Autori Na vrh
P
Pospremanje

Čemu to subotnje pospremanje? Čemu? Svlačim posteljinu i odnosim je na svježi zrak. Do večeri posteljina će mirisati po hladnom vjetru, po benzinu, po pticama koje napuštaju grad. U sobi za spavanje ostaje prazan veliki krevet. Ormari su prepuni suvišne odjeće i dotrajale lavande. Trebalo bi izbaciti svilene košulje i karirane sakoe i odnijeti ih u podrum, za poklon nekome. Ona pretjeruje. Mora biti da svakodnevno čišćenje znači nekakav bijeg, neki pokušaj uređenja vlastita života. Zašto uvijek kada pospremam iznenadi potreba za zapisivanjem? Ne ostavljam krpu za prašinu, posao se mora dovršiti. Kupaonica je prepuna krema i mlijeka za čišćenje lica. Kupuje li ih histerično iz nekog određenog razloga ili…? Krema od kozjeg mlijeka. Kupka od čokolade, sapun s mirisom vanilije. Slika maloga raja, da, slika raja. Želi mali mirisni raj oko sebe. Možda zato. Kuća kao mjesto ugode. Je li zaista? Ti zidovi, svježe okrečeni, ipak čuvaju neke davne zvukove plača, bijesa, psovki. Ne možeš ih tek tako odstraniti. I to cvijeće koje, unatoč neredovitom zalijevanju, ne odustaje, raste, postaje mesnato kao i tijelo žene u kasnim tridesetim godinama. Čime se hrani? Je li u njemu sva ta tjeskoba koja se vanjskom svijetu ne smije pokazati? Čitam ciklus pjesama o sobi koje je napisala prijateljica. Pjesma o djetinjastim sobama koje s godinama postaju ovisnije o prašini i pažnji. Sobe na čijim je vratima još trag selotejpa i postera davnih pjevačkih idola. Ne, kuće možemo pospremati svaki dan iznova, ali ostaje, ostaje uvijek talog sjećanja. Zna li ona to? Zašto obavlja uzaludan posao? U proljeće balkoni su prepuni pelargonija i begonija, besmislenog cvijeća. Zimi, ograde na balkonu su kao kosturi kakvog mamuta. Možeš ih samo prebrisati krpom, opet tom krpom. Krpa na ekranu koja briše sve mrlje: kava, vosak, voćni sok, baš sve. Može li krpa prebrisati sjećanja koja se pojave iznenada? Usred dana može te u kući progutati sjećanje u obliku velikog čovjeka ili te može pojesti morski pas iz davne dječje more ili pak iza ormara može izaći zmija, jer, draga, nije dovoljno da je sve samo čisto i uredno. Zato, čemu to pospremanje i popodnevno glancanje? Ostavi kuću neka se uguši sama u sebi i ostavi prašinu nekoliko mjeseci neka se taloži na ormarima. I paučinu ostavi. Neka se konačno kuća obnovi sama od sebe, neka sama skine mirise pregorjelog jela i prebriše tekstove koje smo izgovarali naglas. Tek tada pjevačka zvijezda neće reći – ja sam rođena pod najnesretnijom zvijezdom. I melankolija vjenčanja začas će nestati. Vidjet ćeš. Delete, draga, delete, samo od sebe...

Darija Žilić