Autori Na vrh
P
Ptičica

Bio je kolovoz, duboka noć, bio sam u svom dubrovačkom uredu, na trećem katu Umjetničke galerije. Pisao sam nastavak kolumne, pod nazivom Slike Grada, za lokalne novine, koji sam u rano jutro, prije odlaska na put, morao predati za tisak. 

Dok sam radio, prozor je bio širom otvoren i kroz njegov mračni četverokut u prostoriju je u jednom času uletjela neka krilata životinjica. Prvo sam pomislio da je šišmiš te mi se istog trenutka u pameti obnovila bojazan iz djetinjstva kad su nas upozoravali da se ta slijepa leteća beštijica običava zaletjeti u čovjeka i zapetljati u kosu. Već u sljedećem hipu, međutim, otpao je taj atavistički strah jer sam se sjetio da jedva centimetar kose na mojoj odavna sijedoj glavi potpuno isključuje mogućnost takvog incidenta. Uostalom, nije to bio šišmiš nego neka ptičica koja je uletjela strelovitom brzinom, sasvim nesvjesna činjenice da je dospjela u zatvoren prostor. Udarila je tako u zid, potom u strop, u lampe na njemu, u kutove  sobe… Upadajući u sve veću paniku bila je sve manje sposobna shvatiti da izlaza nema, da svjetlo ne znači i slobodan prostor, da put u vis može biti zatvoren. Ugasio sam svjetlo sluteći da ću samo tako moći prekinuti mučnu samoubilačku opsesiju bijegom. I stvarno, ptičica je prestala letjeti, pala je na pod. Ponovo sam upalio svjetlo i našao je skutrenu iza peći. Uzeo sam je u ruku, nije se opirala, bila je previše uplašena i iscrpljena. Kao što to već jest kod ptica, izraz njezinog lišca nije upućivao na duševno stanje, ljupka kakva je bila izgledala je gotovo nasmiješeno, ali ispod njezina rahlog perja, u tjelešcu gotovo bez težine kao da nije bilo ničega doli uzdrhtalog srca koje mi je tuklo u ruci. Odnio sam je do prozora, tu malu, lijepu sivkastu ptičicu šiljastog kljuna, otvorio sam dlanove i ona je poletjela. Ali, avaj, natrag u sobu! Opet isto: mahniti pokušaj leta uvis, lupanje glavom o zid, o strop… Sada već svaki udarac ostavlja krvavu mrlju. Ponovo gasim svjetlo, opet je nosim k prozoru, sada pazim i dodatno je odbacujem u zrak… Ali – mȍra se ponavlja! Ptičica se ponovo vraća unutra. Novi krvavi tragovi na stropu! 

Treći put izbacujem je snažno, duboko u mrak i ona nekako krivudavo odlijeće, kao da šepa u letu... Je li se spasila ptičica, je li rana na njezinoj glavi, koja je krvarila i nakon što sam je u međuvremenu pokušao oprati, bila zalječiva? I što ju je natjeralo da leti noću? Je li je proganjala kakva noćna grabljivica ili je nešto ružno sanjala, probudila se te, izgubivši predodžbu o vremenu, nasumce poletjela? Pa joj je usamljeni osvijetljeni prozor u sveopćem okolnom crnilu izgledao kao šansa za bijeg iz opasnosti i noći? Sigurno, taj četverokut svjetla izgledao joj je kao izlaz. Bila je to jedina točka koja joj je u mraku mogla odrediti smjer, jedini orijentir, magnet koji ju je pravocrtno vodio u spas, u dan, u prostor, u slobodu… Njezinu paradigmatsku, proverbijalnu ptičju slobodu. Stoga kad je konačno uletjela u žuđenu zonu kroz tu svjetlosnu rupu, činilo joj se je da je sve riješeno. A kad tamo, dogodilo se sasvim suprotno, uletjela je u klopku, u kavez čiju stvarnost nije mogla ni htjela usvojiti. Unatoč osvjedočenju od stotinu bolnih udaraca glavom o zid.  

 

Nije nevažno za ovu pričicu da se spomenuti tekst koji sam pisao te noći, također, analogno događaju s ptičicom (mada dakako potpuno neovisno o njemu), bavio svjetlom i mrakom, danom i noći. Zvao se Uhođenje sunca. Naslov je dvosmislen, istodobno upućuje na praćenje, “špijuniranje” sunčeve putanje i njezina učinka, i na činjenicu ulaska sunca u Grad (po dubrovački uhoditi znači ulaziti). Tekst je završavao slikom i idejom prolaza u dan kroz crnu rupu. Naime, opisivao sam proces izlaska sunca koje postupno osvjetljava i potpuno obasjava iz daljine gledan Dubrovnik, od prve kuće na njegovom vrhu do svih njegovih dijelova, uključujući zidine i sav priobalni parter.

Opservirajući rađanje dana notirao sam fizičku činjenicu da, nakon što sunce sasvim preplavi Grad, središte njegove panorame, duboka udubina pod lukom gradske kavane, ostaje tamno. Točnije, kraj teksta zvuči ovako: …lukovi nekadašnjeg orsana ostaju tamni, poput rupa koje markiraju istodobno središte kadra i (prolaz u) samo središte Grada… A u času kada je događaj završen, kad promjene bivaju neznatnije i osunčanost svijeta notorna činjenica, one su i središnji ulaz u dan koji, konsolidiran svjetlom, započinje svoj pohod.

I zamislimo sad: ptičica je imala prozorski četverokut svjetla koji joj kao središte potpunog okolnog crnila noći obećavao ulaz u dan, prostor, slobodu. A vidjeli smo, dogodilo se  suprotno, uletjela je u, tek nešto veći, kavez. 

U mojoj priči, pak, Grad je potpuno osvijetljen, osim samog njegovog središta koje ima formu mračne lunete. No upravo metaforički prolaz kroz taj relikt noći, ulazak je u Grad i svjetlo njegovog dana. 

Život je te kolovoške noći organizirao susret dva nasuprotno složena paradoksa na temu svjetla i tame. 

Antun Maračić