Autori Na vrh
K
Končić

Jednog dana Ciganka je njoj dala končić. Jednog dana, u rano proljeće, trešnje su već bile ocvale, no gnijezda koja su u okvirima prozora lastavice slijepile od sline, blata i govna bila su još sasvim pusta i tiha, Ciganka je njoj dala končić i rekla: jedan mjesec od danas baci končić u vodu i ispunit će ti se želja. Ona se našla zbunjenom. Bilo je to sve, naime, u samoj sredini mjeseca, a to misli li na mjesec od dvadeset osam, dvadeset devet, trideset ili trideset i jedan dan, Ciganka nije rekla. Mudro je, također, prešutjela detalje o vodi. Treba li biti slatka ili slana, pitoma ili divlja, prozirna ili ustajala i mutna, poput Ratzingerova srca, sve je to ona trebala spoznati sama; znati, između ostalog, da stvarne zemaljske želje nisu tako lake i izvjesne kao one na groznoj nebeskoj tržnici. 

U mom stanu u Seegasse bila je jedna Ruskinja. Ruskinja je živjela u lijevoj sobi a ja u desnoj, i bila je za dvije glave dalja od neba nego sam bio ja, pa čak i kad bi se sasvim dokraja protegla, tako da su na njenu kratko odrezanu kosu slijetale sjemenke i kapi kiše, ona nije mogla pogledom doseći Kanal, onako kako sam mogao ja. Usto, ona nije znala ništa o končiću. Uz nju u stanu su bili još kupaonica, aparat za filter-kavu koja ju je jednom umalo došla glave i u stan u dnu noći dovela bijelu i suvišnu pomoć, set čaša debela dna koje se iznimno teško razbiju, probušen muški kišobran i još neke stvari. Od svih njih razgovarao sam jedino s Ruskinjom, iako mi je, bez moje želje, u ledenim ranim jutrima katkad svašta na uho šaptao jedan sasvim specifičan stolni sat. Sat je, valja priznati, većinu vremena ipak samo blesavo tiktakao a ona je, kao i ja, u Seegasse pisala svoje priče, sage u kojima je to koliko mjesec ima dana i o kakvoj je vodi riječ bilo nešto sasvim nevažno, štoviše, nije se uopće spominjalo. Slušao sam tako kloparanje njenih dugih i gustih rečenica, jednom zvuk tuče veličine prepeličjih jaja koja je zasula prozore, jednom sirenu one suvišne pomoći i, iz sata u sat, kotače vlaka koji na svojem jeziku govore Friedensbrucke, Rosauer Lande, Schottenring, Schwedenplatz, Landstrasse i onda negdje, još dalje… 

Ona je još uvijek bila daleko i još uvijek nije znala što s končićem. Punila je i praznila kadu, hodala osvrćući se, kao da će je netko s leđa, sjekirom ili čekićem, uz od poplave podivljalu rijeku u našem gradu, ponekad, kazuje priča, razmišljala čak i o moru. Želju i končić, kao njen zalog i uže kojim tu želju, kao krticu ili miša, ona uz sebe vezuje, nije htjela uzalud potratiti, a i nevolje s kalendarom zadavale su joj brigu; onu je crvenu pomičnu kućicu promatrala nekad s nadom, nekada s mržnjom, a ponekad tek s nezadrživom željom da se unutra useli.

U međuvremenu blatna su gnijezda oživjela. Iz njih su goli i glasni vratovi uglas pjevali divlje ptičje pjesme, a kiša je nešto rjeđe talila okna. U lijevoj sobi, s papirom i mekom olovkom, zatekao sam djevojku iz Bratislave koja je, opet, pisala priče, imala kratko podrezanu kosu, tiho govorila i nije imala blagog pojma o končiću. S njom sam razgovarao o velikim gradovima, filmovima s Alainom Delonom i Tihom Donu, a poslije ručka šetao uz kanal, mrzio čaj bez mlijeka i jeo jagode. U polučučnju, na golom kamenju, netko je nešto trpao u modru venu, jedna se druga djevojka na rolšuama spotaknula preko porculanskih krhotina i rasjekla ruke; Dunav je u kanalu polako kapao, iz sebe u sebe, kao i vagoni na zelenoj liniji, Friedensbrucke, Rosauer Lande, Schottenring, Schwedenplatz, Landstrasse i onda negdje, još dalje, gdje se voda spaja s drugom vodom…

Zatim je došlo vrijeme da ona ode iz našeg grada. Pa je otišla. I onda došla. Došla je sretna no zbunjena, s prvim vrućinama, laka; vrijeme je, nalik na zrnca riže, teklo kroz prste, prošlo je već mnogo dana otkad je Ciganka rekla što je imala reći, a nju su i dalje mučile sumnje. Kojega dana i nad kojom vodom točno baciti končić? To nije znala, no više od svega je, kao kod Freuda ili u nekoj španjolskoj bajci, ona željela svoju želju. Ja nisam bio od pomoći: nisam imao pojma o Cigankama, vodi i vremenu, nisam, čak, bio siguran kako to točno ide s veljačom, samo sam pamtio da se tad pare mačke. To je sasvim u redu, jer naposljetku se dogodi brdo mačića, i to je lijepo. O koncu sam znao tek osnove: da lako puca, dolazi u različitim nijansama, jebe rupama mater i prolazi onuda kuda deva ne može.

Ali gdje je tu ona; njena golema muka? Ona hoda, kraj mene, uz kanal, s naše lijeve strane prolazi vlak, zelena linija, s naše desne je vodeni tok, i ona odluči preko. Na most vode spiralne metalne stube koje škripe pod našim tijelima (tu težinu ja preuzimam na sebe), grafite ne razumijem, vjetar vrtloži lišće i kosu i pauci glavinjaju zrakom kao pijani Tarzani, kao govanca na onim debelim dlakama. Nad vodom, na ničijoj zemlji (slijeva deveti, zdesna drugi bezirk) taj vrući vjetar rastvara njenu šaku, jer šaka želi biti rastvorena, i jedan prljavi končić odjednom leti u nebo, pada, struja ga na trenutak ponovno podiže, a onda vraća, k vodi, mutnom Papinom srcu; u neki izvjestan ali nepoznat tok, i on slijeće, nečujno, i odsada posve sam, nastavlja, kako je propisano u redu vožnje: Friedensbrucke, Rosauer Lande, Schottenring, Schwedenplatz, Landstrasse i onda nekamo, još dalje. Gdje su Ciganke stvarne i želje cvjetaju, kao tisuću cvjetova, a zatim tupavo venu; gdje se voda spaja s drugom vodom i ona sigurna u sve to ode.

Marko Pogačar