Autori Na vrh
M
Masterplan

Sve se dogodilo munjevitom brzinom, kao na filmu: Visok gospodin, koji je ljubazno ćaskao s osobljem te do maločas mirno sjedio uz prozor u zrakoplovu što je počeo rulati po pisti da bi uzletio za München, odjednom ustaje, počinje gurati i gaziti dvoje putnika koji, zapanjeni, sjede do njega, te stane urlati, zaista urlati: – Stani! Stoj! Ne kreći! Ja moram van!

Osoblje, istrenirano za takve ispade straha od letenja u zadnji čas, hvata ga za ruke, moli ga da se smiri, da je sad već prekasno, samo što se nisu digli... – Ma za što je prekasno?, otima se čovjek, stjuard bačen je na pod zrakoplova, jedna je žena vrisnula (čini se bez veze s njim), a dijete udara u plač...

Stjuardesa juri u pilotsku kabinu, zrakoplov koči, prtljaga pada po putnicima, panika, jedna žena viče, jesmo li već mrtvi... Neki se čovjek križa, zaklapa oči i šapuće: – To je dakle to! Žena do njega vrisne, uvjerena da će muški biti ubijani jedan po jedan, a ženske samo silovane: – Nemojte mi muža, on voli jesti kus- kus!

Zrakoplov koji juri prema kraju piste, gdje se steru njive, stanu naganjati vatrogasna kola, a potom hitna pomoć i četiri policijske Škode.

Kako je situacija, blago je reći, nejasna, policajci alarmiraju specijalne postrojbe koje štite zračnu luku. Učas se stvori oklopno vozilo iz kojega iskoči vod teško maskiranih momaka s naperenim dugim cijevima.

Trojica ostanu štititi transporter, a ostali opkole zrakoplov s osobitim obzirom na vrata. Znatiželjnici zatečeni na terasi zračne luke aplaudiraju i podižu sitnu djecu da bi imala bolji pregled situacije. Narod uvijek voli vidjeti odlučnost i uvježbanost svoje vojske.

Napokon se otvaraju vrata zrakoplova i netko iznutra pozove: - Špricu, brzo, ovamo... jer taj će nas sve pobiti!

Na taj povik svi specijalci uzmu vrata zrakoplova na nišan svojih dugih cijevi.

No onda nevidljivi mozak ove operacije odluči još malo čekati: - Dajte šansu mediju!

I tako svi čekaju medij, vrata zrakoplova otvorena su, uzeta na nišan, sve je nejasno.

TV-izvješće istu večer počinje upravo na ovom mjestu, kad je, naime, mozak operacije rekao u mikrofon na svojoj kacigi: - Action!

- Vidite, dragi gledatelji, vrata zrakoplova - objasni medij. - Ona su na nišanu specijalne jedinice. Nadležni ne isključuju da je ovaj događaj povezan s međunarodnim terorizmom premda to još ne možemo potvrditi. Evo, sada iz hitne pomoći izlazi psihijatar koji će pokušati razgovarati s otmičarem, ili više njih, jer vam još ne možemo dati informaciju koliko je njih, to jest otmičara...

Nakon veoma dugih pola sata natezanja u nejasnim okolnostima, pet specijalaca i čovjek u bijelom uđu u zrakoplov. Ako taj u bijelom i nije baš izučeni psihijatar, doima se kao netko pun iskustva. Znatiželjni na terasi upućuju dječicu da sad ručicama pokriju uši jer bi im mogli stradati bubnjići... bit će drž' ne daj.

Na opće razočaranje, uz hinjene uzdahe olakšanja, dogodilo se samo ovo: na vratima zrakoplova pojavi se neki dugonja, kojemu su navukli stezulju te su ga s obje strane poduprli da uzmogne sići stubama i popeti se u hitnu pomoć. Jedino što je još bilo donekle uzbudljivo jest sirena kombija hitne pomoći i brzina kojom se udaljavao od zračne luke.

Kamere su pokazale Sljeme, jato ptica, i to je bilo to.

Stvar se brzo pojasnila koliko je to uopće moguće kad se radi o ljudskom strahu. Postoje mnogi neobjašnjivi strahovi, ali i oni koji su posve racionalni.

Kad je gospodin koji je očito imao slom živaca jer se, tko bi znao zašto, u zadnjem trenutku prepao leta zrakoplovom, došao k sebi, dao je čistačicama u bolnici nekoliko telefonskih brojeva. Jedan je bio broj Ministarstva zdravlja.

Pustili su ga još isto popodne.

No bio je tako rastrojen da navečer, u svom stanu, odbija gledati TV, što je njegovu ženu jako zabrinulo.

     

***

A evo zašto. Njezin je muž bio ovisnik o TV-u, i to ne samo o nogometnim prijenosima. On se pripremao za svoju službu i zaslužbu kraj otvorenog televizora, ljubav su vodili, ako su je vodili, uz svjetlucanje ekrana, a zaspati on nije mogao nego uz horor u najkasnije sate.

 

Tako je bila najprirodnija stvar na svijetu što je on, Špiro Tankosić, visoki dužnosnik Ministarstva, gledao u ekran tako reći s pola oka, kad je neka žena stala objašnjavati, a tomu je sad već pola godine, što se ujutro toga božjeg dana dogodilo u najvećoj bolnici naše zemlje. Gospodin Tankosić umalo je pobjesnio. Ta maloprije su mu bili telefonirali iz kabineta – da će u večerašnjem Dnevniku biti nešto važno. A tamo, usplahirena čistačica opisala je kako je pridržavala pacijentovu nogu da je liječnik može kako treba otpiliti. Da je zamalo pala u nesvijest.

Gospodin Tankosić očekivao je nešto posve drugo: po hodnicima se mrmorilo da je neki dužnosnik netočno prijavio svoju imovinu.

A sad ta noga! I ta rečena čistačica, stanovita Bara, u ne posve čistoj kuti, koja pokazuje kako je držala nogu kao da je svinjska polovica... te je pala u nesvijest. Koga to zanima? Uhvatila je tu nogu jerbo sestara nije bilo u blizini. Manjak je tih sestara otkako su hrpimice odlepršale u Njemačku, njegovati tamošnje starce. Pa onda, logično, priskaču čistačice pridržavati noge kao da su partviši. Je li to neka vijest?

Jednako tako s pola oka pratio je u nastavku priču nekoga od pilota nacionalnog zračnog prijevoznika koji najavljuje svoj odlazak u – Emirate. U Emirate! Gdje je pa to? Jer da će tamo, u tim Emiratima, biti pet puta bolje plaćen. Kao da on, Špiro Tankosić, ne bi, za sve što zna i umije, bio bolje plaćen bilo gdje na Zemlji, pa sigurno i u tim nesretnim Emiratima... Svak si tako u glavi nacrta neke Emirate gdje će mu biti pet puta bolje. Da ne bi! Pa neka ide taj pilot! Ovo je slobodna zemlja. Neka leti taj letač! Taj vozač zrakoplova! Zrakoplovima ionako upravljaju kompjutori. Pilot je danas nešto kao vozač traktora... Špiro Tankosić ne bi bio Špiro Tankosić, jer on kakvog ga je majka rodila, nije dezerter te zna svoje mjesto: s narodom, uz narod!

Sestre lepršaju! Piloti odlijeću! Krasno! Čistačice padaju u nesvijest! Pa to je ipak relativno bolje nego da piloti padaju u nesvijest, a čistačice lete.

Jer što se tu dogodilo? Noga je propisno otpiljena, u čemu je stvar? Gdje je tu vijest? Piloti odlijeću! Gdje je tu vijest, molim lijepo? To što je dužnosnik iz oporbe prešutio svoju imovinu, to bi bila vijest. Kad bi još kompletna oporba odlepršala u Emirate – kakva bi to tek bila vijest! Kao da se i u tim Emiratima ne može rušiti vlast! Ali nećeš, vraže! Idu piloti, lepršaju sestre... Oporba nam radi o glavi, uvijek nešto muti, tu, u zemlji! Kao da je to jedina zemlja na svijetu!

Pa i jest, za nj, za gospodina Špiru Tankosića koji je potom usnuo snom gnjevnog pravednika.

Ujutro držao se sastanak užeg kabineta. Gospodin Tankosić malo je zakasnio, loše je spavao, drijemalo mu se ujutro. Probudio ga je mobitelom njegov vozač Maks.

- Da i ti ne ideš u Emirate, Maks?

- Kakve Emirate? - pita vozač.

- Gledaš li ti televiziju?

- Ni u snu.

- I bolje ti je.

- Zadnju koju smo u kući imali razbio sam gojzericom. To je bila marka Kumrovec.

Zavalivši se u kožnu sjedalicu gospodin Špiro došao je malo k sebi, ali ga je toplina u automobilu opet gotovo uspavala. Kad je Maks zakočio pred vratima Banskih dvora, gospodin Tankosić se prenuo. Nije mu se dalo izići iz auta. Jer vidi grupu stvorova koje od sveg srca prezire: čopor novinarala.

- Što bi ti rekao, Maks, da se nađeš u situaciji u kojoj nekome treba otpiliti nogu?

- A zašto je piliti?

- To sad nije pitanje. Pokvarila se noga. Bi l' ti znao zaklati, uzmimo, prase?

- Daleko bilo! Ja kad vidim krv padam u nesvijest.

- Pa što? Ti zakolješ, netko drugi radi krvavice. Važna je organizacija posla. To je umijeće, čovječe, ne može to svatko. A nisi gledao TV sinoć?

- Kartao sam.

- A, kartao si?

- Poker.

- A, poker.

- Jer i ona čistačica, kokoš, pala je u nesvijest.

- Kad je moja baka klala kokoši, ja sam uvijek bježao iz dvorišta.

- OK. Nema veze. Dođi po mene u podne.

Maks iziđe iz automobila i uslužno mu otvori vrata.

Što je sad pa to?

Na ulazu u Banske dvore tiska se sad još više, no, kako ih zvati – paparaca, komaraca, koji prvo bljeskaju a onda grizu.

- Što mislite, gospon Tankosić, o onom rezanju noge jučer u našoj najvećoj bolnici?

Špiro zakloni glavu tabletom i pohita u zgradu.

- Koji je vaš komentar?

- Komentar, komentar... - viču novinari. - Čistačica... noga... nesvijest... Ravnatelj je demantirao... kad će službeno priopćenje?

- Čim je demantirao, znači da je istina! - viču u zboru paparaci.

Tek kad je ušao u prostoriju gdje je sastanak već bio u tijeku, glasovi izvana uminuli su.

- Hm, gdje ste, Tankosiću? - upilji se u nj ministar zdravlja. A potom i cijela visoka vlada. Činilo se Špiri da ga premijer gleda prijekim pogledom.

- Jeste li sinoć gledali televiziju?

- Jesam - odgovori Špiro. - Noga. Čistačica. Nesvijest.

- Točno. Ravnatelj je demantirao.

– Time se možemo obrisati - reče ministar.

- Brojke. Hoću brojke! - kaže premijer.

– 850 liječnika napustilo je zemlju, ili je kani vrlo brzo napustiti - izrecitira Ignac Majer. Stanje je vrlo teško s kadrom.

Ogavni štreber!, pomisli Špiro. Opet se spremio! Kakva ambicija, kakav uvlakač, priguznik. Kako samo uvijek zaokruži brojke eda bi se lakše pamtile.

– Oko 2000 medicinskih sestara sprema se na rad u inozemne bolnice, staračke domove i hospicije - produlji Ignac.

- Što kažete na to, gospodine Tankosiću?

Pa kud baš 2000, pomisli Tankosić, ali onda se prene: - Nogu je rezao liječnik.

- Zasad, to je tako.

– Ulogu sestre preuzela je čistačica i za to joj hvala.

– Pa Vi je onda poljubite u čelo.

– Ona je pala u nesvijest - mrko kaže ministar.

– Ima osjetljivih čistačica - reče Špiro, pa doda: – Teško je, znam, ali uvijek ima neki izlaz.

– A taj bi bio? - podiže obrve ministar, a onda, kao na komandu, dignu se obrve cijele vlade.

– Koga nema, bez toga se može! - promuca Tankosić.

– Dobro - reče ministar zdravlja. - Pripremite nam skicu elaborata. Radni naslov: "Koga nema, bez toga se može – Ljudski resursi u zdravstvu, što i kako. Masterplan bolnica za XXI. stoljeće".

– Prelazimo na drugu točku – kaže premijer. - Stanje u nacionalnom zračnom prijevozniku.

– Mogu li ići? - promuca Špiro.

– Ostani - zadrži ga premijer. - Naime, po svemu izgleda da smo i tu u problemu.

 

***

Začudo, Špiro Tankosić nije se nimalo prepao zadatka koji mu je povjeren. Naprotiv, bio je polaskan. Konačno, bilo je to prvo njegovo zaduženje tako reći na nacionalnoj razini. Osjeti se važan. A nije se prepao zato što je još za gledanja one emisije, u prizoru čistačice koja pridržava nogu baš kao da je cijeli svoj radni vijek činila to isto, pomislio da se na sve to može gledati i sasvim drukčije. Sad mu se činilo da je ta vijest pogrešno interpretirana na našoj javnoj televiziji; da je naglasak te vijesti bio tendenciozan, čak zloban, svakako politički štetan. A trebalo je naglasiti snalažljivost jedne obične čistačice, žene iz naroda, jedne NKV, sigurno dobre majke i supruge, koja je eto uskočila kad je bilo najteže. Valja vjerovati u narodni genij...

Ne samo što se nije prepao veličine i važnosti zadatka! Špiro je Tankosić osjetio stvaralački žar, ideje su mu same navirale, što je sigurna potvrda da su njegove ideje bile politički ispravne.

 

***

Njegov se elaborat svidio.

Kako se kod nas sve uvijek radi u hodu, pristupilo se njegovoj provedbi, žurno, tako reći, kao da se spravlja instant-kava.

U stvarnosti to danas izgleda ovako:

Prastari ceh brijača (to su listom vrlo časni ljudi) preuzima funkcije liječnika gotovo svih kirurških specijalnosti. To je davno provjereno, još u srednjem vijeku, i uvijek je dobro funkcioniralo. Brice puštaju krv, a to liječi većinu boleština. Ovaj narod ima odviše krvi, njegov je temperament, poznato je to svim političarima, sangviničan. Također, brice čupaju zube, kao u staro doba, i nikome ništa nije falilo osim pokojeg zuba. Svi teži slučajevi liječe se pijavicama. Zapletaje crijeva liječe ribari jer se oni razumiju u raspletanje čvorova. Psihoanalizu preuzimaju starije osobe sa sela koje se bave tumačenjem snova. Tesari preuzimaju ortopediju jerbo tu se radi uglavnom o nekakvim pomagalima. Poslove dnevne kirurgije preuzimaju mesari, osobito oni koji kolju po kućama, što djeluje povoljno na raspoloživost kreveta u bolnicama. Fotografi, uz snimanja svadbi i sprovoda, preuzimaju zanat rentgenskih tehničara, a vulkanizeri liječe tlakaše. Posvuda se medicina oslanja na tradiciju. Stare metode isključuju skupe lijekove. Većinu bolesti moguće je izliječiti čajem od majčine dušice, ako pak to ne ide, ne vrijedi ni pokušavati.

I tako je naša napaćena zemlja napokon smogla snage liječničkoj kasti isplaziti jezik i tu kastu proglasiti Judama domovine i materijalistima koji jure za svojim probitcima. Oni koji su odlučili ostati, pravi patrioti, nude svoje znanje i usluge po sniženim cijenama: uopće više nije rijetkost vidjeti nekad slavnog kirurga kako asistira kod kolinja. Neki se i vraćaju i otvaraju kladionice i salone za ljepotu. Nisu naime svi uspjeli na strani, to su priče koje, tvrdoga je mnijenja Špiro, nanose zemlji ogromnu političku štetu.

 

***

Čovjek snuje, Bog odlučuje!

Tako se i gospodinu Tankosiću dogodi, i to na vrhuncu karijere, uoči napredovanja možda čak do ministarske časti, neka sumnja: neko kašljucanje, nešto mutnjikavo na rentgenskoj snimci koju mu je snimio fotograf iz njegova kvarta... Snimajući ga, fotograf sjedio je na stolcu iza uređaja koji mu je smontirao automehaničar. I to je sjedio u azbestnom odijelu koje mu je posudio mjesni DVD.

Špiro smjesta sjeda pred tablet računalo i šalje snimku starom prijatelju iz djetinjstva, liječniku, koji je prije mnogo godina otišao na rad u švicarsku kliniku. On dugo nije ništa o njemu čuo. No sad se jako zabrinuo, snimku je gledao iks-puta, onako amaterski, i nije mu se svidjela: To je neki vrag... Proklete cigarete! Prokleti stres, proklet da je život političara i javnog radnika, stalno izložen medijskom linču, mržnji tih novinarala koji nikada u životu ništa nisu radili i znaju samo ganjati pošten svijet...!

Pod stresom i linčem ciljao je Špiro na sve veći broj napisa o tome da se po bolnicama umire prekomjerno... Pa što, misli on, kao da se i dosad nije umiralo? Gle, molim te, sad je vlada kriva što se kod nas umire. Pa mi smo svi smrtni. Eto, i ja sam smrtan! Pa ne radim od toga članak za novine!

Odgovor prijatelja iz Švicarske bio je pedesetpostotno umirujuć. – Možda je ništa, možda je frka. Dolazi ovamo!

Gospodin Tankosić naredio je svojoj tajnici da mu rezervira let zrakoplovom našeg najvećeg zračnog prijevoznika. U četvrtak, Špiro Tankosić sjedi u biznis-klasi er-busa i razmišlja o tome što ga je sve snašlo u posljednje vrijeme.

Nakon četvrt sata stajanja na pisti, pojavi se netko od posade te se predstavi kao glasnogovornik kabinetskog osoblja:

– Dragi putnici, zahvaljujemo vam što ste odlučili letjeti s nama. (Htio ih je i pohvaliti: "To je hrabra odluka!", umjesto toga učini malu pauzu, pa nastavi): – Molimo vas za strpljenje, suočeni smo s jednim malim izazovom.

Nastaje žamor i preporučivanje svojemu bogu na više jezika.

– Upravo smo obaviješteni da je pilot predviđen za ovaj let, jutros napustio našu kompaniju i da odlazi u inozemstvo.

Gunđanje, negodovanje... Juda... materijalist... takve bi trebalo na prvu banderu...

Gospodin Tankosić ustane i priđe glasnogovorniku.

– Znam tko ste, gospodine Tankosiću - kaže mu taj. - Kao da ste sišli s ekrana. Jeste l' to zbilja Vi?

– Pa onda, ako znate tko sam ja, isto tako znadete da je upravo moja malenkost podnositelj prijedloga za rješavanje takvih gungula i to na nacionalnoj razini...

– To je meni poznato. I mi cijelu tu gungulu, upravo tako rješavamo kako ste Vi zacrtali...

– Gledajte, gospodine glasnogovorniče. Ovo gdje se mi sada nalazimo, to je, uzmimo, er-bus. Nije li?

– To je er-bus u najmu našeg Društva.

– Bus je bus, pa to je ipak, u krajnjoj liniji, nešto kao auto-bus.

– Jest, samo što leti.

– Pa što ću mu ja? Autobus koji leti! Dobro, pa neka leti.

– Eto, telefonirali smo već nekolicini. K'o za vraga, svi su već angažirani. Sve naše zrakoplove već pilotiraju vozači autobusa. Pssst, evo jedan se javio.

– Tko je taj?

Glasnogovornik udalji se u pilotsku kabinu da bi u miru obavio razgovor.

Bili su to trenuci puni napetog iščekivanja.

Glasnogovornik vrati se vidno bolje volje:

– Pristao je, dolazi.

– Eto vidite, prijatelju glasnogovorniče, nema nerješivih problema. Valja uvijek vjerovati u narodni genij.

Za petnaest minuta u pilotsku kabinu uđe plećat momak u tridesetima, kao od kamena odvaljen, u kožuhu i čizmama.

– Dobar je momak, dobar, dobar! Imamo danas sreće. Živi tu blizu, u Velikoj Gorici, a bistar je, vrag, odmah je shvatio o čemu se radi. Takve danas treba tražiti svijećom.

– Sve je dobro što se dobro svrši! - kaže Špiro poučljivo.

– Ali ima jedno "ali", dometne, kao usput, glasnogovornik... No ja sam mislio: u nevolji vrag i muhe ždere...

– Kakav sad pa vrag?

– Momak je potpuno u redu, ne pije, ne karta. Jedino, nema vozačku dozvolu. To jest ima.

– Kako sad, ima, pa nema?

– Ima dozvolu za traktor.

Nakon jakog trzaja er-bus sune prema naprijed.

Stjuardesa počinje svoj igrokaz. Ne čini to loše s obzirom na to da je do jučer čistila dječji vrtić: – Poštovani putnici, ovaj zrakoplov ima četiri izlaza za hitne situacije do kojih vodi svjetlo na podu... Molimo vas da se na tim izlazima ne gomilate kako ne bi nastao čep. U slučaju pada pritiska u kabini, maske s kisikom privucite na lice i dišite duboko, duboko, duboko... pa dok traje, traje. Nakon svega, ja vam predlažem da se pomolimo.

– Govori vam pilot Joža Bartol, kaj se čujemo? Na putu za Minken bumo leteli ober Ljubljane, i ondak se bumo prehitlili ober Alp. Vreme na našem letejnu bu ajnc-a, ova je pila ful dobra, a ja bum vas mam pelal fulgas! Na Minken bumo, kak se meni vidi, opali za vuru i pol, a morti bumo pali i ranije...

Tu gospodin Špiro Tankosić skoči sa sjedala tako silovito da mu se pojas urezao u meso, počne gurati i gaziti dvoje putnika. I sve se potom dogodilo munjevitom brzinom, kao na filmu.

Slobodan Šnajder