Autori Na vrh
I
Izolacija

Izolacija, privremena ili potpuna, prinudna ili dobrovoljna, ona plodotvorna ili ona koja vodi suzbijanju, ponekad simbolička, uvijek predstavlja prostor i vrijeme koji privlače pažnju onoga koji nije u njoj. Izolacija podrazumijeva svojevrsnu nemoć i silu ništavila. Čovjek izoliran od svijeta da bi se izvan utisaka i utjecaja drugih promijenilo stanje što ga je dovelo do izolacije. Ona mrtva točka bića s kojom se želimo suočiti ne bi li nam određene misli sjele na mjesto. Mrak nasuprot svjetlu. Je li to potreba za mirom? Priželjkujemo li stanje bez utisaka ili od njega bježimo u svijet sve bržih i žešćih promjena?

U meditaciji se izoliramo od osjetila i povlačimo unutra. Osamljujemo. No, možemo li uistinu ostati sami dok je um slobodan pa prebire po dojmovima? Pretpostavljam da u tome možemo uspjeti ako se aktivno bavimo odvajanjem misli od budnosti. Bez straha da ćemo uslijed mraka okoline ostati bez vlastitog svjetla. No meditacija, iako je povlačenje, nije sada tema.

Zbog ličinki nekih egzotičnih ušiju što napadaju palme prije su pomorci donoseći sadnice i sjeme morali svoj teret ostavljati u karanteni pa su ga unosili u grad tek kad bi se pokazalo da je biljka zdrava i da ne nosi u sebi ništa pogubno. Tek tada mogla je u gradske vrtove. Pročišćenje. Period od, u narodu fatalnih, 40 dana uvijek je bio mjera za izolaciju, tretman pročišćenja ili ustanovljenja nove rutine i navike. Nekom starom predajom ustalilo se vjerovanje da je 40 dana razdoblje u kojemu je cvijeću potrebno da postane sok, biljkama da postanu ljekovito ulje, bolestima da se razviju, organizmu da se pročisti, majkama da se oporave od poroda. A i pustinja voli da se u njoj ostane 40 dana.

 Izolacija kao karantena, zrakoprazan prostor, nije rijetkost u čovjekovu životu.  Sprječavanje društvenog utjecaja i vrijeme mira u kojemu može proklijati sjeme koje zbog užurbanosti života nismo u stanju njegovati. Izolirati nekoga u zatvor ili ćeliju ne znači nužno njegov mir i nećemo ovom prilikom čarkati bjesove ljudske prirode i teške prinude, zatvore, tamnice i slično. Držat ćemo se onih naših svakodnevnih, općeljudskih malih izolacija. Na primjer provincije. Izoliranost u provinciji, tumačimo li tu riječ rječnikom onda je to prostor kulturne zaostalosti, mnogim je ljudima tužna točka vlastite odijeljenosti od centra zbivanja, srži, vreve, utjecaja. Kako dokinuti tu provincijsku izoliranost i vječnu kuknjavu zbog nje i onoga „Ah, ništa se ne događa, ničega nema!“

Pitanje je što tražimo.

Znali mi ili ne znali doskočiti dosadi i pomanjkanju zabave, provincija jest izolacija. Pisce se nekada po kazni slalo u provinciju, izoliralo ih se od živosti vreve i susreta koji bi mogli biti opasni po njihovu misao ili radi toga da se suzbije moć političkog djelovanja. Pisati u izolaciji izazov je volji i snazi. Upravo se o tome radi – o zatvaranju u vlastite granice i suočavanju s vlastitim životom, možda proširivanjem granica, odnosno promjenom u životu. Onaj koga je zadesila kob da bude izoliran, može staviti na mjeru svoju volju da se i nakon zatvaranja u vlastite granice ponovno  okuša u društvu.  Ako mu do toga još uopće bude stalo. Ako se ne zaredi, odvoji, osami, postane pastir na Velebitu ili odluči na nekom pučinskom otoku brati ljekovite trave i uzgajati koze. Ne pretjerujem ako kažem da je izolacija sklizak teren koji lako osvaja i teško se od nje odvaja. Slasti izolacije nisu strana tema, pogotovo mistiku i pjesniku.

Micanje od, ipak je vrsta kazne kojoj izlažemo onoga kojeg treba odgojiti, suočiti sa samoćom u svrhu spoznaje samoga sebe. „Idi u sobu, razmisli i kad dobro razmisliš vrati se da razgovaramo!“ znala sam govoriti svojoj djeci kada bi prepirka došla do zida uzajamnih uvjeravanja koja ne vode nikamo. Nekome je povlačenje u samoću jednostavan čin, neke, opet, dovodi do panike. Prihvaćajući nametnutu samoću kao kaznu, mnoga djeca pate kad ih odgojiteljice šalju u kut.

Vodeći se ovim mislima preda mnom se otvara asocijativni niz mnogih primjera izdvajanja, odvajanja, sprečavanja utjecaja, osamljivanja da bi se postigao neki cilj. Mislim da je cilj pročišćenje i spoznaja. Disciplina i jednostavnost. I nakon izolacije idemo dalje obnovljeni. Pretpostavlja se da je patnja sastavni i djelotvorni dio ugrađen u kod ovoga procesa.

Baviti se pisanjem posebna je i nužna vrsta izolacije, izolacija od vanjske komunikacija da bi se probudila unutarnja. Suočavanje s praznim papirom česta je tema pjesnika. Smanjivanje dojmova ponekad ogoli fragmentarnost i bezidejnost vlastitog unutarnjeg svijeta i dogodi se da danima ništa ne mislimo niti osjećamo, ne pristajemo ni uz kakvu kritiku, priču, osobu dok polako ulazimo u sjenovitost vlastita bića, tankoćutnost stanja koje nema stava. A vani se događaju atentati, patnje, slavlja, biramo predsjednika… bure i oluje, no onaj izolirani sve to gleda iz svoga mirnog kuta i nekako mu je neobično što se ne uzbuđuje. Postaje sve to više horizontalan, a manje vertikalan. No, misao je ona koja je vertikala. Carlos Fuentes je rekao: „…suzdržati se od kritike je, mislim, način da se bude pesimističan; angažirati se u kritici znači biti blizak s problemima i zemljom.“

Njegujući prazninu i svoju  sebičnost možemo doći do ispraznosti. Ipak spoznaja nije nužno nagrada za trapljenje. Kreirati znači ugrađivati sebe u misao revno i predano. Izolacija pomaže, ali nije sama po sebi djelotvorna bez truda. Pisanje jest samotan čin, ali čin koji sabire u jedinstvo dojmove i iskustva kroz kreaciju. Izolacija vanjskog da bi se probudilo i uvećalo unutarnje. Na tragu te misli spominjem se knjige Gastona Bachelarda Plamen voštanice, gdje filozof proučava usamljenost i vertikalnost plamena svijeće, usamljeni plamen koji obavlja rad svjetlosti  u vremenu. Plamičak koji nije oganj, već usamljeni žižak osuđen na svoju mirnu vertikalu i kada je izoliran. Citiram:“ Plamtjeti više, uvijek sve više, kako bismo bili sigurni u to da bit će svjetla!“

Stanislava Nikolić Aras