Autori Na vrh
O
Omara

Kad netko spomene omaru, pomislim na veliki sočni nar ili na sunce koje udara točno u tjeme ili na prazne ulice i ohlađene stanove. Kakvo je ovo ljeto? Vrućine koje paraliziraju tijela i život grada. Plaže prepune kupača i mirisa prženih lignji na kojima slušamo uvijek isti hit sve dok ga i sami ne počnemo pjevušiti. Bake i djedovi s unucima. Pričaju o svježe ubranim rajčicama, o laganim ručkovima, o bolesti srca i o dječjim ranama na koljenima koje najbolje zarastaju u morskoj vodi. Omara je omamljenost i snatrenje o mitskom, gdje vremena nema. Na plaži nemoguće je zamisliti da postoji vrijeme svijeta, padovi na burzama i nelikvidne ekonomije. Baš zato ne volim omaru, ni te isprike koje nudi. Umjesto čitanja Marije Čudine, učenje pripreme složenih jela. Umjesto pisanja o poeziji, vožnja automobilom u petoj brzini. Od snatrenja treba bježati u kupaonice i satima  čistiti pločice i kade. Važno je ne prepustiti se. U sobama nakupilo se mnoštvo knjiga. I upozorenje ukućana kako ne treba spavati u sobi s knjigama, jer nije zdravo udisati olovo. Zamišljam da su knjige otrovna tijela i spremam ih u zatvorene ormare. Proljetos sam, na putu od Istre do Zagreba, vidjela  ženu kako čita na mobitelu znanstvenofantastični roman. Više i ne odlazi u knjižnice, kaže. Odbijam čitati, oko ne želi slijediti rečenice koje slijede jedna iza druge. Omara umara, šamara, udara. Spuštam se na krevet i u trenu utonem u san. Aerodromi, pregledi prtljage, suvišni dezodorans, slike klize i buđenje. San od tek petnaest minuta. Na balkonu je mali bazen u kojem se ujutro kupa dijete. U njemu, kao na nasukanom brodu, leže narančasta patkica, velik crveni kamion i mala hobotnica od gume. Dijete voli gledati ribe. Nakon ljetovanja, roditelji ga vode u shopping centar gledati šarane kako plivaju u staklenim bazenima. U vrtu već miriše grožđe, od kojeg ujesen nastaje ne baš kvalitetno vino. Kada je omara, treba otvoriti ormare s odjećom, izbaciti sve suvišno, čak i majice koje uvijek ostavljamo misleći da ćemo ih ipak nekad odjenuti. Zabluda. Treba provjetriti kapute i staviti novu vrećicu lavande. Treba izmisliti poslove i nimalo se ne opustiti jer mogla bi se, u tom nekom predahu, pojaviti sumnja da smo radili nepotrebne poslove i zamišljali idealne odnose, da smo bili smiješni i nejasni. Da smo bili nemušti u svagdanu i odveć mudri na posve krivim mjestima.

Darija Žilić