presavijen papir. Rastvorila ga je:

Proturječan sam za poludjeti.

Lijep sam, zgodan i možeš se čak na brz, nedovršen pogled, ako si takav inače dopuštaš, zaljubiti u mene. Od onih sam koji ne trpi prigovore, ali ih voli, zdušno, davati. Prigovor je moja motivacija. Za primjer: kada pojedem i posljednji ko­madić kruha, uvredljivo, a sa željom da zvuči čuveno kažem: "Što se mene tiče, može se živjeti i bez kruha." Znaš takve?

Ne razumijem tuđe nerazumijevanje mene.

Ne razumijem vlastito nerazumijevanje drugih.

Ne razumijem uopće kako funkcioniram.

Živim za trenutke kada imam novca, tu najpodliju apstrakci­ju. I onda sam okrutan, ali mirniji. Sretan, a da to ne osje­ćam. Ne osjećam jer me sreća ne privlači. Jedino kada je ćutim jest onda kada sam zaboravan. Ipak i tada me tišti to što sam stvor. I što je zaborav samo naporan predah do slje­dećeg zaborava. Imam planova, zapravo, više želja koje u tim trenucima iznosim. Često kažem: "Tko mari za novac, ali od nečega se mora zaboravljati!" Ja sam onaj kojima su ljudi kreteni ili dobre vibre samozaborava.

Volim samo zbog navike duha za tijelom. Kada već jednom krene...

Lažem ljudima. Jer su kreteni. Svađam se iz puke motivacije za oduškom energije. Nepokojebljiv sam. Moram biti u pra­vu. To od mene iznuđuje zaborav. Nagomilao sam toliko sranja iza sebe da ta ista sranja često mrzim. Smeta me, zapra­vo, čisti obujam njihove količine. A uz to i osjećam mrziti. Time je moja jačina samozaborava u usponu.

Nemiran sam, ali to ne mogu razumjeti.

Ne razumijem: čvrsto, jasno, nerazlučno.

Neshvaćanje, to je moja predanost.

Od onih sam koji narušavaju jednostavnost gledanja u oči. Živim od zaborava s pomoću sjećanja na zaborav, a onda to zvuči kao da se ispovijedam, patetično. Ne sviđa mi se što tako zvuči. E, onda lažem. Meni stoga ne treba vjerovati riječima. Samo djelima.

Djela ubrzavaju zaborav jer se ona i ostvaruju s kretenima. Riječi su oruđa bez djelovanja i služe samo za dobre vibre samozaborava.

Zato često kada preskočim manire i podrazumijevanja te postanem nasilan do krvi, pravdam se: lošim danom, niskim tlakom, neostvarivošću zaborava. Ili dopuštam da me drugi pravdaju: horoskopom, usporedbama. A kada sam dobar od umora, zaboravljajući, ne možeš se odvojiti od mene. Moćan sam. Toliko te začarobiram jakošću stupljenosti da mi samo još možeš umilno tepati. Grcajući se sužavaš ka mom umijeću za izazivanje osjećaja prijateljstva. Znam pobuditi nasjedanje u tebi. Zato što, kao i ja, ti ne možeš vjerovati u riječi. I vjeruješ djelima iz nesposobnosti za riječi. A ja to znam iskoristiti i tvoju nenadarenost pretvoriti u ono što misliš da je ljubav.

Ja imam ushićenja. Ja nemam radosti.

Ustajem usred noći, otrznem se od tvoga tijela i zurim u reklamne prospekte.

Gledala je u papir još neko vrijeme: do tamnih usporednih mrlja na praznini bjeline; potom ga je razgledala s obje strane kao da će joj nešto biti razumljivije: možda otkrije kakvu šifru za odgonetanje? Začudila se, a onda nasmijala jer je, na trenutak, pomislila da je u nečijem nepoznatom, tuđem stanu. Uzela je papir vrhovima prstiju: neka visi kao da je okužen. Nije znala odakle uopće to ovdje. Zgužvala ga je i bacila u koš za otpatke. Nastavila je s donjom policom u kojoj se miješala tvrdoukoričena beletristika sa stručnim knjigama, rječnicima i gramatikama. Potom je prebrisala prašinu sa stola i kompjutora, svjetiljke i stalažice ponad nje s ukrasnim suvenirima i kutijicom za nakit. Blijedoružičast jaspis padne i otkotrlja se do zida. Podigne kamenčić, otpuhne ga i pospremi u kutijicu.

Naskroz se uhvatila čišćenja: bacila je u koš i osušenu zem­lju iz teglice s uvelim kaktusom, stari recept vitaminskih tableta ispod kreveta, zajedno s olinjalom gumicom za kosu, stvrdnutom i smežuranom žvakaćom te napuklom plastič­nom ukosnicom. Prebrisala je radni stol, iz ladice istresla prastari rođendanski brzojav bivšeg dečka, istrošenu bate­riju mobitela, kutijicu stopljenih vaginaleta u celofanu, jam­stveni list walkmana i sasušeni marker. Istresla je koš u vreću za smeće, usisala sobu i hodnik te promijenila posteljinu. Nastavila je s kuhinjom: pobacala je iz hladnjaka u smeće skoreni gulaš, usmrđen i natruo sir, jogurte s isteklim da­tumom, načetu konzervu tune, slijepljene špagete, ukise­ljeno mlijeko i grudičav đus od naranče; oprala posuđe i pre­brisala pod.

Otuširala se, izvagala, odjenula traperice i pamučnu majicu dugih rukava te isfenirala kosu pa je svezala u rep. Kiša je prestala, pa se u muk ranog prijepodneva na ulici ubacilo zveckanje posuda iz susjedstva.

Zapakirala je smeće u još jednu vreću, čvrsto je zavezala u čvor te prislonila na zid u hodniku. Dok je odlagala vreću sa smećem, osjetila se neudobno pa se presvukla. Odjenula je kratku crvenu haljinu koja joj se sasvim pripijala uz tijelo. Gledala se u zrcalu: učinilo joj se, načas, da su joj ruke u nadlanicama dulje no inače; pogledala je na sat, zatim se svukla i ponovno odjenula kućni ogrtač. Otvorila je ormar. Uzela je minisuknju, pritom je s dna ormara izvadila espadrile koje su se već bile raskončale, svukla se, odjenula  suknju i majicu kratkih rukava. Zavrtjela se, na trenutak, oko sebe da bi rasplinula kratki osjećaj stezanja na kukovima, potom espadrile umotala u najlonsku vrećicu i pokušala raščvoriti vreću. Uzela je nož, prerezala čvor, rastvorila smeće, ubaci­la i natisnula vrećicu u nj te nanovo stegnula veliku vreću.

Dok se saginjala u čučanj, polažući vreću kraj izlaznih vrata stana, raspuknula joj se suknja na šavu na prednjici. Na­smijala se naglas, svukla se i ponovno odjenula ogrtač.

Spremila je haljinu na vješalicu i kada je počela preslagivati majicu i traperice, začula je zvon telefona pa ju je odložila na krevet, a drugom rukom krenula dohvatiti telefon. Nje­gov glas, brz do igličastih dahova, rekao joj je "kako mu je nešto, neplanirano, iskrsnulo i nema vremena doći te da će se čuti, najvjerojatnije, sljedeći tjedan". Nakon toga sjela je na odloženi grudnjak na krevetu, sporo kao tijelo. U prazninu kasnog nedjeljnog poslijepodneva već su, duž uli­ce, pristizali izmiješani povici odraslih s cikom djece.

I hitro je skočila, smaknula sa sebe kućni ogrtač, bacila ga o zid, otišla u hodnik, zgrabila vreću, sjela uz nju na pod, obnožila je i kako joj se nije dalo petljati oko otvaranja, raskidala ju je po sredini, zarivajući rukama u nju te začeprkala po smeću.

Krhki šumor iscuraja otpadaka po bedrima, u hipu, nestane pred nadirućim zagrcajem plača.

Igor Rajki