Autori Na vrh
M
Milosnice

Postavljate pitanje nekoj u ruke naišloj vam knjizi o vašoj budućnosti. O nečem što vas tada, čini vam se, zaokuplja. Nadate se da će vas iznenaditi. Nakratko možda i razveseliti. Otvarate je nasumce. Odgovori vam protupitanjem:

– U kojoj je to godini bilo?

I odjednom vam je jasno nešto što ste već stanovito vrijeme odgađali. Da si morate priznati kako ipak više nećete uspjeti ovladati skateboardom, ili možda tek slabo, da su vam letovi na Mjesec prebačeni za neki drugi život, da se samo možete tješiti da vas ne zanima bungee jumping, da se više nećete moći pomiriti i razgovarati s nekima koji su vam u jednom razdoblju značili najviše na svijetu jer je njihova budućnost otišla u prošlost, da se vjerojatno nećete popeti na Mount Everest, da nećete uspjeti svojim pamćenjem spasiti nijedan od šesto jezika koji nestaju svaki dan, da vaš tablet sadrži previše knjiga da biste ih stigli pročitati, da ćete jedva uspjeti još prelistati knjige u vlastitoj maloj knjižnici, da ćete se tu i tamo vratiti, možda, Aristotelu da biste konačno, a i to tko zna, mogli raspravljati  o onom što vam baš i nije bilo blisko kad ste ga prvi put čitali... Da se neće u vremenu otvoriti još neko vrijeme u koje ćete moći zakoračiti, u kojem će sve mogućnosti i ljudi još uvijek biti lijepo poslagani, kao što vam se to nekad činilo, nadohvat ruke. Kojim ćete se ležerno i opušteno, bez žurbe prošetati, uzeti naknadno što i koga biste još htjeli, što još niste stigli, što ste zanemarili i vratiti se u vaše vrijeme. Budućnost se već dogodila. Ako ste imali sreće. Da ste je imali.

 

Gledate je u odmaku. Ako vam se to uopće da. Ako imate hrabrosti. S krajem prijateljstva, teško, ali ipak se nekako oprostite. Ali kako se rastati s onim što ne posjedujete a ipak vas je pokretalo, nadahnjivalo nekim vašim stvaranjem, idejama koje su dolazile i odlazile u neke svoje prostore kad im se prohtjelo, o kojima pojma nemate? Preobraziti ih možda u nešto drugo? Razgovarate s prijateljima i pitate ih kako bi željeli otići, u smislu, zauvijek. Često dgovaraju:

– Na vrhuncu stvaralačke snage.

Odabiru vlastiti time line. Samodestrukciju kao izbor da ih se ne zapamti kao kreativno usahnule. Ili tjelesno. Mislili ste da ti odgovori pripadaju mladosti koja prijeti starosti da joj nikad neće dopustiti da ovlada njezinim tijelom. Prepričavaju se neke pripovijesti o ženama koje su se zatvarale pred kraj mladosti u kuće i više nisu nikome dopuštale da ih vide. Da bi ih se zapamtilo kao ljepotice. Neki zauvijek i iziđu iz života. Je li Sofoklo znao da će Edipa na Kolonu napisati u osamdeset šestoj? Je li mu padalo na pamet da sreže život u mladosti? Je li mu oholost mudrosti vlastite riječi bila važnija od života? Radosti postojanja i kad je ono teško? Unatoč prenemaganju znanosti, danas je lakše doktorirati nego prijeći pedesetu.

Odlazite u kazalište. Očekujete veliku predstavu. Dobivate tek pristojno, a ponekad čak ne ni to, odrađen uradak. Glas piščića iza vas komentira redatelja:

– Žao mi ga je. Nekad je stvarno znao procesuirati ono što osjeća i što ga zanima. Dovesti to do vrhunca. A sada… pa to je baš dosadno. Prosječno...

Nekad se kao mali niste smjeli rugati slabijima, mentalno sporijima, na bilo koji način invalidiziranima. Danas su oni izvor medijske zabave. Uključuje ih se u nju pod različitim legitimnim izgovorima integracije. Omaške i promašaji, tuđi, postaju razonodom. Onemoćalost, strahotnom sramotom.

Pa da, treba je spriječiti. Odslužili ste. Veći je to zločin od kriminala. Dok postoje dobri fiškali možete opljačkati cijelu naciju, srušiti svaku moralnu vrijednost. Naći će oni način da vas opravdaju. Izvuku od kazne. Može li se što drugo očekivati od narcističkog društva u kojem se marginalizira one koji se usude prezreti malograđanske kodove?

Poslije predstave, na okruglom stolu dežurni okrugljanci suosjećajno prenose vijest kako je jedan producent angažirao veliko teatarsko ime, a sad je u situaciji da ni ne izvodi te predstave od sramote. Mladi umjetnici nisu prisutni. Nemaju vremena. Sad misle da stvaraju svoje velike predstave. Kome? Po kazalištima su osim profesionalaca bivše žene bivših likova, s bivšim prezimenima, sjećanjima drugih na njihove odrađene živote političara, diplomata, poduzetnika kriminalaca... Ili možda još uvijek sadašnjih. Bivše i vladajuće milosnice. Njihovi su bivši označiteljski gazde, s nekom mlađom i perspektivnijom u poslovnoj razmjeni mladosti i mentorstva, negdje na nekim otocima koja niste znali naći na karti svijeta ni još dok vam je zemljopis bio ponedjeljkom i četvrtkom. Treći sat. Nakon kemije. Predavao vam ga je bivši sportaš. I njemu i vama bilo je dosadno prelistavanje atlasa i okretanje zemaljske kugle. Tome ste se tek vratili kad ste djetetu pokazivali kako ste veliki. Kako znate više od njega. Čak ste mu i prije upoznali majku koju vam je sad otelo.

Umro vam je prijatelj. Njegova majka tuguje. Jecajući izgovara:

– Mogao je i on napisati knjigu.

I shvatite da njoj ništa ne znači što je bio poznati arhitekt. Ali mislite si, dobro je i prošao. Mogla je žaliti što mu ni bogatstvo ništa nije značilo. To da se nikako nije mogao skrasiti. Što su mu sela izgrađena od blata i trske bila draža od vlastite ulice u kojoj je odrastao. Postoje ljudi koji dolaze na svijet, mirno odrade život, samo malo sjede u njemu i onda iz njega odlaze. Još uvijek. Nezahtjevno. Sreo bi ih netko, zaustavio na cesti, i upitao:

- Molim vas, je li danas srijeda i četvrtak?

I bili su sretni jer su prolaznika zadovoljili odgovorom. Jer tko uopće zna je li danas srijeda ili četvrtak? Kao da su se u životu odmarali. Pokušali su da im i djeca budu takva. Kad već majka nije. Ne dopušta im se. Čak ih i  industrijska odjeća tjera na ovisnost o običnoj neobičnosti. Da bi se potaknula potrošnja. Pokušavaju biti nevidljivo skromni. Za djecu. Tumačiti da se ništa ne posjeduje. Ni ideju. Može je se zaboraviti kad god to njoj puhne. Sama odlučuje da se potpuno izbriše iz sjećanja. Skupa s nadahnućem koje je dovelo do nje. Da ni ne znate da su ikada, govore im, boravili u vama. Ne možete ih kupiti. Otkupiti. Preprodati. Oduzeti. Zavesti. … Možete. No ne tako da se rode u vama. Ponekad netko njima pokušava eksperimentirati. Pojačati ih, stajati na pragu vrata percepcije. Možda će prihvatiti poziv. Možda. Ali ipak će otići kad budu htjeli. Uništit će vas i samim sjećanjem da su jednom bili u vašem životu.

Nisu to milosnice iz teatra. To im ne kažu. Djeci. To je samo za njih. Ne poznaju riječi milosti. A i to je upitno. Ni o njima ništa ne znate. Tek jesu. Možda. U uzajamnom promatranju. Ponekad malograđanskom javnom preziru. A ipak su gotovo samo one tu za vaše kazališno nadahnuće. Čehov je pisao supruzi Olgi:

– Pitaš me što je život? To je kao kad bi čovjek pitao: što je mrkva? Mrkva je mrkva, više se o tome ništa ne da reći.

Nadahnuće je nadahnuće. Samo projicirate na njega svoje prohtjeve. Ono što biste htjeli da vam sve pruži. U koktelu koji radosno spravljate dok ga zavodite, brzo se na dnu talože ništavilo, tuga, tjeskoba, ukrašeni zrnima samoljublja i malograđanske oholosti. Ubojit je. Teško je reći koji će vas dio otrovati. Pokušajte ga odbaciti. Čim vas zaposjedne, odgovorni ste. Pretvarate li se da ga ne zamjećujete, odbijete li surađivati s njim, nadahnućem, srondat će vas u bezdan za koji niste ni slutili da postoji.

Sve što moraš učiniti jest napisati pravu rečenicu. Napiši onu najistinituju rečenicu koju znaš, savjetovao je Ernest Hemingway. Kad to više nije mogao, nakon osam romana i Nobelove nagrade, ustrijelio se. Imao je 61 godinu. Ne želim biti ništa drugo osim književnika, želim da o meni sude samo kao o takvom. Pisanje naziva jedinom djelatnošću koja ga ispunjava srećom. Nakon kritike pisca Edmunda Wilsona o Zelenim brdima Afrike iz 1935. zabilježio je: Osjećam se užasno prazno i beznačajno, kao da više nikad neću moći ševiti, boriti se ili pisati, kao da sam praktički već mrtav.

Volio je javni prostor čijim je opasnostima pokušavao izmaći pisac Lovca u žitu, odlučivši ne objavljivati. Može se to, jasno, odnositi na bilo koji čin. I sasvim jednostavno postojanje. Nastojao je izbjeći biti lovina. Kad vas se uoči. Predosjećao je kako pogled obožavanja može postati razornim. Pogledom lovca. A obožavani žrtvom. Biti posjedovan a da to ne zna. Povezan s nekim kojeg se nikad nije upoznalo. Kojeg nikad neće upoznati. Osim ako ne posegne za učenjem koje od istočnjačkih religija. Upravo je Lovac bio u rukama Lenonova ubojice i obožavatelja kad se s njim zauvijek povezao.

Autor je tražio način kako ostarjeti, onemoćati, biti izdan, obespravljen, možda i lažno optužen, pred tim pogledom. Izbjeći ga. Šah je to u kojem ste pijun i kad ste kralj. Težio je nevidljivosti. Skromnosti u zahtjevima prema sebi i svijetu. David Thoreau se sprijateljio s jednostavnošću. Umro je privezan bolešću za krevet. Od prirode je naučio i tišinu i stoicizam. Nikada nije govorio o onome što ga je najviše pogađalo u privatnom životu. Priroda ga je naučila kako biti zadovoljan, ne promišljeno ili sebično zadovoljan, a svakako ne rezignirano, nego sa zdravim povjerenjem u mudrost prirode, a u prirodi, kao što kaže, nema tuge. “Uživam postojanje jednako kao i prije”, napisao je na samrti, “ni za čim ne žalim". "Pričao je sebi o losu i Indijancu kad je, bez borbe, umro.” Napisala je to spisateljica koju je pobijedila vlastita utjeha u darovitosti, onome što je promišljala i opažala. Što je ostavila kao veliko književno naslijeđe. Virginia Woolf. Koja je pristala da je nadvladaju vlastite sjene.

Ljiljana Filipović