Autori Na vrh
O
Orlođo

Plotin poima vrijeme kao život duše, a život tretira kao presliku; ishodište i cilj preslike nalazi se u vječnosti i u nadegzistirajućem jednome; vječnost je život duha. Heidegger misli bitak kao kruženje oko vremena; vrijeme je u odnosu na bitak spekulativno središte. Vrijeme što ga misli Heidegger obzor je u kojem se domišlja smisao bitka, pri čemu pojam vječnosti ne posreduje, ili barem ne posreduje kao izvorna pokrenutost u događaju. Bitak se, prema Heideggeru, nadaje iz uzajamna pružanja triju dimenzija iskonskoga vremena. Bitak ostaje, tvrdi Marie-Elise Zovko, nakon što mu se otvorio vremenski prostor nastao pružanjem vremena u njegovu dolaženju i prolaženju. Bitak dobiva izvorni smisao oslanjanjem na iskonsko vrijeme koje nije samo unutar sebe, već upućuje na izvorno mjesto dodira između vremena i bitka u događanju događaja, u kojem se oni događaju tako što se događaj ne prepušta samome sebi: izmičući neograničenom otkrivanju događaj čuva svoje vlasništvo upravo u odgađaju.

          Plotinovo poimanje vremena vraća se donekle vječnom egzistentnom temelju. Ali ono nije, kao Heideggerovo, vječno trajanje u kojem “računajuće” mišljenje “vidi svoju najvišu zbilju”. Plotin odnos vječnosti i vremena razumijeva kao odnos praslike prema svojoj preslici; i u jednoj i u drugoj prožima se jedno jedincato kretanje što se razvija proizlascima i povratcima krugova bitka koji izviru iz Jednoga.

              Dok tradicionalni pristup vremenu pronalazi u zbilji stupnjeve između sebe odvojene međuprostorima, moderno vremenomišljenje stupnjeve zbilje stavlja na okup, usredištuje, usidruje za središte jednog i jedinog kruga: zato ondje gdje se nalazi preslika egzistira i praslika. Ukidanje vremena u vječnosti ne znači, dakle, nastavljanje ovog vremenitog života u beskraj, nego pokazivanje u životu duha, u vječnosti, života duše kao nerazmaknuta dovršenja svega istodobno. Bitak, život i mišljenje prepleću se u stalnoj pokrenutosti krugova što se razvijaju iz egzistentnoga Jednoga.

               U simbolici svakodnevnog vremena, u percipiranju slojeva zbilje vrijeme vidimo kao granicu, rub u trajanju, zagradu prema vječnosti, svijetu onkraja. Vremenska granica postavlja se prema nama kao prepreka prema božanskom: mi živimo u ljudskom vremenu, a bogovi u vječnosti. Da bismo pobjegli od vremena, zapravo prolaznosti, oteli se od granice i pokušali ući u privid, barem, vječnosti, izmičemo se iz pogleda bogovremena da bismo ušli u njegovo središte priređujući svetkovine, slavlja, priredbe, kazališne igre. Tako se postavljamo u životnu opasnost: izaći iz vremena znači otići iz svemirskog poretka i ući u drugi poredak, u drugi svijet, znači umrijeti za ovaj svijet. Da bismo se vremenu oteli, ne možemo produžiti trajanje, nego intenzivirati unutarnji život. Ostati u granicama vidljivog prostora a izgraditi svoj, unutarnji prostor. “Vrijeme je nerazdvojno povezano s prostorom”, tvrde neki.   

             Zato i mi možemo tvrditi da naše, ljudsko vrijeme mjerimo. Čuvajući njegovu dragocjenost organiziramo ga kao kretanje kazaljki u čarobnim kutijama, urama. Njihovo kucanje nalikuje na kucanje našeg srca; i zato je uvijek nepogrješivo; jednima sat ide uvijek točno, drugima staje, trećima ide naprijed, a drugima stalno náse. Ili se mi barem tješimo da je to tako. Sigurno je jedno: naš sat nikad ne griješi. Rekao bi gospar Lukša iliti Izet Hajdarhodžić u Kafetariji: “Moje orlođo ide dobro. Moje orlogio nikad ne faljiva.” 

           A Boileau: “Dijete u prvom činu, u posljednjem je bradonja. Ali mi, koje razum upravlja svojim pravilima, mi hoćemo da se radnja vodi umijećem: da na jednom mjestu, da u jednome danu samo jedno dovršeno djelo održi do svršetka ispunjeno kazalište.”

          Znajući za iluziju ispunjena kazališta i za važnost naglašavanja svakog čina, svakog zastora i reflektora, na Novu godinu odbrojavamo sekunde naše prolaznosti. Svjetlo se gasi, mi smo u kazalištu, u Gradu-teatru; odbija ponoć, dubrovački Zelenci, glasnici bogova, rebate vrijeme vječnosti, i mi regàlavamo poljupce svojim najmilijima – svojim željama i iluzijama. Prasak šampanjca poslije premijere, prskalice, koriandoli, vatromet. Jedna je predstava završena. Sklapaju se stolice za novo utonuće u san, za novo kazalište. U Pragu, gradu kazališta, starogradski orloj više ne radi. Apostoli se odmaraju za nova vremena. Kakvo će nam biti novo ljeto bez orlođa?

           Kakva će biti nova sljedeća godina, u kakvu škatulu zatvorena? “Glazba je prestala, knjiga zatvorena, oči sklopljene, počinje igra netom primljenog, s otvorenim ulazima u dno mašte, do u dno srca.”

Mira Muhoberac