Autori Na vrh
N
Nježnost

Prva asocijacija na riječ „nježnost“ meni je žena. Žena kao majka, žena kao sestra, žena kao prijateljica, žena kao suputnica, žena kao supatnica, žena kao supruga, žena kao njegovateljica, žena kao Božica. Mislim da nitko od nas ne bi mogao imati ikakvu iole suvislu predodžbu o pojmu i, što je puno važnije, osjećaju toga što je nježnost da nije imao barem nekakvo iskustvo ženske, majčinske nježnosti. Nježnost nije samo blagost i brižnost, nego je to i ona tankoćutna osjetljivost i povišena osjećajnost za to što nam je uistinu potrebno da budemo uistinu sretni, a drugi nam to mogu dati ili mi to drugima možemo dati. Stoga je nježnost za mene također druga riječ za istinsku sreću. A i sama ljubav je čini se sasvim nezamisliva bez nježnosti, pa je nježnost, ta toliko zanemarena riječ, prilično ispražnjen pojam i nažalost prerijedak čin zapravo sama suština života i ljudskosti. Naravno, i druge životinje mogu biti i često jesu nježne jedne prema drugima, naročito drugi sisavci, kod kojih je dodir važan oblik komunikacije, no ljudi su nježnost uzdignuli na razinu ljubavi, baš kao što su i njezinu suprotnost, grubost ili surovost, opet za razliku od drugih životinja, uzdignuli na razinu mržnje.

    No pođimo od dodira, najčešćeg i najočitijeg tjelesnog izražavanja nježnosti. Majka je u dodiru s nerođenim djetetom sva i iznutra, odnosno dijete je zapravo ono koje svoju majku cijelu trudnoću nježno dodiruje iznutra, a ona ga dodiruje izvana polažući dlan na trbuh. To je prva komunikacija između dva ljudska bića i ona je uglavnom nježna i blaga. Tu je naravno i „dodir“ glasom, razgovaranje majke (i oca!) s djetetom, i tako sve do rođenja koje je bolno i za dijete i za majku, ali i olakšanje za oboje. I tada, kada se jednom rodimo, počinje životna pustolovina razmjene nježnosti i grubosti s drugima i svijetom koji nas okružuje, i tako sve dok ne umremo. Osim dodirom, kao najneposrednijim oblikom komunikacije sa svojim okružjem (baš kao što je to bilo i dok smo bili plod u majčinoj utrobi ), tijekom odrastanja i sazrijevanja učimo i mnoge druge načine razmjenjivanja svoje osjećajnosti s tuđom osjećajnošću, pa otkrivamo da su neka bića koja susrećemo i u tom susretu dodirujemo na različite načine življa od drugih, neka blaža od drugih, neka blagotvornija od drugih, i tako se razvijamo u osjećajnosti razapeti između dvije krajnosti – između nježnosti kao vrhunca ljubavi prema onome što doživljavamo blagim i okrutnosti kao nedostatka ljubavi prema onome što doživljavamo grubim. Stoga je dodir, u najširem smislu te riječi, zapravo osnova za svaku nježnost i svaku grubost. A prvi dodir uvijek je dodir s majkom, i on nikada ne prestaje, i kao da ga uvijek iznova tražimo dodirujući druge i žudeći za dodirima drugih. Činimo li to nježno, pa samo lagano dotičemo sva bića, iza nas ne ostaje nikakav trag na ovome svijetu, nestajemo bez traga i raspršujemo se u nježnosti. Ako pak grubo grebemo po svijetu, i on nama uzvraća grubošću, pa nam se cijeli život može pretvoriti u bol, rane i ožiljke, u sve ono suprotno od nježnosti, blagosti i blaženstva, koji su nedvojbeno naša svojina kao skroz naskroz osjećajnih bića.

    Nježna riječ, blag pogled, usrdna gesta, poniznost, otvorenost, ranjivost, iskrenost, razumijevanje, pristupačnost i nadasve dobrota drugi su oblici nježnosti koji otapaju nas i druge šireći toplinu oko Srca. Tu toplinu najizravnije i najsrčanije dijelimo s drugima zagrljajem, tim drugim najočitijim oblikom taktilne nježnosti, a rukama, koje su produžetak našeg Srca, sebe primičemo drugom Srcu, pa doživljavamo najveći mogući životni ushit stapanja dvaju Srca. I svi znamo, bili toga potpuno svjesni ili ne, da veće sreće od iskrenog zagrljaja na ovome svijetu nema te da je autenični kontekst za izražavanje nježnosti i ljubavi upravo zagrljaj. Ljudi koji se vole često se grle i gotovo uvijek su nježni jedni prema drugima. Kada su u odnosu spolne ljubavi, onda tu ljubavnu nježnost izražavaju i na bezbroj drugih načina, od kojih je možda najvažniji poljubac ili cjelov jer on doista iscjeljuje, što i jest istinska svrha svake nježnosti. Čak se i muški spolni organ od milja naziva nježnikom, jer to i jest ako uistinu vodi ljubav s rodnicom. Dubina ljubavi i značaj čovjeka stoga se i mjeri sadržajem, opsegom i dosegom njegove nježnosti, njegovom sposobnošću davanja i primanja ljubavi, odnosno njegovom nesposobnošću za grubost i nasilje, ili pak sposobnošću odustajanja od grubosti i nasilja poradi ljubavi i nježnosti.

    No budući da je život neodgonetljiva tajna, i unatoč tome što je nježnost najneposredniji izraz ljudske osjećajnosti, ponekad i ono što izgleda kao grubost može zapravo biti nježnost. To se uglavnom događa tijekom našeg sazrijevanja, kada nam netko uskrati očekivanu nježnost kako bi nas pripremio na gotovo sveprisutnu grubost. To kao da je uloga oca u odrastanju, ili učitelja koji nas poučava kako se nositi s grubošću, a ostati blag svemu unatoč! Čini se da je Život u svojoj bîti snažna osjećajnost koja odolijeva malodušnoj bezosjećajnosti te je nadilazi i preobražava u nježnost, a Majčinska Ljubav kao kreativna kozmička snaga održavanja Života kao da nas odgaja za blagost i suosjećajnost, ako je slušamo, ako smo prijemčivi za njezin šapat koji se može čuti u šuštanju lišća, u smijehu djeteta, vidjeti u samilosnom pogledu suosjećajnog čovjeka i brižnosti voljene žene, te najupečatljivije osjetiti u Iskonu svijeta koji nije drugo doli naše ranjivo, ali neuništivo Srce. Tada završavamo sa sitnodušnim sadomazohističkim iživljavanjem koje je posljedica naše povrijeđenosti, poniženosti i uvrijeđenosti, a otvaramo se prema mističnoj čudesnosti života, nježnosti i ljubavi koje su naše prirodno pravo i naša istinska narav.

    Ono u što se potom preobražava naš život čist je misterij! Govor o tome postaje izlišan, a mjerodavan je samo i isključivo čin. U konačnici, čovjek nije drugo doli ono što čini i kako to čini. Ako sebi i drugima čini dobro te ako to čini na blag način, onda je njegova i sudbina onih koje dotiče samo i isključivo blaženstvo kao vrhunac nježnosti. Iskorak prema drugome ili ekstaza tada je istovjetna ulasku u samoga sebe ili enstazi, i obrnuto. Unutarnje se pretapa u vanjsko a vanjsko u unutarnje; mi se rastvaramo u svijet, a svijet prodire u nas rastvarajući sve prividne i stvarne razlike u nerazlučivo jedno, pa sveosjećajna nježnost kozmičke cjelovitosti preplavljuje naše Srce dragošću i milinom, doživljaj kojih tek omogućuje slutnju dubine i punine života svim neljudskim grubostima i svim uzmicanjima pred vlastitom čovječnošću unatoč! Dakle, sama naša ljudska jezgra jest nježnost kao prirodan odgovor na bivanje živim u svijetu, na bivanje upućenim nas jednih na druge. Ta nježnost nije drugo doli iskonska ženstvenost u nama, bez obzira na to jesmo li muškarci ili žene, ona svima nama barem donekle poznata snaga prihvaćanja drugoga u njegovoj različitosti i ona izdašna snaga njegovanja životnosti u svim zamislivim i nezamislivim životnim okolnostima. Bît nježnosti tako se razastire kao ženstvenost ili sposobnost njegovanja naše božanske osjećajnosti koja nam omogućuje da u drugome prepoznamo sebe i s drugim budemo jedno, baš kao što su majka i dijete nedjeljiva cjelina, baš kao što su val i ocean samo prividno razlučiva jednota.

Domagoj Orlić