Autori Na vrh
J
Jansenizam

Nismo preveliki ljubitelji simfonijske glazbe, osim jedne simfonije, one ljetnje. Simfonije kratkih hlača i košulja u vrijeme izglednosti nekog novog ledenog doba. Jutra kad prirodu obuzima ekstaza prilaženja, zujanja, brujanja, umnožavanja. Mačke, pčele, bumbari, rojevi malih, žutih stvorenja; zrikavci, muhe, ptice na obroncima šuma, proplanci; noću pak: šuškaju ježevi, lepršaju netopiri, pred večer na pašu dolaze brstiti jeleni, srne, vršljati divlje svinje, čeprkajući po lišću, tražeći žireve... Lije su, naravno, također negdje u toj čudnoj šumi u kojoj se ne živi životom ljudske tjeskobe, u kojoj je nemilosrdna, surova borba za opstanak čista i prirodna za razliku od naše, pokvarene i obično s nekom zadnjom namjerom. Što je pak danas fascinantno jest to da su možda već rođene generacije koje neće iskušati punu čarolija proljeća, ljeta ili čak jeseni. Koliko god kontrolirani mediji gotovo orvelovski, papagajski, trabunjali o globalnom zatopljavanju, mi se skromno više pribojavamo nekog novog ledenog doba. Curzio Mallaparte (1898. – 1957.) zgodimice je zapisao: “Si crede di lottare e di soffrire per la propria anima, ma in realtà  si lotta e si soffre per la propria pelle.“  Borimo se za svoju kožu, a ne za politiku, ideologiju, religiju, maglu medijske obmane i opsjene. Duša je pak pomalo fiktivna nadogradnja naših osnovnih, bioloških strujanja. Ali, zar nije ljepše otrpjeti borbu za vlastitu kožu u svibnju a ne u sivome očajanju veljače i ožujka?  Kao da je svibanj čarobnjak u kome se događaju baš samo neke posebne, čudnovate stvari.

Ljeto je, nakon toga, već pomalo razdoblje dekadencije, svijet oslobođenja od garderobe, kao lijena uspomena na rugobnost zime koja se činila kao stvorena za apstrahiranja, dijalektiku, prijepore, argumente – smrznuta ulica koja se sastoji od ideja i misli, a nikad od ljudi od krvi, kože, mesa, od nemjerljivih treperenja ljudske duše.  Zaokupe nas zimi tako neke drukčije misli, npr. doseže li misao svoj vrhunac već kod Pascala? Pascala koji upozorava kako i razum ima svojih ograničenja. I da je na kraju stvar ipak božanske milosti, gracije, što god razumijevali pod pojmom „božansko“. Jer milost se, znade svaki jansenistički heretik, za razliku od pameti, ili novca, ili moći, ne može ni dobiti ni osvojiti. Jer božja nam se milost pruža ili, najčešće, uskraćuje; ona stiže hirovito, sama od sebe, bez ikakve naše zasluge, ako ikako stigne. I to je, po nama, ona bit, ona simfonija ljeta. Nečije ruke u prolazu između zbilje i sna. Božanstvena epoha, gracija. Grace. Šteta što naš jezik nema pravi ekvivalent ove možda pomalo staromodne riječi engleskoga jezika. Svjetiljka svemirska koja nam se umilostivi, tko zna zašto, možda ostaje užgana u našoj maloj krčmi od iluzija i privida. A prava radost počima tek kad otkrijemo da zapravo postoji i svijet izvan zatvora racionalnoga svijeta. D. H. Lawrence, koji nije nimalo mario za „milost božju“ ali je nazivao srodno ideju „duhom“ ili čak „svetim duhom“, bez kršćanskih konotacija, dapače, upravo je čitav svoj kratki, ognjeni život posvetio borbi protiv diktature uma i znanosti, protiv robotskih, mehaničkih paradigmi tzv. modernog življenja. Kao osvjedočeni ludist, Lawrence se prvi među piscima ranog 20. stoljeća žestoko pobunio protiv kulta religije znanosti. I kod njega, kao poslije u G. B. Shawa, Darwin nije najbolje prošao sa svojom teorijom o majmunu i njegovu silasku s drveta baobaba. Jer kreativnom je duhu potreban misterij, a drvo baobaba samo je zgodna, možda ponovo kontroverzna teorija. Stoga mit o tobožnjem nam srodniku koji se spušta s drveta nije Lawrenceu uopće vrijedan ničeg osim podsmijeha. Kreativnom duhu stvaraoca treba pak jedino misterij sunca, duh proljeća i ljeta. Treba naravno i zgodnih prevrata u obliku najavljenih dramatičnih preokreta magnetskih polova, privremenog nestajanja sunčevih pjega i sličnih, dubljih uzroka revolucionarnih skokova te uboge „evolucije“.  Jer bez revolucije nikad se nije stizalo do evolucije. Bez proljeća i ljeta ne može biti radosti stvaranja. Stoga, uvjereni smo da kako starimo, to sve više i više uživamo u suncu i toplini kojom draga našu kožu. Zato i vidimo starce i starice kako uživaju na klupama grijući se sve do zadnjeg daha, posljednje zrake sunca još jednog indijanskoga ljeta – nikad ne znajući hoće li  dočekati i sljedeću godinu na prolaznoj vjetrometini životnih karmi.

A usprkos studeni, ima pokadšto sunca na prozorčiću jednog otužnog hotela, makar nakratko, izjutra. Na naličju rukava ove isprane pidžame, kad se rasanimo, kad se upale lučna osvjetljenja dana, onda se u nama budi svijet radosti, razbukta se neki jug pun bezbrižne, sada već beznadne radosti... Popit ćemo još jednom kavu s mlijekom sa svojom majkom, grijući se na prozoru, misleći pomalo čak na duhan kojeg smo se sretno ostavili još prije trinaest godina. Ali kako, dok ima sunca, makar i zubatog, gotovo sva ljudska lica izgledaju zanimljivo! Vrabac, vrana, mačak skitnica, u istoj su nekoj metafizičkoj ravni, u borbi za opstanak usred gradskoga kaosa. Kako su samo dirljivo važna sva ta bića, kako je potreban njihov opstanak, njihov kontrast sveprisutnosti ljudskoga lica i tijela. A i njima je lakše, kad još jednom dođe naša simfonija ljeta, kad se lakše diše, usprkos katastrofi automobila, frustraciji plaža i bungalova, smradu benzina, nadrkanosti (ne)uslužnog osoblja, pohlepi nabijenih cijena, a opet svaki dan je koliko zlata vrijedan.

Milost je dočekati svaki povratak ljeta, svaki dan kad se sunce ponovo, kao u davnom romanu Hemingwayevu, rađa.

Boris Gregorić