Autori Na vrh
K
Kriskindl

Vozdra! Čuj, kažem ja gazdarici, ajd me prosvijetli. Znaš da sam u 18 mjeseci životnog mi dosadašnjeg vijeka skontao štošta, čak toliko te tu i tamo svoje uvide podijelim s vama čovjecima takoreći javno, no već je drugi put preda mnom zinuo crni ambis neznanja, ili ambis crnog njega, kako ti drago. Lani to nisam baš umio iskazati, no ove sam se godine regbi dovinuo topoglednoj verbalizaciji.

            Eto se iznovice primiče taj vaš čovjekovski Božić; budući da među mojim rodom takvo što ne postoji, informirao sam se iz tvojih knjižurina i s neta, i mislim - bez lažne skromnosti - da bih tu temu kolokvirao cum laude na laičkoj bogosloviji, a uz još malko štrebanja bormeš i pred Kongregacijom za čistoću vjere, ali samo ako ispitivači ne bi posegnuli u prije spomenuti ambis i iz njega izvukli višeslojno podpitanje: Kako se zove lik koji djeci i ljudima o Božiću donosi darove? Zašto on to uopće čini? Tko odlučuje o nečijoj podobnosti da se dobije dar ili o izočnosti nje? Zašto, felis cate nostra diligens Ianica apelata, praktički cijeli prosinac u tvome Zagrebu protječe u dimu jeftinih kobasica, parama kuhanog bućkuriša, prodaji i rasprodaji bofla te u nemuštoj dernjavi koja drapa bubnjiće i obogaćuje isključivo svoje protagoniste i firme za razglasne uređaje?        

            Janika moj zbunjeni, odgovara gazdarica, upregni pamćenje. Nisam li te 30. studenog ušvercala na predavanje tvoje kolegice Vijenčeve kolumnistice u Hagezi – što je kratica od milja za Hrvatski glazbeni zavod – valjda najposjećenije otkako je tovrsnih priredaba? I nije li, ti bi rekao, teta Nives Opačić lijepo rastumačila kako je Djed Mraz iz mrske socke prekonoćno u samostalnoj, neovisnoj itd. opacupnuo u Djeda Božićnjaka, akoprem imenica božićnjak znači nekaj čist pedeset sedmo: božićna jabuka, božićni kruh, pa čak i božićni odojak? Tvoja teta Nives nije razrađivala (a nije, jer to nije bila jedina tema) tko zapravo donosi te nevoljne darove, a osobito ne komu i zašto. A donosi ih – ili je donedavno donosio u, da prostiš, Osijeku - Kriskindl; u Zagrebu su tu radnju obavljali oš isti Kriskindl, oš Mali Isusek; u Južnoj Hrvatskoj je operirao Mali Isus, baš kao i u Istri, ondje pak naporedo s Babbo Natale (e, tu se upetljava djedica, no ovdje ja ne bih razrađivala). Ali kanda su se neki prosvijetlili – možda bili na rečenom predavanju – jerbo u vrrrlo novoj teve reklami Školske knjige općinstvu je ovo i ono namijenio Mali Božić. Pa ti vidi.

            Vraćam se na neposredno prethodeće. Tada je fora, ali, bila to što je kindere / klince / mladunčad službouljudno i nema-da-nema opsluživao onaj mrski Djed Mraz. Pa tako na dvije adrese, ako su mrski socijalistički lebac služila oba roditelja. Kinderi / klinci / mladunčad dobivali bi klasiku: naranče i  čokoladu, u pristojnoj količini – ni premalo, ni previše (u ourima s manje love igrale su napolitanke, ali naranče su bile muß). U posljednjem desetljeću mrakače opipljivo bolje od njih prolazila je glumad, pače obaju spolova, koja bi iz fundusa matičnog si kazališta maznula Djedov kostim i rečene paketiće na što više adresâ uručivala nakon manje-više debilne pjesmice ili skeča (ako je our mogao unajmiti dva ili dvoje njih) uz nadahnuto personalizirani tekst u stilu: A kako se ti zoveš? Kako ide u školi? (za vrtićku populaciju je išlo: Slušaš li tetu?), Nemoj pojesti sve najedanput! Kinderi / klinci / mladunčad nisu se zamarali duplom fenomenologijom, a njome se kanda nisu zamarali ni roditelji im, oni danas deklarirani patnici življenja poskrivečki po svojoj vjeri. Valjda bi početkom siječnja ispovjedili da je mladunče primilo dar od mrskog itd. te za tu transgresiju odradili x Očenaša i y Zdravomarija.... a dogodine četka ispočetka.

            *         

            Krasno, gazdarice, kažem ja. Prosvijetlila si me tako te mi bubnja u ušima kao da sam na, božemprosti, Jelačić-placu, a ne doma slušajući Juricu Muraija kako jaaako fino prebire po tipkama nekog jaaako finog klavira nešto jaaako fino od čika Leopolda Ebnera. Sva sreća te sam se sjetio da si prevela onog kanadskog čiku Daviesa – Velšanina podrijetlom, i ne baš omiljena u novoj domaji – pa sam se za ostatak opakih podpitanja oboružao iz njegove priče Kad Sotona ide kući za Božić, datirane godinom 1968-om (jaaaako znakovitom za vas čovjeke). Priča ide ovako: u kapelici Massey Collegea na Torontskom sveučilištu ukaže se prigodom božićne veselice Sotona osobno i divani s dekanom, tj. Daviesom mišlju i personom. Svašta on kaže – Sotona, naime – a ni dekan ne ostaje dužan. No za moju svrhu potrebuje samo sljedeći istržak.

            *

            - Ti ćeš to bez sumnje smatrati čudnim, ali u ovo doba godine, kad se na sve strane slavi Božić, ja sam pomalo sjetan. Čujem tolike ljude kako govore da za Božić idu kući. Znaš, dekane, jako bih volio otići kući za Božić. -

            - Nikad me nisu zvali natrag sve otkako su između Oca i mene nastale one razlike u mišljenju, prije ihajhaj vremena. Božić je počeo tkozna koliko svjetlosnih godina poslije. [...]  Ja uživam biti sentimentalan u odnosu na Božić; naposljetku, tada moj Mlađi Brat ima rođendan. No nemoj pomišljati da zbog toga propuštam ma i najmanju priliku da ga učinim neukusnim.

            Zastao je, a ja sam vidio da je raspoložen za prisjećanje i hvalisanje istodobno, pa sam zadržao pribranost, i on je dobrzo nastavio:

            - Mislim da je jedan od mojih najboljih izuma božićna kartolina. O da, koliko i bilo koji pojedinačni predmet, božićna kartolina je zaslužna za nelijepe strane Božića. A lansirao sam je tako lukavo: tek nekoliko viktorijanskih tiskanih dobrih želja, a zatim... tja, dobro znaš kako to danas izgleda.

            Kimnuo sam glavom i protrljao ruku, još uvijek zgrčenu i sa žuljem od pisanja.

            - Darovi također – snatrio je on dalje. – Naravno, njima je izvor u darovima Mudracâ. Znaš, dobro sam poznavao Mudrace. Gašpar, Melkior i Baltazar... izvrsni momci, to što su donijeli zlato, mirise i tamjan bilo je tipično za njihova plemenita srca. No kad sam se dao na razradu njihovih ideja i proširio uvjerenje da bi svatko trebao dati božićni dar doslovce svima, bio sam u zbilja vrhunskoj formi. Cveba je, kužiš, u sljedećem: većina ljudi želi dati darove onima koji su im dragi, no ja sam uveo obvezu da daju darove i onima koji im nisu dragi. Gledao ti s koje god strane, ovo je bilo suptilno – suptilno u tri čina. [...]-

            - Djed Božićnjak... da, da, Djed Božićnjak je skroz-naskroz moj - nastavio je. - Pogledaj njegovu sliku na tom tvom retablu: Sveti Nikola Čudotvorac. Krasan starčić. Poznavao sam ga vrlo dobro dok je bio biskup u Miri. Silno je volio darivati. Izobilno i iskreno, kao što to umije samo svetac. No kad sam ja prionuo i reklama krenula punom parom, posao je bio obavljen. Danas vidiš njegove slike posvuda – matori cuger u crvenom odijelu koji nasitno trži što god ti padne na um: pretplate na ilustrirane časopise, bezalkoholna pića, bižuteriju, mliječne proizvode, električna sušila za kosu, televizore, Barbike – ti okom, Djédo skokom. Tu i tamo znam sresti Svetog Nikolu: on još uvijek postoji i pokušava spasiti Božić, ali mogu ti iskreno reći, kad se sretnemo, mene je gotovo sram pogledati mu u lice. Gotovo, ali ne dokraja.

 

            *

            Sada gazdarica sikće da je tu svjesno napisala Djed Božićnjak upravo zbog argumetacije čika Daviesa, koja ishodi iz protestantske tradicije i koja ne predviđa da darove nosi neki malac. A nemoš uvaljivat Svetog Nikolu – Santa Claus – kao donositelja božićnih darova u katoličkoj tradiciji, jerbo u njoj on spusti darak u čarapu, ili cipelu, ili čak čizmu (svaaašta se stavljalo u prozor, priznaje ona) na svoj datum. Ondak je malko kukumavčila o radostima prevođenja, a ja sam se povukao u koš za papir i eno me ondje, sve dok mi ne servira onaj božićni cvijet – koji ovdašnji čovjeci zovu zvijezda, sve sam suv i gô jugonostalgičar – da ga obradim kao što to pristojni mačci običavaju. No za ogavno dernečenje na Jelačić-placu argument dobio nisam... a biva da i neću.

Janika (posredovala: Giga Gračan)