Autori Na vrh
P
Putovanje

Ma kako se poznato i jednostavno činilo, putovanje, odlaske i boravke u novim, nepoznatim, tuđim krajevima nije nimalo lako opisati. Jednako kao što Goethe za sposobnost čitanja tvrdi da mu je bilo potrebno 80 godina da ju svlada te da nadalje – upravo on – nije siguran da je potpuno uspio, jednako je tako nemoguće jednostavno opisati ono što nam se na prvi pogled čini samorazumljivim. Ta putovanje je poznato već malom djetetu koje šutke gleda nemir i uzbuđenost pri pakiranju putnih torbi, strku i galamu u njemu poznatom prostoru, sažimanje uobičajenih stvari na najnužnije, njemu neshvatljivu žurbu, dovikivanje, zaboravljanje, potrebu da i samo ponese neki ruksak, torbu, vrećicu koja mu neće biti preteška, da zatim satima trpi zavezano u svojoj autosjedalici te na koncu stiže na more, k rodbini, na izlet, dosiže stvarni cilj putovanja. 

No, je li to doista jedan od mogućih opisa putovanja? Je li putovanje puki transfer s jednog nama dobro poznatog mjesta na drugo, i to na mjesto koje ne poznajemo tako dobro? Ili nas svako putovanje mijenja, nakon svakog putovanja dio sebe ostavljamo upisan u koordinate našeg putovanja, pa na taj način mijenjamo i cilj putovanja? Kada sljedeći put posjetimo to mjesto gotovo nehotice pratimo prošle putanje, prisjećamo se sebe kakvi smo bili tada i tražimo tragove bivanja u prostoru, pa tako u prostoru grada/prirode/Drugog upisujemo svoje vlastito iskustvo. Paradoksalno, pokazuje se da putovanje nije tek napuštanje mjesta, nego je istodobno stjecanje niza novih mogućnosti – istinsko otvaranje horizonata. Putovanje je upisivanje sebe u nove krajeve – jer samo svojim očima vidimo novi svijet, a od novog možemo uistinu doživjeti samo ono što smo već donijeli sa sobom. Svako novo otkriće – novih mirisa, krajolika, arhitekture i ljudi, u velikoj je mjeri prepoznavanje, koliko i preispitivanje vlastitih očekivanja. Našim kretanjem prostor ćemo tek moći hibridizirati – u njegovu svojstvenost upisat ćemo vlastite projekcije te će na taj način prostor obuhvaćen našim individualnim putovanjem postati prostor Trećeg, thirdspace (E. Soja), u kojem se prožimaju naša iskustva s oduvijek postojećim i davno upisanim svojstvima dosegnutog prostora. 

Trofeji s putovanja, uspomene, fotografije, doživljaji, slike, potvrđena očekivanja, često su samo potvrde da smo ispunili vlastita očekivanja – ondje kamo smo putovali uistinu je bilo toliko egzotično, strano i novo, kao što su nam obećali, ili kao što smo očekivali. Ili ćemo putovati da bismo potvrdili stereotipe, tako ćemo hodajući ulicama njemačkih gradova važno potvrđivati geometrijsku preciznost vrtova i čistoću ulica, ili ćemo u talijanskim gradovima s odobravanjem slušati „tipičnu“ mediteransku galamu i šareno rublje što visi s prozora, pa ćemo zatim sebeljubivo i fokusirano potvrđivati slike o Tuđem – slike koje smo zapravo već donijeli sa sobom. Drugost možemo pounutriti ili odbacivati, a svaka od tih dviju strategija svjedočit će umnogome o našem stavu prema mjestima na koja nas je putovanje donijelo. Putovanje se tako još jednom pokazuje kao putovanje do sebe, kao preispitivanje vlastite pozicije i odnosa prema svijetu. 

Osim toga, pokazuje se da konstruktivistička premisa o stvaranju predmeta kroz diskurze nije isprazna teorijska figura, nego se samo razračunava s uobičajenim udobnim stavom da stvari, prostor ili čak tekstovi postoje neovisno o našoj percepciji, da postoje po sebi, onakvi kakvi jesu (ali kakvi su?) i da se daju esencijalistički opisati. Toj se predodžbi suprotstavlja sam pojam putovanja – definicija putovanja kao takvog ne postoji. Postoji samo proces generiranja prostora koji su već postojali u našoj mašti, predodžbama i očekivanjima, ili koji su sasvim konkretno stvoreni od njihovih stanovnika i njihovih potreba i želja te se u skladu s time i mijenjaju. Nije samo putovanje proces samoostvarivanja ili, na drugom polu, potencijalne autodestrukcije, nego je prostor proces beskrajnog upisivanja značenja, rukom povijesti – koju možemo vidjeti ili doživjeti, kao što je slučaj sa strašnim ratnim traumama i ožiljcima koje ostavljaju na licu prostora, gradova, mjesta. Ili opet, rukom diskurza, pa tako povjesničar umjetnosti promatra prostor drukačije od arhitekta, a on pak potpuno drukčije od začuđenog pogleda iz dječje perspektive. Prostor, kao i putovanje, postoji kroz svoju aktualizaciju. Upravo ta činjenica može opravdati neku vrstu ratnog turizma, gotovo nekrofilnog putovanja po ratom razrušenim prostorima bivše Jugoslavije. Kad strani autori opisuju takve ratom obilježene krajeve, ne radi se o opisu nezamislivog na kraju 20. stoljeća – rata, razaranja, Zla – nego se radi o procesu konstruiranja pojma razaranja, traume i uništenja upisanom u konkretan prostor s jedne, te o procesu samoinscenacije i gotovo ritualne potrage za jastvom s druge strane. Obje su funkcije upisane u putovanje u takve krajeve, s jedne strane kao potraga za tragovima povijesti i ratnim ranama u konkretnom prostoru, a s druge strane kao potraga za vlastitim kulturno posredovanim stavom o takvim razaranjima. Ili, da bismo prispodobili ideju o konstruiranosti prostora, treba postaviti pitanje koje nam je još bliže, naime, kakvo je iskustvo izbjegličkog putovanja, kako opisati takvo putovanje?

Tko može opisati bol prisilnog odlaska, svijest da moramo napustiti naše, poznato i blisko, prostor koji smo sami stvorili i obilježili svojim postojanjem, koji je upisan u naše iskustvo poput bora na licu i davnih ožiljaka na tijelu? I tko može prispodobiti svijest o tome da je naš, poznat i intiman, prostor zaposjednut, zauzet, nedostižan – da taj prostor više ne postoji, da se prostor vlastitog iskustva nalazi iza vidljive ili nevidljive granice i da je privremeno (ili možda zauvijek?) izbrisan nečijim tuđim iskustvom? Bol izbjeglice pred bijelom UNHCR-ovom barikadom iza koje se vide krajolici koje tako dobro poznaje, opisivani i upisivani kroz vlastite doživljaje, vlastito odrastanje, specifičan diskurz tog kraja koji je nastajao kao jeka vlastitih koraka u prigušenom žamoru svakodnevice, ili na procesijama, svečanostima ili pokopima. Odjednom, tog prostora više nema, nema mogućnosti ulaska u nekadašnji konkretan prostor, osim kao u prostor sjećanja. Samo je taj prostor, prostor sjećanja, još živ. Ali sada, u slučaju izbjeglištva, sjećanja se više ne talože produktivno i ne obogaćuju prostor življenja, ona se samo reproduciraju i ostaju na mjestu, statično upisana u memoriju. Takva se sjećanja, sjećanja izbjeglice, više ne mogu aktivno upisivati u prostor i mijenjati ga jer je izbjeglici njegov prostor bivanja nedostupan, nego se zgušnjavaju oko granice i formiraju prošlost. Prošlost biva petrificirana neumorno ponavljanim formulama – na taj način, tradiranjem diskurza sjećanja, prostor ipak ne nestaje, živi dalje u izbjegličkoj kolektivnoj svijesti i reaktualizira se pri svakom novom susretu. Tada sjećanja šeću po ulicama djetinjstva, opipavaju fasade ispred kojih su se odvijale prve ljubavi, prisjećaju se okusa kolača u mjesnoj slastičarni (Je li spaljena? Je li uopće još ondje? Tko sada peče kolače? – I – hoće li kolači imati isti okus nakon povratka?) i mirisa vjetra s riječnih obala, šuma javora, drugačijeg u proljeće, a drukčijeg u jesen. Tek priče ispunjavaju taj prostor nekadašnjeg bivanja, oživljavaju nestale i umrle te taj, sada nepostojeći, nedostižan i dalek prostor gotovo mitski zazivaju i uzdižu. 

A kako, zatim, opisati povratak izbjeglice? Kako ocrtati tu neprekidnu svijest o granici, o razdjelu između prije i poslije, o prostoru kakav je bio prije prisilnog putovanja i kakav ustrajno, postojano i neprestano opstoji u svijesti izbjeglice s prostorom koji će zateći pri povratku – prostorom toliko grubo izmijenjenim rukom rata da ga samo s jezom može rekonstruirati, ali ga nikada ne prepoznaje kao onaj stari prostor. I, zatim, koji je prostor stvarniji – onaj prije nesvojevoljnog putovanja, ili prostor koji zatječemo nakon izbjeglištva? Još uvijek se krećemo u koordinatama iz sjećanja, pokušavamo iz preostalih, nerazrušenih fragmenata stvoriti stari prostor, ponovno upisati značenja, pronaći vlastiti život u ruševinama – je li to moguće? Često se pokazuje da je stari, poznati, ostavljeni prostor nepovratno nestao, da ga ne možemo dočarati. Ostao je sačuvan jedino u našim sjećanjima, dok hodamo izranjavanim ulicama i dok promatramo srušene kuće, mi se prisjećamo, prizivamo stare slike i stare boje – oživljavamo taj prostor te on doslovno ponovno nastaje, no samo u našim mislima i pod našim koracima. Prostor sami oživljavamo i ponovno nastanjujemo: zatvorimo li oči, poput mjesečara hodamo po prostorima kojih više nema, gotovo možemo dodirnuti razbijena prozorska okna i ući u sada potpuno zarasle vrtove, gotovo možemo namirisati kruh iz pekarnice jedva vidljive u šikari, ruševinama i šuti, možemo vidjeti slike na zidovima brijačnice bez krova, prepoznati pradjeda s halbcilindrom kako sa šeretskim smiješkom i svježe obrijan izlazi iz brijačnice s novinama ispod miške – pri čemu su sada i brijačnica i kiosk spaljeni, zarasli, nestali? Kako te slike, toliko stvarne i toliko žive, prostor nastao iz i tijekom naših života, spojiti s novim slikama u kojima života gotovo nema? U snovima uvijek hodamo starim ulicama, ulicama bez otisaka tenkovskih gusjenica i bez ožiljaka od granata, u tim snovima biljke koje vidimo ne rastu iz napola srušenih krovova kuća i ne prerastaju vrtove, već se ljupko svijaju oko cijelih i svježe oličenih ograda. U takve snove i u zbroj kolektivnih sjećanja preselio se stari prostor. Katkad ga možemo dočarati u izložbama, starim fotografijama, no ponajviše u pričama – taj je prostor otputovao u imaginarno i ondje pronašao svoje stalno i nepromjenjivo stanište. Jednako kao što je u doba izbjeglištva bio nedostižan, taj prostor nadalje ostaje odmaknut, premješten u prostore imaginarnog.

A što je sa stvarnim prostorom, traumatiziranim prostorom u koji smo se vratili, doputovali? Njega treba ponovno osvojiti: obnovom, izgradnjom i raskrčivanjem nastaje nov prostor. Treći prostor, thirdspace, koji tek našim bivanjem u njemu stječe pravo na postojanje. Koordinate tog trećeg prostora upisujemo sami te on polako mijenja lice zatečenog prostora i postupno zadobiva vlastite konture. Treći prostor ne nastaje pukom obnovom kuća, ponovnim asfaltiranjem ulica, brisanjem tragova rata – prazne kuće i uniformni obrasci obnove ne mogu ispuniti prostor. Treći prostor, prostor povratka nakon nasilnog putovanja, putovanja u izbjeglištvo, nastaje tek boravkom u njemu – potrebno je ponovno zadobiti taj prostor, upisati vlastita, nova sjećanja u vrijeme nakon granice i nakon prijeloma. Tek na taj način može nastati Treći prostor, prostor povratka i prostor novog, prostor nade. Prostor u kojem je putovanje upisano kao proces nastanka, povratka i ponovnog stvaranja. Realni prostor tako nastaje iz imaginarnog starog, ali također iz realnog, ali prošlog, razaranja. Taj bi Treći prostor trebao biti istodobno sinteza i nadilaženje – sinteza prošlosti i sadašnjosti u kolektivnoj svijesti i suočavanje s traumom. Trauma ostaje upisana u prostor, no ne smije ga definirati, ne smijemo zaboraviti dimenziju sjećanja, neizbrisivog pozitivnog što smo sami upisivali prije, za vrijeme i nakon granice prisilnog napuštanja teritorija. Putovanje se tako pokazuje kao višedimenzionalan proces koji mijenja nas, jednako koliko mi mijenjamo prostor u kojem boravimo. Na taj se način prostor pokazuje kao stvoren, hibridan konstrukt, neprekidno putovanje na granici između realnog i imaginarnog. Putovanje, kao i prostor, obilježen je procesualnošću. Oni u sebi nose jednake udjele realnog i imaginarnog, pa tako i mogućnost interpretacije, brisanja, naknadnog upisivanja ili, na sreću, dodavanja značenja.

Milka Car