Autori Na vrh
L
Ljubav

Meni nepoznatim, ali izrazito nesretnim, stjecajem okolnosti, jezik u kojem sam rođen izgubio je vezu između ljubavi i njenog isijavanja. Kad je netko na mom jeziku ispunjen ljubavlju, kad ljubav daruje, kad je dijeli, on više ne ljubi. On voli. Ljubljenje tek kao zastarjeli egzotizam može izražavati taj monumentalni rad na svojoj imenici. Ljubim te - to tek u kakvom davnašnjem, ranograđanskom romanu možemo shvatiti kao volim te, u nekom romanu već toliko davnom da bismo prije očekivali ljubim Vas. Bojim se da to razjednačenje ljubavnog osjećaja i čina nije pretjerano dijagnosticirati kao katastrofalno, kao nešto što je izvan svake sumnje duboko utjecalo na način na koji će govornici dotičnog jezika ljubav odsad doživljavati, njegovati i pružati. Način na koji će odsad - voljeti.

Kao da nije dovoljno što se to dogodilo baš ljubavi, dogodilo se i jedino ljubavi. Od svih osjećaja. I dalje zavidimo zavišću, žudimo požudom, strahujemo strahom, čeznemo čežnjom, slutimo slutnjom, brinemo se brigom. Čak i mržnjom mrzimo i dalje. Jedino ljubavlju - volimo. Ljubljenje, taj najraskošniji, najobuhvatniji od svih osjećaja, svedeno je na običan tjelesni čin, na cjelivanje. Srozavanjem ljubljenja na dodir dvaju para usana, možda i dvaju jezika, srozana je, naravno, sama ljubav. Od tog osjećaja nad osjećajima preostala je samo put, kao da se drugačije i ne može voljeti. Nešto što se, ako se uopće ikad ticalo ikojeg organa, ticalo srca, sabijeno je u tako sporedan organ kao što su usne. Tko njih nema, više ne može voljeti. Sad i Juda voli Sina Božjega koji jest Bog, jer i on ga je poljubio. Tako svjedoči iskvareni jezik. U doba prije kvarenja jezik je točno znao da ga je Juda samo cjelunuo.

Ljubiti uopće nije lako. Usne su zadnje što je za to potrebno. Nekad je cijeli slavenski svijet znao da je ljub onaj tko je drag. I da se za to - kao i za svaki dragulj - valja izboriti. Slovenski pamti i da se ljubljenjem obećava. Sebe. Ono sve u sebi. Ljubav. Ta se svijest prelijeva i u susjedne svjetove, pa je tako drag značenje i germanskoga lieb, pridjeva koji i oblikom izvire upravo iz ljubavi. Germanski svjedoči da je ljubav k tomu i vjera, Glauben, vjera u sebe samu, u sve što ona može, sve što se bez nje ne može. Ona je i hvala, i to dvosmjerna: veliča, hvali sebe, i samo sebe, kao što potvrđuje i opet germansko Lob, a onda se toj (samo)hvali i zahvaljuje, kao što potvrđuje baltička riječ za hvala, liaupsė. I sve kako bi svijetom vladala jedino sreća, jedino blaženstvo - arbanaško lum - očito kao istoznačnica za ljubav. A to što je ljubavi srodno i latinsko libido jedino upozorava koliko je ljubav sveprisutna, vodoravnicom i okomicom svijeta, koliko zaobilazi usne i prethodi svakom jeziku, jezikoslovnom ili anatomskom, kao sila koja omogućava i jariće, jasenove, privlačenja nebeskih tijela i, da, sljubljivanje kisika i vodika u vodu.

Volja! Je li naš jezik mogao ljubav izdati više nego kad je riječ za njeno isijavanje sveo na silu koja je gotovo suprotnost ljubavi?! Dvostruka katastrofa: ljubljenje svedeno na usne (vole li se onda Eskimi?), voljenje srozano na stvar volje. Voljeti bi zapravo moralo značiti "izražavati/potvrđivati volju nad nekim/nečim". A upravo je to ono što ljubav ama baš nimalo ne zanima. Niti se zaljubljujemo u ono s čime se naša volja slaže, niti se odljubljujemo kad nam je tako naložila volja. Volju tu naprosto nitko ništa ne pita. Doista, jao narodu koji je ljubav prevratio u čin volje, čin koji će onda odjelotvoriti nad usnama!

Tertium organum P. D. Ouspenskog, taj najvažniji od svih triju dosadašnjih organuma, upozorava pri svom svršetku kako se ljubav nikad ne pokorava nama, nikad ne pristaje služiti našim ciljevima. To zapravo i opet znači da je treba najstrože razlučiti od volje. Jer ljubav, nastavlja Ouspensky, tjera onoga tko ljubi činiti što nikad nije htio, nikad nije volio činiti. Istina, jer ljubav zanima jedino da se služi njoj, da se čini ono što ona hoće, što ona voli. A u svoj toj tiraniji, toj nesmiljenoj filokraciji sred koje nema ni najmanjeg izgleda za bijeg, usne su jedna od najsporednijih izraslina. Njima se doista samo cjeliva, nikada i ljubi. Ljubav je, kako precizno zaključuje Ouspensky, zapravo "kozmička pojava u kojoj su ljudi, čovječanstvo, tek slučajni; kozmička pojava koja se zanima za ljudske živote ili duše koliko i Sunce za svoj sjaj".

Nije li onda vrijeme da opet uzljubimo ljubav? Da se u ljubav i zaljubimo. Zašto ne? Da od ljubavi glavu izgubimo, sa svim usnama i jezicima na njoj! Da nam se ljubav s usana otme. Ili da jezik pregrizemo.

Igor Grbić