Autori Na vrh
P
Podstanari

Bilo je to gotovo vidljivo s ceste. Toga dana naša kuća kao da se naherila, zaljuljala, pa se opet vratila u temelje. Zauvijek se ugasio i samo nama vidljiv neonski natpis malo ispod pročelja HOTEL, s otpalim slovom O, i L koje visi. Naša je kuća ostala otvorenih vrata, ispražnjena poput arke nasukane na brdu Araratu. Pomalo nezgrapna kuća na dva kata, naoko seljački jaka i nerazoriva, odahnula je nakon dugih kušnji i, vidim, najradije bi se izvalila na ledinu, odmorila se u vlastitoj praznini, kao nakon predugoga filma. Obiteljska kuća za strance, ne, to nikako ne ide.

 

Šetam gornjim katom u tišini kao po hodniku muzeja prekinutih veza. U hodniku je, između musavih slika, zidni sat sada nekako veselo bubnjao, kucao u prazno kao solo bubnjar. To više nije zvuk mehanizma tempirane bombe. Sat kasni, kazaljke usredotočene na sebe plešu s vremenom kako žele, bez diktata stanara. Svi su prozori i vrata po sobama širom otvoreni, nema više svakojakih stvari, samo asketski komadi staroga namještaja. Na gornjem katu treba sve dobro oprati, ostrugati, izvjetriti. Ta rečenica će se danima poslije stalno ponavljati. No, može li se to? Koliko je vjetrenja dovoljno? Dvadeset dana, dvadeset godina?

 

Da, sobe su sada upadljivo prazne, ali ne kao otvoreni grobovi. Prazne su kao nakon guste kave oprane stare bakrene džezve, sa zaostalim slojem tanke masnoće i sjaja. Među njihovim zapackanim bijelim zidovima nema više nikoga jer je, napokon, s kožnim koferićem u natekloj ruci jučer oko podne iz skromne sobe otišla i posljednja podstanarka, Ana K. iz Vinkovaca. Prošle jeseni ta sredovječna zdepasta izbjeglica iz braka bježi na štiklicama u zagrebačko predgrađe od svog seljačkog, ljubomornog muža. Već nakon nekoliko mjeseci na istim tim štiklicama otcapala je opet u svoje Vinkovce, a u kuću nam je došla dražesna, apstraktna rupa, ono napadno ništa kao kad ti izvade pokvaren zub. Ta je rupa sloboda od čak 32 podstanara, bezdomnika posljednjih dvanaest godina. Danas smo za ručkom svi odahnuli što kuća nije više improvizirani hotel, i otac je u to ime čak otvorio bocu crnoga vina. Objesili bismo najradije crveni transparent na kuću: Zauvijek je gotovo! Aleluja! Da, gotovo s gomilanjem raščupanih, nemirnih sudbina za samo tisuću kuna u jednom stambenom prostoru. Sami mali zatvoreni životni sustavi s virusom entropije. Dugin spektar kaosa koji zapljuskuje, kreće od njihove oblajhane kose do istrtoga novčanika, taj se val nereda počeo kao poplava slijevati na kat niže gdje mi Klarići živimo. Naravno da nas je ta čudna sila počela mijenjati, rastvarati. Postalo je neizdrživo, počeli smo se svađati i bježati iz kuće u kafiće, u supermarkete.

 

Sad uz zeleni čaj i tiho zibanje radiovalova u miru sobe mogu razmišljati o tim našim otišlim podstanarima. Podstanari u predgrađu, to su posebno krhka, izranjena bića, najčešće sama na ovome svijetu, nastanjena tisućama vlastitih podstanara. Kao bakterije i virusi pod kožom zimi, u tim se životima množe i krvare različiti musavi demoni, krivo zašivene rane, mutne sjenke nade. Podstanarska tijela što žive na staklenim nožicama od mjeseca do mjeseca, od prvog do prvog, trebaju posebnu njegu, ljubav. No, stanodavac je ne može dati. Kroz godine smo dobro upoznali psihologiju i sociologiju prigradskih podstanara. Kod naših je podstanara sve bilo napadno privremeno i krhko, sve njihove ljubavi i prijateljstva, identiteti i dokumenti, zdravlje, poslovi, životni običaji i ciljevi; kao da žive bez onog zdravog utega stalnosti oko struka, svemu definirajućem neuhvatljivi i životno bespomoćni. O takvim se ljudima pišu potresni i melankolični dramski komadi, filmovi. Oni su vječiti amateri života, čista stilska figura bezdomnosti i puta bez dolazne točke. Postoji, uvjetno rečeno, problem traga. Kad su se jedan po jedan selili iz kuće, kao da je neki eterični dio svih tih tijela otpadao s njihovih leđa i zalijepio bi se za kuću kao zubni plak. Ili sam barem ja tako osjećala. Naravno, ostali su i oni majušni materijalni tragovi, naprimjer, zahodski kotlić nagoren od cigarete, mrlja na stolnjaku od vrućega lonca, tu i tamo napukle pločice u kuhinji, zaboravljene stare cipele i prazna ambalaža šampona. Ali takvi tragovi nisu važni, oni nestaju brže od sutona.

 

 

Otac je često žalio što se upustio u iznajmljivanje soba. Ali, u vječitoj borbi sa siromaštvom, epizoda krajnje malaksalosti prisilila nas je da počnemo iznajmljivati četiri sobe na gornjem katu. Iz nekog tajanstvenog razloga, obitelj Klarić oduvijek je jedva krpala kraj s krajem, još otkad smo se prije trideset godina doselili iz slavonskog gradića. Siromaštvo je bilo kao neotklonjiva kost u grlu našeg oca. Jedva je izgradio tu kuću, samo za nas, a već je morao pokleknuti pred realijama i počeo iznajmljivati sobe. Značilo je to na neki način izdati tu teškim radom podignutu kuću, okrenuti joj leđa, ostaviti je na vjetrometini, zanijekati joj našu obiteljsku intimu. A kako je naša kuća u zabačenom pregrađu u zapadnome dijelu grada, tu je dolazio na stan svakakav polusvijet, presjek društvenoga ruba. Stare narkomanke na odvikavanju, sitni lopovi u bijegu, prevarene žene, bivše časne sestre, skrivane ljubavnice, gatare s tarot telefona, propale studentice, kockari. Neki su nas tek okrznuli, a neki su se zadržali dugo, postali gotovo članovima obitelji. Kažem gotovo. Najduže je kod nas bila, čak sedam godina, takozvana "mala Maja", alkoholičarka i ezoteristica, ispaćena teta u vrtiću, a bilo je i nekih bljeskovitih, trenutnih Maja, Iva i Sandri, studentica koje su se nastanile na samo tjedan dana. 

 

Rekla sam roditeljima u polušali: Našoj kući treba doktor specijalist za kuće, Šaptač kućama. Ili neko otkupljujuće, božansko ozdravljenje za koje nije dovoljno mrtvo drveno raspelo na zidu. Prije živa ekstaza uskrsnuća. Ipak se radilo o neobičnoj zgrudanosti životnih fabula, o nemogućem kolažu lica jer bi tih podstanarskih bića ponekad na katu bilo čak pet odjednom! Njihove su parodične sudbine na trenutke bile pregust koncentrat promašenog života, iskričavije i tužnije od stanovnika romana Hotel Savoy austrijskog pisca Josepha Rotha. Jedna je sitna crnka godinama bila striptizeta i barska plesačica izrezanih žila, a cimerica joj (sa šancovim ovratnikom) krupna plavuša, hakerica koja je opsesivno sanjala postati kiborg, borbeni pilot i karate majstor kad napokon promijeni spol i roditelje. Dakle, podstanari su uzburkana bića s nekoliko točaka, didaskalija, osnovnih natuknica. Sve se oko njih kovitlalo na isti način, taj uvijek isti cvrkut na telefonu do obaveznih izboja vriske i psovanja, zgužvani Plavi oglasnik, čikovi, jutarnji i noćni lepet krila roza i mlakih spavaćica i kućnih haljina, frajeri i uzdasi, beskrajni boravci u kupaonici u strahu od vlastite prljavštine, kreveti pospremljeni s posjedalim plišanim medvjedićima, kičasti suveniri i obiteljske sličice. Vječito uključeni radio i mali televizor s tabletićem, vrzmanja oko peći dok su na usnama stalne izrasline riječi, beskrajna karavana ogovaranja, euforična razmjena poklončića, hihot i cmakanje.

 

Od njih je bilo teško obavljati svoje poslove u miru, bila je to čudna vrsta buke; svako se malo pomaljaju glave kroz vrata, kao kirke dozivlju na razgovore u kuhinju, na savjete, fraze i životne ispovijedi, listanje obiteljskih albuma, čitanje loših pjesmama. U ustima pucaju čvoraste nakupine razočaranja, gorčine i slabašna slina novoga početka. Ispuhuju riječi u zrak kao kolutiće dima, lakiraju nokte i kosu. Njihove sjedeljke i kave u kuhinji ne popuštaju ni dana, njihova priznanja u pseudo-psihoanalitičkim oblačcima iznad glave, ti se oblačci upijaju u zastore, u nabore stolnjaka, u kreč. Dok se druže, njihove čarape, haljine, jakne, hlače, marame i gaćice u ormaru postaju jedna velika zajednička košulja ili presvlaka koja ovija kuću kao skorup.  

Iza njihovih duša ostalo je svakojake nematerijalne krame i smeća. Nelagodan osjećaj da su njihove psovke, kletve i jetke riječi ostale zabijene kao klinovi u zraku soba, kao što se dim cigarete upije u kisela pluća zidova. Jeka njihovih priprostih kuknjava i naivnih maštanja jedva čujno i danas odzvanja i odbija se, kao zalutali stršljen, o napukle pločice kupaonice. Naravno, od njihovih je tijela gotovo sve materijalno u kući ostarjelo, naboralo se, istrlo se. Kao da plaćaju stanarinu samo da bi svojim uvijek potrebitim utrobama i udovima koristili, izlizivali, progarali i nakazili upotrebne stvari. Znam svu tu histeriju propadanja jer sama sam bila podstanar, i to u dalekom istočnom predgrađu. Gazdarica me zamalo ošamarila jer sam joj razbila čašu. 

 

Bes sumnje, oslobođena od tužnih okupatora, naša kuća treba dubinsko provjetravanje, veliko čišćenje, spa tretman. Zapravo, povratak svojoj nekoć djevičanskoj nutrini, istinskom identitetu. S mokrom krpom u ruci, sestra mi kaže: čudo da je ova kuća preživjela sve te napaćene duše. Čudo, i što sad? Možemo li mi ukućani biti iscjelitelji od silnih stranaca istrošene obiteljske kuće? Intuicija mi govori da joj sada treba niz postupaka u modusu ekscentričnih nježnosti; primjerice tepati joj pod tepihe, gladiti joj zidove peruškama, razgovarati s njom uljudno kao sa sobnim biljkama, kupati je u mlazu vode ohrabrujućih riječi. Iako stoljećima daleko od biblijskih vremena, moja me želja podsjetila da je postojalo čišćenje zaražene kuće opisano u starozvajetnoj knjizi Ponovljenog zakona u 14. poglavlju: 

Da bi se kuća očistila, neka svećenik uzme dvije ptice i cedrova drveta i grimiza i izopa, pa neka jednu od ptica zakolje u zemljanoj posudi nad živom vodom. Potom neka uzme cedrova drveta i izopa i grimiza i živu pticu, pa nek ih umoči u krv zaklane ptice i u živu vodu te poškropi kuću sedam puta. Onda neka živu pticu pusti izvan grada na otvorenom polju. Tako će izvršiti pomirenje nad kućom, i bit će čista.

Dorta Jagić