Autori Na vrh
M
Most

„Kao dječak… dok sam bio dječak mislio sam, glupo mislio, znaš“, mahao je rukom oko glave kao da oponaša vrtlog, neki ludi vjetar koji u parku, sasvim iznenada u kasno ljeto iznemoglo lišće podigne s travnjaka u šuštav vrtlog, a zatim zakolutao očima, nasmiješio se. „Mislio sam da su mostovi kao one, one kopče koje pridržavaju zavoj. Znaš one gumice s metalnim kopčama, zubatim metalnim kopčama?“ gledao me, valjda kako bi vidio je li mi jasno. „Mislio sam da bi se bez mostova obale razdvojile, otplutale daleko, da bi Zemlja otišla u vražju mater, zauvijek se raspala bez mostova.“ Slegnuo je zatim ramenima. Kao dječak, baš kao dječak je izgledao. Obrazi su mu se rumenjeli.

Nikada nisam mislio da bi se starci i zbog čega mogli rumenjeti. Starci zaudaraju na starost, na kraj. Dok sam bio dijete tako mi se činilo. Uvijek sam se odmicao od usta staraca. Smrt sam doživljavao kao podlu životinjicu, parazita koji u starosti počne izjedati ljude iznutra, u utrobi, načinjati ih, pripremati za zemlju, kraj. Bojao sam se da će ta nemirna, proždrljiva smrt iz staračke utrobe iskočiti na njihova u osmijeh ili povik razvučena usta i skočiti na mene. Kao buha. Da ću prerano umrijeti. 

Htio sam ga prekinuti, zauzdati u zamahu i reći mu kako sam se nekad strašno plašio onih vrtložnih vjetrova u parku. Francuzi ih zovu „ludi vjetrovi“. Znao sam sjediti u nekadašnjem Parku kulture, ne znam kako se sada zove, na ljuljački, u sjeni kestenova. Kao u vodi. U dubokoj, vlažnoj, gustoj sjeni divovskih stabala. Zapuhao bi taj obijesni vjetar. Niotkuda, baš niotkuda bi se stvorio, stvari pobacao u zrak: prašinu, iznemoglo lišće koje je još zeleno u kolovozu padalo na tlo, a ja bih se ukočio. Sjetio bih se priča o nevidljivim bićima koja tumaraju otvorenim prostorima, trnci bi me prošli. U glavi bih začuo vlastiti kreštav glas koji bi mi vikao: „Bježi, Karlo, bježi!“ Kao vergl bi se ponavljao. Taj glas, istodobno moj i tuđ. A ja bih se samo ukočio, ništa ne bih mogao. Samo bih se grčevito držao za ljuljačku, valjda sasvim blijed, leden i slušao taj, vlastiti glas koji je zvučao kao kada bih glavu ugurao u stroj za pranje rublja i vikao ili pjevao.

"Čitav grad sam znao prijeći", nastavio je, zamahnuo rukom ispred sebe, prema stropu, kao da kani poletjeti. Blesavo sam zurio u taj strop s kojeg se klatila ljepljiva traka zamke za muhe, groblje osušenih muha. Htio sam mu reći kako je ljeto već na izmaku, kako se to vidi po svjetlosti koja postaje sve oštrija, kao u proljeće, samo drukčije, mrvicu drukčije. "Do mosta, onog željezničkog sam išao kao kauboj. Nije onda bilo automobila, ali svejedno, nije to bilo samo tako." Vidio sam da se smiješi. "Satima sam znao sjediti uza sam most, gledati vlakove koji su se drndali do Mađarske, preko Baranje. Znaš, htio sam crtati mostove, bacati ih preko obala." Ušutio je iznenada. Učinilo mi se da nema daha, pa sam gotovo skočio. Mislio sam da je gotovo i srce mi se zgužvalo. Htio sam skočiti, pozvati mamu koja je u kuhinji zvonila posuđem, šerpama preko kojih je voda prhko pljuštala kao celofan. Ali nešto me držalo. Kao da me netko hozn-tregerima pričvrstio za tatin krevet.

"Karlo?" glas mu je poput mreže bačene u zrak tišinu razbio na zrnca.

"Slušam!"

"Otac mi se smijao. Nelagodno mu je bilo, kao da se ispričava, a lijepo je rekao, kako je ono rekao?" oznojena kosa mu je šuštala na jastuku dok je glavu polako, sasvim polako pomicao amo-tamo. "Ne može radnička plaća othraniti inženjera…” Mislim da je tako rekao. Mislim da je rekao da mostove mora netko i graditi, žuljeve od njih dobiti. Ušutio je zatim i samo disao. Sipljivo, kao da kopa kanal ili kolijevku za pokojnika. Htio sam pogladiti ga po glavi, reći mu nešto nježno, kao djetetu. Umjesto toga, samo sam sjedio i gledao ga kako polako, usporeno podiže ruke i prema sebi okreće dlanove, primiče ih licu i pažljivo promatra ožiljke od žuljeva kojih više nije bilo.

"Djeca su ženska posla!" znao je ponavljati tata. Dok sam bio dijete. Ne znam zašto mi je to sad na pamet palo poput zloguke vijesti. "Muškarci su se u papučare pretvorili", rekao mi je kada sam mu rekao da današnji očevi nemaju strah pred djecom, da guraju kolica, sjede po parkovima s balavom djecom, igraju se u pijesku s njima. "A žene u kučke", pridodao je. "Žene su se pretvorile u kučke!" Točno se sjećam njegova pogleda. Gnjev je u njemu tinjao. U njegovim očima sada više nije bilo ničega. Kao da se sve što je ikada imao u sebi razlilo, izlilo u plahte koje je mama svakodnevno mijenjala kako soba ne bi zaudarala na znoj i mokraću.

"Po skelama sam se penjao kao jarac, žuljeve dobivao na zgradama, poslije neboderima", podigao je ponovno ruke u zrak. Ruke su mu u zraku plesale, dočaravale zgrade koje deru nebo, paraju oblake. Učinilo mi se kako su mu još samo ruke žive. "A sanjao sam mostove." Riječi su mu poput lukova visjele u zraku. Mokre od pljuvačke, nekako prokleto mokre. "Radničko dijete, sirotinja…"

Nakratko se ništa nije čulo. Ni mama u kuhinji. Ni svijet. Kao da je sve utonulo u vodu, stopilo se s njom. Sjetio sam se vlastitog, radničkog djetinjstva i ni za čim nisam žalio. Samo za vremenom koje je prošlo, za ocem koji me se valjda plašio dok sam bio dijete. Koliko sam li ga samo puta htio pitati: „Zar si mislio da ćeš me polomiti, zdrobiti? Jesi li me zbog toga izbjegavao? Zato što si čekao da ojačam?“ Poželio sam uhvatiti ga za ruku koju je spustio na krevet, reći mu koliko mi je žao, koliko me boli taj dug i mučan ispraćaj, njegova žurba da mi se razotkrije prije odlaska. No, bilo bi to nekako bezdušno, pa sam šutio, zurio ni u što, u zid iznad njegove glave i šutio, pripremao se za tugu koja će nakon ove bujice biti još teža, gora. Hvatao sam dah. Treba se nagutati zraka prije skoka u vodu ili nepoznato.

„Nisam zamjerio svome ocu. Bože sačuvaj“, otac se nakašljao, pokušao se prekrižiti i posegnuo za vodom na noćnom ormariću. Bila je ganutljiva njegova nemoć, taj njegov ponos koji drhtao je kao na klecalu. „Sudbina je sudbina“, nastavio je drukčijim, prigušenim glasom. „Ostao je bez oca kad mu je bilo pet godina“, nasmiješio se. „Zamisli, Petar se zvao, a popio je ledeno pivo na Petrovo, na imendan i umro od galopirajuće upale pluća! Jesam li ti ikad pričao o pradjedu Petru?“

„Ne“, rekao sam. Htio sam mu reći da sve dosad nisam ni znao kako se zvao, da sam se oduvijek pitao čije oči imam. I glas. Htio sam ga pitati koje su boje bile oči tog pradjeda Petra pregaženog pneumonijom u galopu. No, tog se sigurno više nitko nije sjećao. Ako u nas muškarci s djecom progovore tek pred smrt. Pred smrt se ne stigne baš sve reći. Fotografije su nekoć bile svedene na crnu i bijelu, nijanse između njih. Nijedna fotografija zato nije mogla uhvatiti oči pradjeda Petra. Na fotografijama su sve svijetle oči sive.

„Bio je žandarmerijski narednik. 1908. ga je carska Austro-Ugarska poslala u Brod na Savi, Slavonski Brod“, ponovno je podizao ruke i pogled prema stropu. „Carstvo je bilo preuzelo Bosnu, trebalo je održati red. I djed, tvoj pradjed sa ženom je Agatom, tvojom prabakom, i sinom Josipom otišao tamo, onako mlad...“ Očev se glas gubio, na pamet mi je pala magla, brodovi koji se u magli, ispod onih mostova koje je htio projektirati slijepo mimoilaze, opipavaju u neviđenju. „Mlad i žedan“, htio sam pridodati, no nisam mu htio oduzimati vrijeme. Vremena nikad zapravo nema, uvijek je nekako pri kraju, samo to shvatimo kad ga iskapimo, kad želimo još, kad nam ponestane. 

„Prabaka se dvije godine poslije ponovno udala. Za puškara Andriju Matijevića. Zamisli, žandarmerija je Agati bila suđena“, smiješio se u prazno, a ja sam mu htio reći da je preskočio ono najvažnije, ono kako je djed Josip preživio očevu smrt, kako je o ocu ikad išta doznao ako je očinski lik i u njegovoj drami razotkrivanje odgađao za starost, za kraj kada kopniš od iznemoglosti. Muškarci ženama nikada ne govore sve. Ljudi nikada nikome ne kažu sve. Uvijek postoje stvari kojih se sramimo, koje nikome ne govorimo, od kojih uvijek bježimo kao od sjene. Htio sam mu reći da djed Josip o ocu nije doznao gotovo ništa ako je priču o njemu doznao od Agate. Žene čudno pamte, izgube se u detaljima. Njihove su slike pointilističke, izbliza nalikuju na kaos.

„'Kao otac mi je bio', govorio je tata Josip o Andriji puškaru“,uzdahnuo je tata koji je starog prvi put, valjda prvi put prozvao tatom. I on je sigurno znao da nalikovati na nekog nije isto kao i biti taj netko. Vekerica na noćnom ormariću glasno je, ujednačeno drobila vrijeme. U trenucima velikih porinuća, ljudi kao da zađu pod stakleno zvono, pomislio sam. Ulica se nije čula. Sve se svelo na zvukove iz roditeljske spavaće sobe. Samo je povremeno iz kuhinje dopirala mama s vodom ili emajliranim posuđem. Žene u histeriji uvijek ili kuhaju ili pospremaju. Čak i ako znaju da kuhaju hranu koju više neće imati tko pojesti, čak i ako su svjesne da će ostati i bez posljednjeg svjedoka svoje urednosti.

„Znaš, tata je htio biti pilot“, kratko me pogledao. Nije mogao podignuti glavu, pa mu je taj meni upućeni pogled klizio preko obraza. Znao sam da se za taj glagol htjeti u prošlome vremenu nadovezuju lokomotive, radionice u kojima ih je djed Josip popravljao. Znao sam da puškarska plaća čovjeka ne može poslati u oblake. „Snovi te neće nahraniti“, rekao je tata kad sam mu rekao da želim biti slikar. Sad sam mu htio reći da nije čudo što sam htio biti slikar. I on i djed Josip sanjali su o oblacima: djed u zrakoplovu, on u najvišoj točki mosta propetog u luk.

„Čitav život je sakupljao fotografije zrakoplova“, učinilo mi se da plače, a ja sam se zapitao zašto nam upokojenje tuđih snova uvijek djeluje dramatičnije od svega od čega smo sami odustali, zašto smo prema sebi uvijek puni nekako ravnodušne gorčine. Možda se samo prikrivamo, pa onda pred druge stanemo kao ispred zrcala. Nisam znao. „Mama će ti pokazati kutiju“, glas mu je teturao. Znao je da je ta budućnost, taj trenutak kad će mi mama pokazati kutiju, vrijeme bez njega. Grlo mi se stegnulo pri pomisli na trenutak kad će mama, nakon karmina, iznijeti onu kutiju kao svetinju, kad ćemo zajedno iz njegova ormara odjeću iznositi kao naplavine. Za sirotinju. Znao sam da će mama plakati, da će ga sebi u bradu zazivati, oplakivati vrijeme koje je minulo, govoriti mi o tom vremenu, onako pointilistički, da ću se obuzdavati, upinjati se biti priseban, da ću sačuvati jednu njegovu košulju, rasklopivo ogledalo pred kojim se brijao i ručni sat.

Poželio sam pitati ga je li on sakupljao fotografije mostova, ima li u svojoj zbirci onaj budimpeštanski s lavovima. „Znaš, u moje vrijeme mogao si piti vodu iz Drave, zagrabiti rukama i piti“, prekinuo me. „Bilo je i pijavica, u Staroj Dravi. Znali smo biti puni pijavica, pa smo ih palili opušcima, da otpadnu“, smijao se. Valjda je mislio da se smije, jer sve je nekako zvučalo kao hropac, probušeni mijeh u zamahu. „Stari me poslije mlatio zato što sam otišao predaleko, do Stare Drave. Ljutilo me to, taj njegov bijes zbog mojih izleta. Poslije sam shvatio da je to bio strah, prekasno sam to shvatio.“ Djeca se ničeg ne boje, znao sam to. Ne znaju ni što je svijet, ni što je smrt. Tek poslije se ukočimo od straha, posvuda vidimo smrt i prijetnje. Čak i u nama samima. I mene nekad uplaši ono što ponekad osjetim u sebi, što me kratko nastani, pa ode.

Tata je okrenuo glavu i zagledao se u noćni ormarić, u čašu koja je bila prazna, prekrivena otiscima njegovih oznojenih prstiju. Zapitao sam se hoću li i nju sačuvati. Kao forenzičar. Ljudi posvuda ostavljaju tragove.

„Žedan sam“, rekao je suhim glasom.

Mama je plakala u kuhinji. Žene osjećaju. Stajao sam s onom čašom i gledao je.

„Kako je?“ upitala je, a ja joj nisam znao reći kako je. Ljudi, neki ljudi mogu dugo plesati na žici, poput pelivana, a onda iznenada pasti, potonuti. Slegnuo sam ramenima. Mama me zagrlila.

„Ne želim da ode“, rekla mi je u vrat, a ja sam joj u glasu opipao čudnovat i grčevit strah od samoće. Strah od straha. Djeca ne znaju za strah, ona preko ceste trče za loptom. Ne vide automobil, vozača koji nije vidio loptu, koji nije stigao zakočiti.

Tata je otišao dok mi je mama šutjela o svome strahu. Zapitao sam se zašto mrtvi uvijek, gotovo uvijek, ako ne spavaju zaborave zatvoriti oči. Zapitao sam se je li smrt možda biće koje se nad nas sagne i poljubi nas u čelo. Možda zato ne zatvaramo oči, nego je gledamo kao majku koja nas ispraća na izlet u prirodu ili Zagorje.

Večer prije pogreba sinu sam pričao o djedu Josipu, o pradjedu Petru koji mi je možda prepustio svoje oči i glas, koji je možda isto htio biti slikar, o tati Antunu. Gledali smo fotografije zrakoplova i mostova koje su u kutijama, na dnu očeva ormara valjda čekale primopredaju. Neznance zaboravljamo, pomislio sam. Pričao sam sinu o ludim vjetrovima kojih sam se plašio, o dudovima u Retfali kojih više nema, o njihovu soku i prstima koje je poslije nemoguće oprati. Pričao sam mu o tržnici na kojoj su nekoć klali kokoši, o mirisu te krvi, o lončarima, zmajadama, Dravi koja je nekoć znala mirisati na drobljeno drvo i piljevinu, koja sad miriše samo na mulj i tanin. Rekao sam mu kako sam dugo mislio da sam Karlo zbog Karla Velikog, da sam tek nedavno doznao kako sam Karlo zbog tatina prijatelja kojeg je, mladog i drčnog, odnijela Drava. Rekao sam mu i da je Petar zbog pradjeda Petra. Iako to nije istina, jer za pradjeda tad nisam znao. Petar je stijena, možda sam mu to trebao reći. Možda ću mu reći.

            U glavi mi je odzvanjala vekerica.

Ivana Šojat – Kuči