Autori Na vrh
G
Gromobran

Malokoje dijete u povišenoj finoći i osjetljivosti koje su automatski nusproizvod straha neće zapamtiti da je to što je tako zatutnjalo i zagrmilo negdje široko i gore pa rezoniralo i u njemu, u najdubljem njemu, u korijenu i u panju i u prošlom, od toga što sv. Ilija vozi kola po nebu. Odmah će djetetu sinuti pred očima, vidjet će kako iz nozdrva upregnutih konja plamsa vatra, kako im iskri oko tvrdih kopita, kako pod tim teškim kolima s još težim kotačima sante od oblaka popuštaju i trpe, a možda se i sudaraju. Kad bljesne bič sv. Ilije iznad širokih leđa zadihanih konja nebo raspara munja, zagrmi, a možda sve pogodi i grom, grom i posljedični pakao.

Božanstva koja raspolažu munjom, za razliku od folklornog Ilije, nisu sporedna božanstva. Munja kao simbol groma u opremi kakvog boga znači da se radi o nekom s vrha božanske hijerarhije, o samom Zeusu, Perunu ili Toru. Popol Vooh kaže, mudro raščlanjajući vizualno i auditivno u gromu, da je grmljavina govor, a munja pismo. Ne znam kakav je miris groma, je li na ozon ili paljevinu, no već smo s ta dva elementa govora i pisma u civilizaciji, a tu civiliziranost betoniramo i asfaltiramo kada se sjetimo da nakon udara groma može na zemlji ostati nebeski dar vatre i sve mogućnosti koje njezino njegovanje i eksploatiranje nudi.

Grom je dakle i oruđe i oružje, i nasilno upletanje neba u zemlju, nebeska intervencija, kazna i pomoć, bijes bogova, a ponekad, rjeđe, i milost.

 

Grom budi strahopoštovanje i danas, tako je bilo i tako će biti, evolucijsko dijete u čovjeku zadrhti pred tom velikom silom zbijenom u kratkom vremenu, čistom koncentratu koji prži sve pred sobom i ne da se razrijediti ni oslabiti. Na strani je nereda i oluje, iskušenja i opasnosti, elementarne nesigurnosti. Dobar je samo post festum, po plodu vatre u vremenima nestabilnih ognjišta.

Ali i s tim bijesom nebeskim može se izići na kraj, jer se može prihvatiti i sprovesti, da ne kažem locirati, uhititi i transferirati. Svu tu nebesku silu pred kojom nam utroba drhuri lako je neutralizirati, dovoljno je imati hvataljku, držač hvataljke, zaštitnike, odvod i uzemljivač, ili jednom riječju, sve to skupa, što se onda zove – gromobran. A može gromobran biti i jednostavniji, žica zataknuta u zemlju, najjednostavniji proizvod za najveličanstveniji efekt, i kao da sav bijes bogova, munje i gromovi gube na ozbiljnosti, jer dovoljno je da im se ponudi puka žica, čak ni udica, i oni će zagristi i nasanjkati se, otklizati niz metalni tobogan u nešto veće što će ga progutati i neutralizirati.

Važno je za gromobran samo jedno: da bude blizu nebu, bliže od ostalog stršećeg ili da parazitira na tom stršećem kao imela na hrastu jer se i radi o jednoj vrsti metalnog puzavca koji se uspinje uvijek do vrha, od tla do samog tjemena, krova, pa se još popne i na dimnjak. Viši od gromobrana su u načelu samo oblaci premda ga i antene znaju nadvisiti, na vlastitu odgovornost.

 

Svaki je protagonist strašan onoliko koliko mu je antagonist opak. Uvjet je dobrog filma  opasan negativac. Kada slabić može svladati božanstvo, nalazimo se u sferi ironije.

Recimo, uvijek je čudno kada slatki mali mungos ubije crnu mambu, time kao da i mamba gubi nešto od svoje strahotnosti. Tako i gromovi i munje, sav taj bijes neba, u tehničko doba sve su manje strašni jer ih lako nadmaši nešto nenametljivo, trajno – jer je pocinčano – jednostavno, pouzdano, dostupno, nešto pred čime je grom nemoćan kao jaje (jer u jajetu čuči pile) pred kobrom, nešto što ga hipnotizira i tjera svojim tokom i koritom. Gromobran je dobro umrežen i uzemljen, i učas povuče i utopi svu tu nebesku gromku silu u bazenu zemlje. Važno je samo da stvori nešto kao rešetku, vlastitim materijalom ili vežući se sa susjednim objektima, i grom je već uhvaćen, gurnut niz kristalne rešetke i zagnjuren u zemlju, veliku zemlju, duboku, kojoj ništa ne može. Gromobrani, to su stube groma koje vode samo u jednom smjeru, u smjeru nestanka.

 

Posebno je zanimljivo u svemu ovome kako to gromobran brani objekt i njegove stanare. On ne tvori kišobran oko zgrade, naprotiv, on preuzima silu groma, podmeće se kao najbolji bodyguard i homeguard, ali je imun na električna pražnjenja kao mungos na otrov, kroz njega grom prođe kao voda kroz cijev i potencijalno velika razlika u potencijalima nikome uglavnom ne našteti. Kad je zvekne grom metalna, obično pocinčana traka gromobrana s lakoćom ga amortizira, samo sprovede i zagnjuri u majčicu zemljicu, ako se takvo što uopće smije reći za grom, da mu je zemlja majka, jer prije će biti da mu je kolijevka nebo, a zemlja grob. Gromobran se isturuje i žrtvuje za objekte i stanare koje čuva, kao avangarda zemaljske klase.

Mislim da su gromobrani i oluci iz istog plemena i vremena, blještave autoceste  vode i vatre, vanjski kostur doma, šturi bršljani civilizacije, srebrna grla grada, čuvari u zasjedi, braća po materijalu i provodnici nebeskih iskrenja i žmikanja.

Gromobran je ruka pružena nebu. Tom nebu, nakon što primi ruku gromobrana, ostaje fantastična scenografija, grmljavina, munja, zvuk razdvajanja sfera, miris paljevine i ozona, ali ukupan razorni efekt drastično je smanjen, kao da je za potrebe društva spektakla ostalo samo ono performativno, a učinkovito završilo tamo negdje, u zemlji, duboko u zemlji.

U zemlji iz koje je gromobran i došao, jer ondje spavaju metali i ondje se spremaju munje i gromovi. A kada se odvedu u zemlju, nestat će kao buka u grobu. Nepovratno.

A sve zbog dobro postavljene žice. Da, za gromobran možemo reći da stvarno ima žicu.

Kruno Lokotar