Autori Na vrh
M
Magla

Magla je možda najregresivnija meteorološka pojava.

Postoji ta jedna mentalna fotografija. Dječja soba obiteljskog stana u Hercegovačkoj ulici u Zagrebu. Glazba iz filma Blade Runner. Prozor gleda na sjever. Za vedrih dana uokvirio bi Medvednicu. Slika bi znala biti toliko opipljivo oštra da bi zidovi u trenu nestali i valjao bih se po šarenom jesenskom lišću niz obronke. Sada taj plan ne postoji. Vidi se samo ulica obrubljena žutim uličnim svjetiljkama kako se gubi u magli. Počinje padati snijeg. Iz magle istrčava pas. Scena u kojoj obrisi psa postaju jasniji kako trči ravno prema promatraču i onda izlazi iz kadra vjerojatno ne traje ni minutu, ali njena narativnost produljuje subjektivni osjećaj trajanja u vrijeme dovoljno da se zamisli cijeli jedan život. Kad god padne magla vraća mi se ta mentalna fotografija i iz nje izraste čitavo moje djetinjstvo.

Magla je pravi okvir za zimski režim života. Povlačimo se u stanove, mirisom čaja pripitomljujemo prostor, stvaramo uvjete za transpoziciju u svjetove knjiga i filmova. Zimski režim života nije nužno samotnički, dapače. Temeljni je događaj zimskog režima  proslava Božića. Puno toga što se može reći o magli može se reći i o proslavi Božića, ali o tome nekom drugom prilikom.

Treba još reći što magla čini onome što je izvan suženog prostora zimskog režima života. Ne radi se o tome da magla ono vanjsko jednostavno dokida. Točnije bi bilo reći da ono vanjsko fikcionalizira. Kada gledamo u maglu zamišljamo dvorce, gostionice i tople domove, zamišljamo poprišta bezbrojnih priča, mnoštvo plamićaka poput lampica na božićnom drvcu. Topološka struktura svijeta u magli drukčija je od one osunčanog svijeta. Mogli bismo ju predočiti kao mrežu toplih čvorišta. Od jednog do drugog putujemo uvijek u tapeciranoj kočiji i svaki put između bilo koja dva čvorišta potpuno je jednak i zamjenjiv. Put je ugodni hijatus, poput prazne stranice između dva poglavlja priče ukrašene lijepim ornamentalnim minijaturama. Topološka struktura osunčanog svijeta, onoga koji predstavlja ljetni režim života, bitno je drukčija. Ovdje se sve događa na putu, svaka šetnja je dubinska promjena, postajanje. Između svaka dva koraka obilje stvarnosti nas bezbroj puta rani i mi zacijelimo drukčiji. Sve je puno života i smrti. U magli, sve je puno priča.

S obzirom na tako opisanu topološku distinkciju, kiša je posebno okrutna. Ono što uokvireno maglom postaje maternica, uokvireno kišom postaje zatvorska ćelija. Dok pada kiša, vanjski svijet je vidljiv, nije zamagljen, reduciran, transformiran. Vidljiv je, ali negostoljubiv. Problem je takve vidljivosti što ukazuje na svojevrsnu izotropiju. Vjerojatnost da susretnemo ljubav jednaka je u svakom dijelu prostora. Možemo je susresti već na stubištu zgrade, u veži, možemo se sudariti s njom na uglu naše uličice i glavne ulice, može nam zabljesnuti u mnoštvu na glavnom trgu, može sjesti do nas u autobusu kojim odlazimo iz grada u nastavak potrage, a može nas i mirno dočekati na kraju puta na rivi ribarskog seoca na drugom kraju svijeta. Ali kiša nam priča onu prešućenu priču koju su tek malobrojni imali hrabrosti ispričati, priču o junaku koji razbija čahuru sigurnosti i kreće u potragu, ali ne pronalazi ono za čim traga i ostane nezacjeljivo i smrtno ranjen. Ne ranjen od susreta sa stvarnosti, jer takva ranjavanja i priželjkujemo, već ranjen od nenalaženja, od praznine koja raste u njemu poput vakuuma koji se širi neumoljivošću raka. Povratak u čahuru više nije moguć, svaka maštarija bit će presječena u samom početku jer svi počeci sada su iscrpljeni, nestanak u smrt ili u ludilo jedini je mogući kraj.

Vratimo se magli, jer i magla sama nas vraća. No, ne dajmo se zanijeti. Pouzdana i jednoznačna linearnost vrlo je naivan model, i vremena i života. Kad govorim o regresivnosti magle mislim na jedno sasvim malo iskliznuće, odmak dovoljan tek da se napne opruga mašine maštarenja. Sada moram dovesti u pitanje i status mentalne fotografije s početka teksta. Možda se ta scena zaista nikad nije ni dogodila, možda sam ju izmaštao za vrijeme neke kasnije magle i za svake je naredne magle uređivao i preslagivao.

I za kraj, raspršimo maglu! Možda se najveća magija magle sastoji u tome da učahureni rad pod maglom, rad maštarenja i stvaranja memorije mijenja ne samo nas, već i svijet pripremajući ga za susrete kad u proljeće krenemo ponovo u potragu. I što je naš rad pod maglom predaniji, to će gušća izrasti mreža ticala kojima će nas svijet neočekivano dodirivati.

Ivan Šamija