Autori Na vrh
P
Papuče

Male crvene papuče dobila sam na poklon, mislim od djeda i bake. Takvih papuča danas gotovo nema, tada su se, vjerujem, mogle kupiti na svakoj tržnici gradova istočnog Balkana. Djed i baka dolazili su odande, iz nekadašnjeg Turskog Carstva. Dolazili su iz prostora u kojemu je vladavina Turaka trajala pet stotina godina, ona je okončana netom prije nego što će djed i baka stići na svijet. Tragovi Orijenta bili su posvuda u Nišu, gradu u kojemu su živjeli, u kojemu sam provela lijep dio djetinjstva, gdje ima puno niskih kućica s krovovima u obliku razapetog šatorskog krila, ponekad i kuća sagrađenih na kat, sa stubama sa strane kojima se penje do drugoga kata, poput kuća u Bosni. Danas se te kućice ruše, kao da su neka vrst sramote, niske žute ili bijele kućice sa zelenom drvenarijom na prozorima, često nanizane uz prugu kojom prolazi vlak prema Sofiji i Istanbulu, prema Skopju, Ateni ili Dimitrovgradu. 

Paraćin, Ćuprija, Aleksinac, Stalać, Crveni krst, Niš! To je redoslijed postaja južno od Beograda, kada se uzbuđenje sve više i više povećava, kada treptanje u grudima raste do neslućenih visina, u dva, tri u noći, bliži se četiri sata ujutro kada će se vlak zaustaviti na kolodvoru u Nišu, ondje gdje Cigani spavaju na svojim krupnim vrećama napunjenim kojekakvim krpama koje je vjetar raznio po livadama, po smetlištima i napuštenim dvorištima, unutar čijih se drvenih taraba vrzmaju prljavi psi, ondje gdje se kupuje vruć burek od sira na malim metalnim uličnim kioscima iz čijih se limenih dimnjaka puši kao iz tvornica, a burek se raspada koliko je vruć i koliko u njemu ima blagoslovljenih grudica mekanoga bijeloga sira pomiješanog s uljem koje se ovdje zove zejtin

Ondje su kupljene te papuče, na tržnici, u dijelu gdje završavaju pretrpane tezge čarobnoga voća i povrća, kao u filmovima o Bagdadskom lopovu, čarobnoj svjetiljki i duhu iz boce, sva ona brda paprike i rajčice, sireva, lubenica i breskvi, šljiva i marelica od kojih je baka svake godine kuhala slatko, prekrasnu mješavinu ukuhanog voća koja se ljeskala u kristalnoj posudi, na srebrnom poslužavniku prekrivenom heklanim tabletićem koji je također sama izradila i koji je iznosila pred gosta, zajedno s čašom vode, preko koje je ležala pažljivo položena, mala blistavo srebrnkasta žličica. 

Na gostu je bilo da uzme žličicu i iz posudice izvuče komadić želatinastog voća, zajedno s gustom tekućinom ukuhanog šećera i voćnoga soka, da taj sveti sadržaj ritualnom gestom prinese ustima i zalije vodom te da, ako je moguće, trenutak-dva ostane zatečen prekrasnim ukusom bakinog slatka, slatka od kupina, marelica, od trešanja ili od breskvi. 

Bio je to nezaobilazan obred za svakoga tko je ulazio u dom, šamanski uvod u kućne posjete, otpočinjanje sa slatkim, koje je moglo simbolizirati otpuštanje, zaborav gorčina, svih ljutnji i zamjeranja, svih riječi i misli koje bi energijom odsutnosti ljubavi mogle onečistiti prostor, duhove koji prebivaju u njemu. 
Trebalo je slatkim otvoriti prostor mirnoći i tišini, spokoju, usporenim riječima koje će se još više usporiti dugim ispijanjem takozvane turske kafe, kave koja je na površini u maloj džezvi sadržala debeli sloj pjene, guste, žitke melase kofeina, uzavrele vode i šećera. 

 

Trebalo je slatkoćom prizvati prisutnost duše, one koja sve može sagledati iz nebeske perspektive, otvarajući put sućuti i razumijevanju svakoga, pa i neželjenog, ili ne toliko dobrodošloga gosta. Slatko je ovdje izjednačeno s dobrotom, s ljubavi, a njih nema bez mekoće, bez prihvaćanja i propusnosti. Ondje gdje nema pružanja otpora, tek ondje može otpočeti istinski mir, zbog toga nitko nikada nije pružio otpor na malom poslužavniku ponuđenog slatkog, duši voća ukuhanoj sa šećerom koja poziva da se okonča svaki boj, čak i sama pomisao na njega. 


Ondje se u dugačkim šarenim suknjama, koje posve prikrivaju noge, skrivajući širinom pomisao na njihovo zbiljsko obličje, sitnim koračićima, poput konkubininih, u malim, ravnim crvenim papučicama, blago zašiljenim pri vrhu, iznad kojih se spuštao uski komadić crveno-zeleno-žute tkanine, koja je služila kao dodatan ukras, ali i kao podsjetnik da papuče pripadaju tradiciji Osmanskoga Carstva, prilazilo s malim poslužavnikom gostu.


Kada sam se sa svojim poklonom – crvenim papučama, vratila u rodni kraj, kraj u kojemu je svinjetina imala neslućen prestiž pred paprikama i kuhanim voćem, u kojemu su patnja, muka i znoj imale daleko viši status od bilo kakvog osjećaja slatkoće života, koji se u mnogome doživljavao kao grijeh i uzrok svih nemira i nesreća, mogla sam imati barem taj mali prijamnik, antenu koja me jednim malim djelom spajala s egzotičnim krajem kojega sam napustila, a gdje se smijeh nije uzimao kao djelo nečastivoga, gdje se fizička toplina među bližnjima nije sprječavala strahom od incesta, gdje su se hedonizam, užitak i radost življenja promicali, možda i previše intenzivno, kada se napušta zlatna srednja mjera u korist bučnoga dionizijskoga, kada se nikada ne može sa sigurnošću tvrditi hoće li se i kada opijatno veselje punoga želuca i pićem razgaljenoga srca pretvoriti u ubojitu pucnjavu koja će pokositi pola stambenog bloka, ili pola maloga, turskim kućicama kao zlatnim kičastim ramom uokvirenoga sela.


Tim sam malim turskim papučicama bazala po blatnjavim seoskim stazama, spuštala se strmim voćnjakom do rijeke u kojoj su se praćakala tijela debelih riba, niz koju je k drugoj obali sporo klizila skela, odnoseći na svojim drvenim plećima savinuta tijela ljudi i stoke, vječito nad nečim zabrinuta, zavijena u sive, smeđe ili crne boje koje su odmicale poput nijemoga sprovoda od kojega se još samo čuju tužni jecaji usamljenog crkvenog zvona, sporo klepetanje drvenih pogrebnih kola po neravnim, stvrdnutim grobljanskim putovima, po kojima su u tišini kloparale potlačene i snishodljive, sluganske seoske duše, duše seljaka ponizne u strahu od moći i snage, u bogobojaznoj skrušenosti i vjeri da će tek na onome svijetu biti dobro i bolje ako se to na ovome, svojom poniznošću i dopuštanjem jačima da zlorabe i manipuliraju, zasluži.


Male su crvene papuče bile moj čarobni tepih za letenje iznad dvorišta punoga blata, u kojemu se bacakalo tijelo tek zaklanoga, još uvijek živoga pijetla, iz čijega je vrata, kao iz otvorene slavine, šikljala krv ravno prema nebu, gore. Te su me crvene papuče držale na nevidljivom tepihu iznad, uvijek lagano lebdećem, iznad tragedije koja se neprestance iz nekog razloga događala, kao da nije moguće da bude drugačije. 


S malim crvenim papučama život je, ako ništa dugo, mogao biti zanimljiva avantura, putovanje od jednog do drugog mjesta, komuniciranje s  čudnim bićima od čijeg se govora ponekad činilo radosnije gakanje seoskih gusaka, raštrkano bijelo jato predvođeno najratobornijim hvalisavim gusanom čija nadobudna gizdavost poziva lakovjerne na borbu, a mudre na strelovit zamah, trk prema krošnji prvoga drveta ka kojoj uspinjanje u malim crvenim papučama možda nije previše zgodno, no to je samo znak da se čarobne papuče mora izuti s punačkih dječjih stopala i zadjenuti u džepove velike šarene suknje koja se  zbog svoje sličnosti s onima kakve su nosile bazdeće spavalice na željezničkoj postaji Niš, zbog jarkih boja tkanine i krupnih cvjetnih uzoraka kakvima je bila posuta, još nazivala i ciganska.

Tatjana Gromača