Autori Na vrh
L
Lakrimologija

Lakrimologija je, kao vrlo mlada znanost, posvećena suzama i plakanju. Ubrzano se razvija te razmatra i pomaže liječenju fenomena povezanih sa suzama, plakanjem i sličnim suzećim pojavama, visokospecijalizirana doktrina sa strogo znanstvenim i metodičkim pristupom plakanju, razrađenom terminologijom i kategorizacijom, rječnikom i intervjuima u kojima se ispitanike podvrgava ispitivanju vezanom uz plakanje. Primjerice, koliko plačete, kada plačete; korespondencija između događaja i plakanja: postoji li ili ne postoji, mali plač za malu ranu, veliki plač za veliku ranu; zatim, nepodudaranje događaja i plakanja – to je onaj unutargenerativni, samoporađajući plač; onda kvantiteta i kvaliteta plača – je li onako rijedak ili obilan, više poput kapljica ili potoka; kakva mu je boja; kakvog su okusa suze, imaju li onaj pun, zaokružen vinski bouquet, ili su više razvodnjene, okusa destilirane vode. Navodno je začetnik ove zapanjujuće znanstvene discipline bio čovjek koji nije mogao plakati, ali informacije o tome tko je prvi predložio to ime i tko je istinski utemeljitelj te znanosti vrlo su nejasne. Legenda kruži da je ono što mu se činilo nemogućim - svoju vlastitu nemogućnost plakanja - pretvorio u znanost. Moguće je da je njegov zapanjujući istraživački nagon supstituirao sve njegove nemoći, odnosno, njegovu jednu i jedinu nemoć - te je postao specijalist za stvari koje ne može doživjeti: specijalist i utemeljitelj nove znanosti lakrimologije koji nije mogao plakati.

Svakako valja primijetiti da suze pripadaju flegmatiku, jer to je bijela, prozirna tekućina pripadna temperamentu koji dugo prebiva u jednom stanju, i koji se redovito čisti, kao po pravilu, bez većih uznemirenja. Oni koji znaju dobro plakati, tvrde današnji specijalisti lakrimologije, osjećaju kako njihovi afekti sa svakom suzom dobivaju tvarnost, vraćaju se s apstraktnog na razinu materijalnog, počelima te se kruženjem tekućina pravilno, kao u flegmatika, uspostavlja ravnoteža organizma - isplakujuća katarza tvarnosti. Sa svakom suzom osjećaju kako ona prosuđena i određena emocija nalazi svoju suzu ili svoj potok suza, ovisno o tome je li ranjavanje bilo malo, srednje, veliko ili se isplakuje ona duboko unutarnja i stalno krvareća rana, ona koja se stalno otvara i koju stalno treba njegovati i čistiti, antisepticima da se čovjek ne zarazi njezinom krvlju.

Pacijenti koji se podvrgavaju lakrimološkoj terapiji obično nose u sebi neisplakane suze te se u procesu terapije identificira onaj ključni događaj koji je od njih učinio majstore za neplakanje. Njihova nemogućnost plakanja može se locirati u onom trenutku kada je počeo mahnitati nagon za proradom, racionalizacijom, apstrahiranjem te su podivljali sekundarni procesi mišljenja pretvarali svaku njihovu emociju u njezinog sablasnog dvojnika: u savršeno izveden “psycho-scan”, velemajstorski izveden sklop psihičke dinamike, psihičkog ustroja, jedno remek-djelo odvajanja od sebe, od plačućeg sebe. Povremeno ili uglavnom ti se ljudi osjećaju kao Valéryjeve čistokrvne intelektualne životinje, vječno analizirajuće životinje koje goni nagon za samoodržanjem i koje su u svakom trenutku bivanja već unaprijed apstrahirane od sebe, uvijek umećući između bivanja i bivanja odgodu života kojom se tvarnost života pretvarala u sablasnost misli, poput odurnog trbuhozborca, proklete misleće životinje koja ždere život iz njih.

U tih se pacijenata s vremenom taj nagon za analiziranjem automatski aktivira, bez ikakvog osobnog utjecaja, te su ti ljudi poput životinja u stanju stalnog opreza, spremni na analizatorski izbavljujući skok iz emotivnog kaosa koji ih guši, opsjeda, napada, a iz kojeg se uvijek izvlače tom prokletom mišlju. Razum, razum, razum, unutarnje riječi, unutarnji dijalozi koje njihove neisplakane suze vode s njihovim isplahnutim razumom. On je poput onih užasnih naplavina koje more izbacuje, leševi uginulih životinja, medicinski otpad – injekcije i epruvete, nakupine smrdljivih i sasušenih algi i travuljina.

Jedna žena je, primjerice, silno žudjela biti “cry baby”. Evo njezina dramatičnog iskaza:

 

Zašto sve pjesme govore o „Learning to Fly“, a nijedna o „Learning to Cry“, želim biti cry baby, baš prava plačipizda, najgora plačipizda koju je svijet ikada vidio, da se o meni govori „jao bre sto je ta žena umela da plače“, da mi na grobu piše, „plakala je kao što nitko nikada nije, niti će ikada plakati“, da o meni nakon smrti kruži legenda o najpoznatijoj plačipizdi zapadnog kulturnog kruga koja je sam pojam plakanja uzdigla na najvišu moguću razinu, da ljudi pod mojim patronatom osnivaju crkve Blažene Madone Plačljivice, da mi se racionalisti klanjaju, da svijet nakon mojeg plakanja više ne bude isto mjesto, da bude mjesto obogaćeno za jedno senzacionalno, veličanstveno, grandiozno, velebno i veličajno plakanje… Kažu da je tehnika “prvobitnog krika” dobra, možda da to probam, možda u ovoj inkarnaciji uspijem poroditi još par dobrih sesija plakanja – smatrat ću to od sada svojim životnom zadatkom, i pitat ću ljude “Jeste li danas već plakali?”, „Koliko često plačete?“, „Jeste li odradili svoju jutarnju, večernu sesiju?”, pa ću tražiti informacije o njihovom općem psihičkom stanju, o tome kolika je rana izazvala koji tip plača, mali, srednji, veliki, beskonačan. Jedan prijatelj mi je ispričao da je započeo neku newageovsku tehniku i da je tri dana plakao, bez prestanka, no to mi se čini malo previše, što ako se ja počnem tako nepredvidivo izlijevati, kako ću funkcionirati, da možda uzmem par dana godišnjeg za plakanje, ili par dana bolovanja, reći ću liječnicima: “Znate, da se pošteno isplačem”, isključivo, samo to, plakanje je problem, jer inače je sa mnom sve u redu… Možda da upitam ljude kao što čine otorinolaringolozi kada je kašalj u pitanju, „je li kašalj suh ili zreo, iskašljavate li ono kako god se zvalo, kakve je boje to što iskašljavate, bezbojno, zelenkasto, žućkasto, smećkasto“. Pa ću pitati, “jelte, a vaše suze kakve su boje, bezbojne, ili više onak živih vangogovskih boja, vrišteće žute i vrišteće crvene, boje sicilijanskih naranača, a recite, jelte, jeste li ikada plakali krvavu tekućinu, mislim, ne krv, mislim, ne pitam jeste li krvarili, već jeste li plakali krv?” Da, nažalost, tu je taj grozni tjelesno-duševni nesklad, suze se ne mogu pretvoriti u krv, rana se ne može isplakati, a krvarenje se ne može zaustaviti klasičnim medicinskim zahvatima.

Željka Matijašević