Autori Na vrh
I
Intelektualci

Većina, 80 ili čak 90 posto današnjih intelektualaca, odnosno onih koji upotrebljavaju intelekt, pripada u obrtnike, u intelektualne obrtnike ili intelektualne radnike. Intelekt im je podloga za posao i kruh. Ne vrijedi to samo za eksperte, za specijaliste na raznim područjima produkcije i organizacije, nego i za djelatnosti na području zdravstva, školstva i umjetnosti. Na toj se razini na globalan i univerzalan način vraćamo onome što je postojalo u srednjem vijeku, u vrijeme kada još nije bilo razlike između znanstvenika, umjetnika i obrtnika. Na duhovnu elitu danas u populaciji otpada svega nekoliko postotaka, među njima tek dio njih razmišlja o cjelini stvari i osvrće se na smisao te cjeline. Na kraju dolaze oni koji se pitaju o smislu bitka svega što jest ili pak svjedoče o tom smislu, odnosno besmislu. Prvi su mislioci, drugi su pjesnici.

 

Posrijedi je dakle razlika između mislioca i pjesnika, između mišljenja i pjesništva, a time i drevna suprotnost između njih, suprotnost koja se oblikovala već nakon razdvajanja mišljenja i pjesništva odnosno pri nastanku filozofije, i koja se potom, pri Platonovoj pretvorbi filozofije u metafiziku kao onto-teologiju (dvostruko jedinstvo ontologije i teologije), zaoštrila do krajnosti. Platon se od Homera i Hesioda, pa i od Sofokla, nije samo distancirao, nego ih je htio i izgnati preko granica svoje idealno zamišljene države. U ime čega? U ime ideje Dobra, u ime Ideje pod nebom koje treba promijeniti svijet i preobratiti ljude. Taj je metafizički fundamentalizam, srodan religioznom, potom do danas ostao na izvorištu svih totalitarizama. Nositelji toga na ideo-logiji utemeljenoga totalitarizma bili su većinom – intelektualci.

 

Dakle, intelektualcima kao takvim treba uskratiti sveopću glorifikaciju. Kao skupina, sami po sebi, nisu ni dobri ni zli. Istina, na izvorištu su svih dobrih promjena, jer do tih promjena bez njih ne bi došlo (recimo progresa), ali odgovorni su i za učinjeno zlo. Ukratko: intelektualci su bili nositelji kako prosvijećenih tako i mračnjačkih ideja. Bez njih ne bi bilo komunizma, fašizma, ne bi bilo nacizma...

 

Htjeli bismo pokazati da je prikazana opreka između mišljenja i pjesništva danas nešto zastarjelo te da se položaj intelektualaca samih uvelike promijenio. Nahodimo se u svijetu koji se razlikuje od tradicionalnoga kao i modernoga, što od intelektualaca zahtijeva drugi pogled i drukčije ponašanje. No, pogledajmo ponajprije unatrag.

 

Platonova je glavna zamjerka pjesnicima da su odveć osjetilni i čuvstveni, zbog toga i odveć sućutni prema onima koji se ne znaju prilagoditi ideji Dobra – koji joj se ne podređuju i koji je ne slijede, ne znajući zato razlikovati između dobra i zla. Drugim riječima: koji se ne bore protiv zla na strani dobra. Te protivnike, te neprijatelje dobra stoga treba eliminirati, na ovaj ili onaj način odstraniti, ako već ne i uništiti. Nije stoga nikakva slučajnost i nikakav paradoks da je na svijetu upravo najviše zla i nevolja učinjeno u ime (ideje) Dobra. Bez sućuti, na užasan i užasavajući način. Tragično je da to odbacivanje sućuti važi sve do Friedricha Nietzschea, unatoč tome što se smatrao gotovo na svim razinama antiplatonistom i što se slomio upravo zbog sućuti (prema životinji, konju).

 

Filozof kao metafizičar jest dakle nositelj rigoroznosti, dosljednosti i bezobzirnosti. Poeta je pak nositelj sućuti, osjetilnosti i emocionalnosti. Upravo zbog te razlike između metafizičkih ideo-loga i literarnih poeta postoji unatoč prividnoj srodnosti u osvrtanju na drugi i drukčiji svijet – ili čak posve Drugi svijet – i u tomu velika i nepremostiva razlika. Nesreća je pjesnika da tu razliku lako previđaju i predaju se ovom ili onom totalitarizmu. Ne pjesnici kao pjesnici, ne umjetnici kao umjetnici, nego pjesnici kao društvena odnosno politička bića. Ako se dakle nepromišljeno spuste u politiku i na taj način prepuste ideolozima koji ih bez krzmanja – ali vazda svjesno i promišljeno – iskoriste. O čemu se radi?

 

Pjesnički odnos spram svijeta pored sućuti sa životom, sućuti sa smrti zapisanim živim bićima, sadrži i žudnju za nečim posve drugim i drukčijim, žudnju koja se na navlastit način izražava i u religijama, primjerice geslom: Na svijetu smo, ali nismo od ovoga svijeta. Iz takvog odnosa spram svega izrasta nezadovoljstvo onim što jest. Sljedeći je stupanj kritički odnos spram svega što jest, spram postojećega svijeta. I već smo na raskrižju. Možemo se pridružiti ideološkom mijenjanju svijeta, i time bezobzirnoj kritici svega postojećega, ili pak ustrajati na tomu što kao pjesnici odnosno mislioci jesmo: svjedoci bitka, odnosno svetosti svijeta, a ne revolucionari ili misionari.

 

Upozoravamo na ireduktibilnu razliku između poezije (umjetnosti) i politike, ali ne na metafizički, Platonov način, ne u ime ideje (po mojoj mjeri ugledanoga i propisanoga) Dobra, nego kao svjedoka onoga što je metafizika od Platona preko Hegela do Marxa i Nietzschea proganjala i na što se u svojoj bezobzirnoj kritici svega postojećega te u zagledanosti u ljepšu budućnost (na ovom ili onom svijetu) nije osvrtala - na čovjekovu smrtnost. Zbog nje, zbog čovjekove smrtnosti, svjesni iluzije o besmrtnosti, osjećamo s bolom i radošću ne samo konačnost svojega bitka, nego su-osjećamo i drugoga i s drugim, s drugim kao smrtno ranjivim bićem. Nalazimo se pred su-osjećanjem koje nije reducirano na milost kao u kršćanstvu. Stoga smo pred drukčijom, post-modernom ili post-kršćanskom etikom, jer kršćanski kao i moderni moralizam izvire iz platonizma, iz teorijsko-etičkog fundamentalizma. Zadaća intelektualaca, zadaća mišljenja na kraju filozofije kao metafizike jest baviti se tim i takvim temeljnim stvarima, a ne spoticati se o minorne stvari svakidašnjice.

 

Elita je vazda elita manjine, „aristokracija duha“, stoga s njezine točke motrišta demokracija ne može biti drugo, i to je u Zakonima zapisao već Platon, doli diktat i diktatura plebejske većine. U tom smislu gotovo svaka vlast brani elitu, čuva je pred plebejskom "pohlepom", pred zahtjevima za jednakim želucima i pred vulgarno shvaćenom jednakošću tipa „ako mi kopamo, kopat ćete i vi“. Stoga treba vazda iznova upozoravati da demokracija ne može odlučivati o poeziji, ali – a tu najčešće zažmirimo – ni poezija o demokraciji. A ni filozofija. Filozofija kao teorija, kao filozofija politike, proučava oblike vlasti, razglaba o njima, ali filozofi na vlasti, filozofi kao vladari iz Platonove Države nisu katastrofa samo za demokraciju, nego i za polis, za politiku uopće, povratno naravno i za filozofiju (teoriju) samu. Razlog je za tu katastrofičnost dvostruk.

 

Kako mišljenje tako i pjesništvo "razvija" se preko razlika; djelatno je počelo u tom području dakle razlučivanje (diferenciranje). No, vlada i specifičan dogmatizam: jer kod onoga što otkrijem kao istinu, kod toga ću i ustrajati: za mene je to, barem do daljnjega, Istina, dogma. Tu nema sporazumijevanja u smislu nagađanja. U politici i društvenom životu uopće, na jednoj strani, vlada težnja za nivelacijom, za unifikacijom i homogenizacijom stajališta (u stranci, u državi itd.), a na drugoj nužnost kompromisa. U filozofiji dobiva samo onaj tko igra na sve ili ništa. Nema popuštanja ni odstupanja. U tomu je srodnost s religijom: što ti pomaže ako cijeli svijet pridobiješ, a dušu svoju izgubiš. Ili u Husserlovom fenomenološkom okretu: najprije moram izgubiti (sav) svijet, naći sebe sama, "čisto ja", i tek ću potom dobiti svijet iznova, naći ga na nov način, drukčijeg, drukčije osmišljenog. U politici pak onaj tko stavi na sve, obično ne dobiva ništa. Treba poštovati odnose sila, ravnotežu ili neravnotežu moći itd. Katastrofa nastaje pomiješamo li pokretačka načela tih tako različitih područja, jezikom sistemske teorije: različitih partikularnih sistema društva kao sistema. Primjerice, ustrajavamo li na etici i u području prava ili politike, ukidamo sistemsku razliku između etike, prava i politike te promičemo etičke norme pravnim i političkim sredstvima, dakle zakonima i prisilom (na posljetku s pendrekom) – svejedno je li posrijedi poštenost i pravednost ili pak slobodno odlučivanje o rađanju svoje djece. Zapovijedimo li svoje moralne vrijednosti kao pravnu normu, uzvratno je pretvaramo u Istinu, u dogmu za sve (unutar Crkve je to, dok je članstvo dobrovoljno, "normalno"), mijenjajući istodobno tu misaonu prisilu u zbiljsko (zakonodavno) nasilje nad onima koji drukčije misle. Sljedeći je stupanj najčešće politički linč.

 

Dakle, sadašnja je uloga intelektualaca da slijede svoj poziv i/ili pozvanost u današnjoj postmodernoj epohi, da ne miješaju svoj poziv i svoj "profesionalni" prestiž s političkim angažmanom ili s potporoma ove ili one vrste,  da – ako su posrijedi teoretičari – neprestano upozoravaju na poštivanje razlika među područjima i razinama društvenog i državnog života. Samo se tako mogu spriječiti kratki kontakti i nepotrebni konflikti. Svagda se primjerice možemo i moramo pozivati na pravednost, dakle na legitimnost, koja je drugo ime za prirodno pravo ili etičnost, za ono što danas zovemo ljudska prava. No ako smo u demokraciji, ako opstoji temeljna legitimnost utemeljena na podjeli vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, tada moramo legitimne zahtjeve pokušati promicati na legalan, pravno zakonit način. U protivnom državu, državu kao pravnu državu, rušimo na podlozi podjele moći koja prethodi navedenoj podjeli legitimne vlasti, na podlozi podjele moći na duhovnu i svjetovnu moć, s nakanom da tu podjelu ukinemo i uspostavimo je kao nadmoć, primjerice kao duhovnu moć crkve kao Crkve ili ideološku moć stranke kao Partije. To vodi u predstranački, pretparlamentarni sistem vlasti koji unaprijed onemogućuje legitimnu, demokratski artikuliranu vlast. Tako se prividno zauzimanje za legitimnost ne izokreće samo u likvidaciju legalnosti, nego i legitimnosti same. Sjetimo se samo, primjerice, da je Savez komunista u Njemačkoj na početku 19. stoljeća nastao iz crkveno fundamentalističkog Saveza pravednih. Kamo je odvela njihova bespoštedna osuda "kriminalnog kapitalizma", nepoštenih i nepravednih robno-novčanih odnosa, znamo. 

 

Razlika između intelektulaca i neintelektualaca nije dakle u senzibilnosti, nego u tomu što intelektualci znaju potražiti i izložiti kriterije, kriterije razlikovanja područja (partikularnih sistema), razina, načina dokazivosti, oblika umnosti itd.

 

Snovi o nebeskom kraljevstvu na zemlji lijepi su i neškodljivi dok žudnju za njim ne počnemo dopunjati težnjom čija je posljedica mijenjanje svijeta i preobraćanje ljudi. Fantazma o svijetu kao Dulcineji zanosna je i neškodljiva dok u svom razočaranju, koje neizostavno slijedi, ne počnemo donkihotski tražiti protivnike tamo gdje ih nema. Zagledanost u vlastitu sliku mami, i nije škodljiva, sve dok slijepi za sve drugo i drukčije ne potonemo zajedno s njom.

Mario Kopić