Autori Na vrh
N
Nada

Možda od drugog razreda, pamtila sam šarene slike priče u čitanci o nasmiješenom dječaku na istoku, vrlo siromašnom, koji je, u nadi u prihvaćanje kao i sva djeca kalifata, uzeo sjeme sa zadatkom vraćanja što ljepše biljke.

Nakon godinu dana u priči, sva su se djeca okupila na velikom trgu glavnog grada, s teglama najraskošnije divote u cvatu. A taj je dječak došao s golom zemljom. Koliko god poduzimao, ništa mu nije izraslo.

Poenta je bila zapravo u tome da se posvojiti željelo upravo takvo dijete, jer sve je sjeme bilo skuhano. Ali ja mislim da je to vjerovanje dječaka i predanost njezi sjemena pod zemljom koje ne vidi, učinilo neki pomak u poretku stvari.

I osobito spremnost da dođe ni sa čim i stane na trg, uz kraj gomile s divotom od cvjetova.

Možda se ta priča zbiva mnogo puta.

 

Zapravo se ništa ne protivi nadi.

Tko može reći, osim vremena, kad će se zakovrčati spiralno, pa će mi dati opet piti iz srebrnog čajnika kap po kap. A ta voda bez koje se odvija svitak po svitak bola, dok ni nisam načisto o rodu te riječi, jer mi se preklapa s boli, i dalje je u srži, a srž je u svijesti. A ti je pustinjsko raslinje s bodljama, ali srž – je voda. Ja je nutrinom dotiče preko vremenskih valova i ciklona. U natrag, u naprijed. Sa svakog kraja ostane bol da pročisti hodnike.

 

S udaljenošću, kao mađioničarskom šipkom koja se širi gurajući stranice našeg odmaka, bol postaje obla, uobličiva; ona nije pljuske podignutoga vala s pijeskom u vrijeme odlazaka na kupanje. Pribadače su izvučene, ostaje samo konac iskrojenog tkanja. A on se gotovo zaigrano kotrlja i uvija, sam, znajući put preko rascvalog. Znajući ono što ja ne znam.

 

Duboko svjesna koliko dugujem zahvalnost vremenu godine jer je ljepota sama, sami cvijet na cvijetu, odozgo i odozdo i odasvud. I čini nemogućim predubok bol, došla sam do zaključka da se ta biljka može držati jedino u mraku prepuštene zemlje u tegli. Crne, prljave i same po sebi.

S udaljenošću (ekponencijalno) ostaje mi tankoćutnija pažnja, kao za ljubimicu, za njegu, biljke iz sjemena koje neće izrasti, ali živi pod zemljom i možda utječe na udaljen, i ne nužno ikad saznan, poredak.

 

Zato, možda ponovo, ne treba srezati padobransku nadu.

Ako je ovo nada, što ćeš učiniti, rekla je svjetlokosa starica pokazujući mi čvrst okrugao jastuk. – Ali, bol je za gubitkom nade na čijoj je smršenoj užadi ta priča. Trebala bih radije poželjeti zaborav.
– Onda je ovo zaborav - rekla je ona.

Ali još nisam spremna, odgovorila sam naglo. 

Vera Vujović