Autori Na vrh
O
Osama

Posveta

 

Ležim na plaži, na toplom pijesku  i slušam. Odnekuda dolazi otegnuto  „Moj galebe…“ i pjeva: „Lipo li je, lipo li je, na lažini suhoj ležat… tebe gledat… “  pjesma na čudan način ponavlja ono što upravo činim,  kao što ja, koji ležim na pijesku i gledam kako galebovi kruže iznad otočića sv. Kristofora, ponavljam ono što pjeva pjesma. Galeb iz pjesme ulazi u stvarnost i vraća se natrag u pjesmu. I nakon svih tih godina više ne znam što je u ovu priču ušlo iz stvarnosti, kao što ne znam ni što je iscurilo van, u naše živote.    

Ali već godinama želim ti se ispričati i sada to činim pričom. Otuda ti smiješni pokušaji da se ona uljepša. Ali svjestan sam da baš ti dobro znaš: ne postoji način da se lijepo ispriča jedan sramotan život.  

 

 

 

1.

 

 

Otok  je prvo natpis na žutoj ploči s nacrtanim trajektom i slovima „Car Ferry“, zatim  sivkasta silueta na plavetnilu mora, a malo poslije  poznanik koji radi na trajektu i koji  kratko kimne u pozdrav. Jablanac, trajektna luka, njegovo je ugodno predvorje, a onda  se s gornje palube vidi kako se približava golem kameni masiv. To se čekalo čitave godine, trenutak kad se silazi s broda  i osjeti miris ružmarina, nafte i ovčjeg izmeta, vidi oštro stijenje koje gleda prema Senjskim vratima, hrapavi vapnenac koji je u tako jasnoj suprotnosti s natpisima: Benvenuti, Welcome, Willkommen!     

Kod kuće, na terasi u sjeni oleandara - ne može se jesti. Navuku se samo kupaće i onako bos, bez ručnika i kreme za sunčanje krene na plažu. 

– Zar ti ne bi ti nešto pojeo? – pita baka.

Svjesna je da vani čeka uzbudljiv svijet, ali o detaljima ne zna ništa.  Bratić  je otišao  s prijateljima na izlet  barkom. I odjednom s hlada puteljka natkrivenog oleandrima i akacijama stupi se na žarko sunce podneva. Svjetlo vrišti, kao i djeca u vodi, kao i bijeli predmeti koji isijavaju kao da u sebi imaju jake žarulje. Osjeća se sloboda nekoga tko je tek došao u strano mjesto i može sve. Nikoga poznatog na plaži, svi su se ukrcali u barku i otišli. Lungo mare  prema kampu pun je ljudi, musave gole djece koja ližu sladoled, mladih obitelji što guraju kolica, grupice tinejdžera koji su se tek probudili poslije noćnog tuluma. Ali nikoga koga bi trebalo pozdraviti. Osjeća se sloboda koja je pomalo i smrt. Odjednom se može svakamo, ne vežu obaveze ni prijatelji, ovo popodne, dok se ne vrate,u potpunosti je poklonjeno.  

Na molu, kod kanalizacije, sunča se sredovječna žena, između četrdeset i pedeset, koliko se može  procijeniti kad imaš tri puta  manje. To si bila ti. I dok sam išao prema kampu, samo smo razmijenili poglede. A kad sam se vraćao, ležala si na trbuhu otkopčana grudnjaka i pritiskala ga grudima uz ručnik dok si čitala, a bijele su se sise rasule i u tom položaju prelijevale se iz čašica kostima. Sjeo sam na klupu pored šetališta, točno iznad tebe. Jedna grana staroga bora stvarala je ugodan hlad. Ne misli se ni na što, osjeća se sloboda otići lijevo ili desno. Pjevušiti, napraviti par plesnih koraka, osjetiti lakoću koja  pomaže da se gleda kroz stvari, vide atomi i elektroni, sve. A može se, dakako, i u more. Treba samo proći pored tebe na ručniku.  

 

 

 

 

 

2.

 

 

I odjednom silazim, spuštam se sa šetališta na betoniranu površinu plaže, prolazim pored tebe i ti dižeš  pogled s knjige, zaklonjena velikim slamnatim šeširom, s pletenim uzorkom sjene na licu. Kad sam se vraćao iz vode, ti si  stajala. Grudnjak je bio zakopčan, figura lijepa, linija kao kod mlade žene, držanje uspravno. Ali ne možeš sakriti da si u bokovima malo šira, ne možeš sakriti ni celulit, koščata stopala s izbočenim kostima palaca. Držala si u ruci kremu za sunčanje i govorila. Mislio sam da je slovenski, ali bio je slovački. Shvatio sam da me želiš namazati da ne izgorim.  

– Možete! – rekao sam i ti si me, onako stojeći, počela brižno mazati po leđima. Istisnula si mi kreme na dlanove, da se namažem po prsima. Ponavljala si jednu riječ:

– Izgoriti! Izgoriti!

Ali kako si me mazala, primijetio sam da ona sloboda od prije nekoliko minuta polagano nestaje. Strani grad opet se pretvarao u drugi zavičaj, mjesto gdje poznam svakoga i bilo tko može sada naići i vidjeti kako me na plaži maže nepoznata stara baba. Onda si mi  dala kremu da ja namažem tebe. Mogli smo se dobro sporazumijevati, ja hrvatski, ti slovački. Pitala si idem li u školu ili radim. 

– Idem u gimnaziju – rekao sam. 

 – Jesi dobar  đak?

Malo sam mislio i onda odgovorio istinu:

– Nisam – rekoh dok sam  polako razmazivao kremu po tvojim leđima. Začudilo me kako si mekana pod rukama. Leđa su ti bila još relativno čvrsta, mišićava i koščata, ali kad sam se spustio dolje, iznad stražnjice i u lumbalnom dijelu bila si sve mekša. Mazao sam do sada djevojke svojih godina, ili nešto starije, ali ovako stara žena bila je pod rukama potpuno drukčija. Kleknuo sam pored  tebe i mazao te do ruba gaćica. Ti si pak malo spustila gaćice i ukazao se bijeli rub kože. 

– I tu – rekla  si.

Pa sam namazao. 

Prošla si kao slučajno laktom preko prednjeg dijela mojih gaćica. I onda upitala što navečer ima u gradu.

– Ima li ples?

Rekao sam ti da postoji ples na svakoj terasi hotela, da ih ima nekoliko i da sve traje do ponoći, a poslije ponoći može se plesati u disco klubu u Internacionalu. Onda si pitala bih li te odveo na ples navečer, jer si ovdje sama, u privatnom smještaju i ne poznaješ  grad. A htjela bi plesati. Nije mi padalo na pamet da staru babu vodim na ples, ali sam svejedno rekao:

– Može.

Obećao bih ti u tom trenutku svašta. Divljački sam te htio, morao sam leći na trbuh pored tebe da se želja ne vidi.  Ali nikada te ne bih  odveo na ples.

– Imaš djevojku? – upitala  si opet.

Rekao sam da nemam.

– Tako lijep dečko?

Znao sam da lažeš. Bilo mi je neugodno što se toliko ponižavaš. Samo sam te htio jebati. Imao sam pravo na to, bio sam mlad.     

 

3.

 

 

Razgovarali smo dok sam ležao na trbuhu, a ti sjedila na svom ručniku. Ljudi na plaži uokolo gledali su nas kako razgovaramo, možda su mislili da sam ti sin. U jednom trenutku digla si mi kosu koja je padala do ramena i namazala me po vratu. To je gesta majke. Vidio sam djecu koja grabe vodu i pune maleni bazen za napuhavanje. Ta igra je nešto čega će se sjećati zimi. Kružio sam pogledom uokolo i nije bilo nikog poznatog. Nitko poznat nije prolazio ni gore na šetalištu. A ipak, slobode je bilo sve manje. Onda sam primijetio pored tvoje torbe složenu crnu haljinu. Zašto nosiš crnu haljinu? Jesi li u koroti? Ili samo želiš izgledati mršavije? Međutim, to me pitanje nije dugo mučilo. Predložio sam da otplivamo do otočića koji se nalazio ispred plaže, na udaljenosti od tristotinjak metara i kamo smo često plivali. Gledala si malo u otok, malo u mene, mjerila razdaljinu, procjenjivala me, a onda rekla:

– Idemo!

To nije bio pristanak, to nije bilo ono jednostavno da, to je bio poklič. Vrsta pobjede. Ustala si, spremila knjigu i kremu za sunčanje u torbu, a onda je prekrila svojom crnom haljinom. Gledala si sumnjičavo uokolo po stranoj zemlji koja je krila opasnosti. 

– Ne brinite se – rekao sam ti  – neće nitko. 

Povjerovala si. Ali nisam bio siguran, nisam bio siguran da neće. I onda se dogodilo. 

 

 

4.

 

 

Skinula si šešir, uzela šlauf za koji sam do tada mislio da pripada djeci kraj nas, nataknula ga na prsa i vratila šešir na glavu da ti ne izgori lice. Šlauf je bio gore ružičast a dolje bijel, jednostavan jeftini šlauf kakve pamtim još otkako sam bio mali. Sada si stajala kraj mene, stara baba sa šeširom i šlaufom. I čekala. Međutim taj krupni detalj, ružičasti dječji šlauf, pokvario nam je odnos. Palo mi je na pamet da se okrenem i odem, mislio sam valjda o tome, prolazilo je vrijeme a ti si čekala, onako opremljena. 

– Ideš, ne ideš? – rekla si, a svakoga časa mogao je naići netko poznat.  

Ipak, trebalo je vremena da nagon pobijedi sramotu. 

Mislio sam o Slovačkoj, zemlji bez mora, o gradu Modry Kamen gdje si živjela, mogao sam zamisliti kako ulaziš u robnu kuću s polupraznim policama i na dječjem odjelu biraš šlauf za plivanje, a prodavačice misle da ga kupuješ za dijete. I bilo mi je žao, ali silno sam te želio. Ono što sam tada radio na rubu gađenja, tebi je bio  doživljaj: toplo more, valići, štektanje barki, taj blagi miris kanalizacije. Ušli smo u vodu, obujmio sam te oko pasa i polagano vukao prema otočiću. Da imamo anđele čuvare, tvom i mom, jednom starijem nalik na žensko i jednom mlađem nalik na dječaka, činilo bi se iz njihove visine da šešir i šlauf sami plutaju morem, kao dvije ružičaste koncentrične kružnice.  

 

 

 

 

 

5.

 

Vidio sam da si još uvijek lijepa. Točnije, da si do prije nekoliko godina bila lijepa. To je možda bilo i do prije samo šest mjeseci. Zaspala si jedne večeri, ondje u svom Modrom Kamenu kao lijepa žena, a probudila se kao stara baba. O tome sam mislio dok sam te vukao tamo prema otočiću gdje ću konačno osjetiti ono o čemu su dječaci toliko pričali. Vukao sam te, držeći te oko pojasa, a pored nas je prošla neka barka i podigla valiće. Učinilo mi se kao da te više ne držim, kao da umjesto tebe među prstima leluja samo morska struja, gibanje vodenih masa, a ne ljudska osoba. Toliko si bila mekana.  

A onda su se strani grad i strano more u potpunosti  pretvorili u zavičaj. Tik do nas zaustavila se drvena pasara u kojoj su bili moji prijatelji. Bratić me prvi prepoznao, on je bio na kormilu i sad je buljio kao da ne vjeruje. Vidio je klinca od šesnaest godina kojeg poznaje cijeli svoj život kako kroz more vuče babetinu od pedeset s ružičastim šeširom i šlaufom na prsima. I na njegovom licu bilo je vidljivo kako mu je neugodno zbog mene. 

– Pusti babu i uđi u barku – rekao  je. 

Nije ni pomislio da možda razumiješ naš jezik.  

– Idem je lizati! – rekao sam tiše, nadajući se da će štektanje barke nekako kamuflirati moje riječi. 

Trenutak je zavladao tajac, čulo se samo klokotanje mora i neki povici iz daljine. A onda je eksplodirao smijeh. Ružan, mladenački, zloban smijeh. I tu sam izgubio nevinost, ne s tobom. Nešto je puklo, nešto se probilo i samo što krv nije zacrvenjela more oko nas. I pomislio sam da smijeh liječi od sramote. Bilo mi je žao što te ismijavam, ali takva su bila pravila. U sebi sam ti rekao:“Oprostite!“ Pa  se nastavio smijati. 

 

 

 

 

 

 

6.

 

Bio je posebno čudan osjećaj što su te moji prijatelji vidjeli, što sam te vidio i ja, ali nisam te osjećao pod rukama. Toliko si bila mekana. Bila si mekana kao slana voda, kao močvara, kao nešto za što se ne može reći da je mekano jer je više tekuće nego mekano, jer prsti kroz to prolaze kao što prolaze kroz iluziju. Danas, kad mislim o tom događaju na neki sam način zahvalan tim dečkima što su vidjeli jer bi ti za mene ostala kao nekakav san koji nije posve ružan, ali bome nije ni lijep i u koji se čovjek želi povremeno vratiti samo zato što zna da je san. Oči su vidjele stvarnost, tebe, staru  Slovakinju s celulitom i malo obješenim grudima, ali prsti te nisu osjećali. A kako se može jebati vodu, kako se može jebati fatamorganu? 

Upitala si: 

– Jesu to prijatelji?

I ja sam rekao da jesu. 

– Zgodni dečki – rekla si. 

Nastavili  smo plivati, a barka s prijateljima se udaljila. Vidio sam ih kako se smiju i okreću prema tebi, mojoj Slovakinji koju sam vukao kroz vodu kao što je onaj starac vukao svoj ulov, golemu sabljarku. Palo mi je na pamet da si i ti stara kao ta sabljarka, a da je moj život tužan kao što je tužan i život onog starog ribara.

Dopustila si mi da te diram za grudi, prvo preko bikinija, ali onda sam ti skinuo gornji dio i on ti je ostao visjeti na vratu. I sise su ti bile mekane kao kad se dječji baloni napune vodom i stišću rukom. Od trenutka kad su još uvijek bile nedostižne, položene na ručnik, u otkopčanom bikiniju, pa do sada, kad ih diram, nije prošlo ni trideset minuta.   

 

 

 

 

7.

 

Tvoj grad je, rekla si, dobio ime po stijeni na kojoj je sagrađen srednjovjekovni dvorac koji dominira nad mjestom što je tek početkom dvadesetog stoljeća dobilo ime grada. Međutim stvar s tim imenom prilično je dvojbena jer stijena uopće nije modra, niti se plava boja mogla vezati uz obilježja velikaške porodice koja je vladala gradom. Neki drugi pak smatraju da grad uopće nije dobio ime po stijeni na kojoj se nalazi dvorac, stijeni koja je modra jedino u sumrak, a tada je i sve ostalo modro, nego su se u blizini grada nalazili rudnici modre galice. To je i bio jedan od izvora bogatstva plemićke obitelji Baldasar. No, postoje i oni koji smatraju da ni ta teorija zapravo nije točna i da je izmišljena samo radi toga da se kamuflira pravi razlog imenovanja grada. Modri Kamen zapravo ne znači plavi, iako i u slovačkom modro znači plavo, nego ono Modry znači na lokalnom dijalektu mudri. Mudri Kamen. Oni koji su vladali gradom htjeli su nekako sakriti njegovu alkemijsku prošlost. 

Udaljio sam se malo od tebe dok si govorila. Ni pola metra. A ti si mi zabila nokte u bicepse, kao da već vodimo ljubav i kao da se približava vrhunac. 

– Nemoj me pustiti, nemoj me pustiti! – vikala si. Vikala si i: - Molim te! Molim te!

Kad bih ti sada ispuhao šlauh, pomislio sam, potonula bi kao kamen.  

Modry Kamen!

 

 

 

 

8.

 

Sa svakim preplivanim metrom nevinosti je bilo sve manje. Kad smo došli do plaže otočića, prvo sam pogledao ima li koga od susjeda, a tek onda sam ti dopustio da ustaneš. Vodio sam te kroz šumicu na južnom dijelu otoka, gdje su se strme litice spuštale u more i gdje obično nije bilo puno kupača. Povremeno sam ti, kao slučajno, dodirnuo  stražnjicu i mislio da je to jako čudno što te diram za guzicu, a da se još nijednom nismo poljubili. 

S betonirane terase u podnožju svjetionika pokazao sam ti panoramu grada. Prizor je bio prilično lijep: užareni ljetni dan, oblaci kao bijela vata vidjeli su se iznad Velebita, zvonici su stršali u nebo, jarboli jahti njihali se u luci. Taj prizor sigurno je bio prilično različit od svega što si vidjela prije. Stajala si ondje i gledala, a ja sam ti sakupio gaćice bikinija u guzni jarak, kao tange, iako onda još nije bilo tangi i gledao tvoje mekane guzove. Činio sam to dok smo stajali, a ti si i dalje gledala grad. Povremeno bi me odsutno pomilovala rukom po gaćicama i tu sam vidio da mi je grad opasna konkurencija. 

Nisi popustila. Htjela si se dogovoriti za večernji izlazak. Znala si da se, ako mi daš sve što hoću, više nemaš čime cjenkati. Nagovarao sam te dva sata, dirao po tijelu, ali nikako nisi htjela svući gaćice. Sjećaš se kako sam ti sisao prvo jednu a onda drugu sisu, stavio sam tvoju  ruku na svoj ud. U tom času pomislih da sam duh tvog sina koji je umro. Za mrtvog sina to je bio prilično tvrd kurac. I čim sam to pomislio, sve oko nas odjednom je postalo oštro: i ježevi u vodi, i zelene borove iglice iznad nas i smeđe iglice ispod naših stopala i bodljikavo drače i kamenje. Čak i tvoji dugi lakirani nokti.  

Zamišljao sam da te jebem s onoga svijeta na ovaj, da preskačem neku granicu koju nitko do sada nije preskočio, da je ova strava koja se upravo događa nešto velebno, to sam mislio. Ta priča o mrtvome sinu još je više uzbuđivala. Ti si meni bila iluzija, ja tebi duh. Uživala si gledati grad, a onda, kad sam postao nasrtljiviji, čučnula si i uzela moj ukrućeni ud, liznula ga malo i onda stavila pod svoje vlažno pazuho. Jebao sam te pod pazuha a da se uopće nismo gledali. Prvo lijevo, pa desno, lijevo, desno, lijevo, desno… Kliktanju galebova, štektanju barki, dalekim povicima s mola mi smo pridružili još jedan tih, ali zanimljiv zvuk: šljapkanje kao kad dijete rukom udara u blatnu lokvicu. 

Kad je bilo gotovo i kad si ustala, pomislio sam da tužna stojiš nad lijesom, a da razredni kolege tvog sina, kad dolaze izraziti sućut, bulje u tvoj dekolte. Poslije sam te otpratio do plažice, stavila si šlauf, a ja sam te usmjerio prema obali i rekao ti da samo mašeš rukama i da ćeš sigurno stići. Gledao sam kako se ružičasti krug za napuhavanje s ružičastim šeširom sve više udaljava. I udaljava. I udaljava. A ja sam ostao na otočiću i nikako se više nisam mogao vratiti među žive.

Zoran Ferić