Autori Na vrh
L
Luzeri

Sredinom prošlog stoljeća u Zagrebu je živio čovjek koga su zvali Miškec, jedan od najpoznatijih i najdobroćudnijih zagrebačkih bogeca, kojeg su stari Zagrepčani dobro poznavali. Miškec je bio beskućnik, prosjak i gradska legenda. Živio je u kotlovnici kina Balkan (današnje kino Europa), hranio se onim što bi mu ljudi dali u hrani, ostacima od ručka ili večere ili konobari u restoranima, ili bi dobio u novcu kad je svirao usnu harmoniku pred izlazom kina Balkan nakon filma. O njemu nitko nije ništa pouzdano znao, ali pričalo se da je bio rodom iz Zagorja, da je volio lijepe cure, dobru kapljicu, svoju usnu harmoniku kojom bi zaradio koji dinar, rado pomagao susjedima i povremeno nešto zaradio radeći teške fizičke poslove. Legenda o njemu isprela je priču da je bio sposoban kalfa u nekoj radionici, ali da je propao zbog neuzvraćene ljubavi prema predratnoj mis Europe. Druga legenda kaže da je odbjegli sin bogatog mlinara, po trećoj legendi on je bio cirkuski akrobat koji je ozlijedio glavu padom s trapeza pa da je zato malo skrenuo. Uglavnom, ljudi su ga zapamtili kao dobroćudnog klošara, bijednika, kojem bi ponekad dali koricu kruha ili koji dinar. Živio je u kotlovnici sve dok mu šezdesetih godina prošlog stoljeća gradske vlasti u bivšoj Jugoslaviji nisu našle smještaj u staračkom domu koji je uključivao i prehranu, kaže priča.

Promjenom vlasti i državnog ustrojstva devedesetih godina prošlog stoljeća, u valu preimenovanja ulica i trgova, našao se na rasporedu i Prolaz sestara Baković (popularno zvan “Balkan prolaz” po kinu Balkan koje se ondje nalazilo). Građani Zagreba, u znak sjećanja na dobrog beskućnika, gubitnika i klošara Miškeca, preimenovali su Prolaz sestara Baković u “Miškecov prolaz”. Tako je Miškec poslije smrti dobio priznanje koje mu je za života uskraćeno. Sestre Baković postale su pak gubitnice. Izgubile su iskazano priznanje i zahvalnost za antifašistički rad i izgubljene mlade živote u borbi protiv fašizma.

No, politička stranka koja je cijenila antifašistički rad, život i žrtvu narodnih heroina NOB-a sestara Baković uložila je prigovor i tri puta se odlučivalo u Odboru za imenovanje naselja, ulica i trgova o preimenovanju “Miškecovog prolaza” u “Prolaz sestara Baković”, koje su blizu tog prolaza živjele i radile. Obje sestre ubijene su u Zagrebu 1941. godine u borbi protiv fašizma. Napokon je 2009. godine spomenuti Odbor jednoglasno prihvatio da se “Miškecov prolaz” preimenuje u “Prolaz sestara Baković”, u spomen na sestre antifašistkinje koje su i život dale u borbi protiv fašizma. Komentar nije izostao. Protivnici su bili ljutiti što se jedan prolaz ponovno zove po imenima partizanki. Bijedni Miškec bio im je mnogo prihvatljiviji od partizanki. Miškec je otišao u legendu, o njemu se pišu romantična sjećanja i bit će svakako zapamćen kao bogec, jedan od rijetkih koji je nakon smrti dobio, makar  kratkotrajno, svoj prolaz (pa ma iz kog mu razloga bio dodijeljen) kad mu je već za života bio uskraćen dostojanstven život.

Između dva rata, u jeku snažne ekonomske krize, u zimskim mjesecima 1935. i s početka 1936. godine, zagrebački novinar Franjo M. Fuis, prerušen u skitnicu spušta se iz zagrebačkog građanskog nadzemlja u zagrebačko podzemlje, među gubitnike, nezaposlene radnike, beskućnike, skitnice, živi s njima i piše svoje reportaže, da bi se na kraju vratio u svoj gornjogradski, građanski život zaposlenog dobrog građanina. No Fuis nije svoje članke pisao s namjerom da razonodi dokono građanstvo, već s namjerom da pomogne tim ljudima. Organizirana je sabirna akcija preko uredništva Novosti za koje je pisao, a neke skitnice i gubitnici dobili su od dobrih ljudi koje je ganula njihova priča objavljena u Fuisovim novinskim reportažama svoju priliku u životu, dobro su je iskoristili, zaposlili se i postali ravnopravni, zaposleni građani. Metaforički rečeno, nisu dobili ribu, nego su im dobri ljudi poklonili udicu i naučili ih kako se riba lovi, pa da je sami love i stalno imaju u tanjuru, a ne da uvijek moraju moliti za milostinju. A to je i bila Fuisova zamisao.

No nisu svi bili dobre sreće, niti je bilo mnogo dobrih ljudi da im pomognu, ni gradskih vlasti da se za njih zauzmu, uprkos Fuisovim zapisima pisanim s namjerom da potaknu empatiju i da se nesretnima pomogne. Fuis je kritičan prema “gornjem svijetu” i građanskom društvu i nastoji potaknuti dobre strane društva u borbi za izbavljenje čovjeka. Nekima je pomogao, a nekima nije mogao. Ostali su njegovi vjerni zapisi pod naslovom “Niz strminu bijede” kao svjedočanstvo o jednom vremenu i ljudima kakvi žive i danas među nama i koje možda i ne primjećujemo.

No bilo bi nepravedno reći da i danas nema dobrih ljudi koji su spremni pomoći potrebitima, na poticaj medija. Dakako da ima i to su u pravilu ljudi tužnih sudbina i pomaže se uglavnom kada su u pitanju bolesti. Posao i priliku da se neki nesretnik ili nesretnica uključi u dostojanstven građanski život, malotko nudi. Do posla i dostojanstvenog života mnogima je ionako vrlo teško doći. Ljudi maštaju o poslu i često se pitaju kako to da se netko može obogatiti, a oni ne mogu. Kako da čovjek postane bogat i dobitnik. Kako se izvući iz bijede i siromaštva.

Pitali su se to i ljudi u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, kada je živio čovjek po imenu Federiko Glavić, i ispričali o njemu legendu. Priča kaže da je stekao bogatstvo pomažući vili u polju da se osobodi trnja u koje se zaplela. U znak zahvalnosti, kaže narodna priča, vila mu je dala bogatstvo. Legendu je ispričao čovjek koji ju je čuo na otoku Šipanu za vrijeme Prvog svjetskog rata. U to je vrijeme Federiko Glavić bio živ, bogati dubrovački brodovlasnik koji je umro 1941. godine.

Smilja Kursar Pupavac