Autori Na vrh
G
Grličanje

Ne znaš što bi od sreće, a potpuno miran. Mirna. Par grlica na žici. Sad se malo nagnuše i počeše priču o sebi. Nismo selice, vele. Do smrti vjerne. Smrt – o – to je još samo jedna pjesma – eto pitajte labudove, ako nama ne vjerujete. Nama što kupujemo kruh. Nama što pođosmo u hram kao žrtveni dar kad su ono Isus i Marija nosili Isusa na prikazanje. A Josip. I Josip je Isus. Svaki je čovjek Sin Božji. Slatka krletka! Nas je nosio Sveti Josip. S njim smo išli, ljupko sjedeći na prečkici. Moj grlan i ja. Što će učiniti svećenik s nama? Ja rekoh – vjenčati nas! Grlan se nasmije.

           

On je znao po kakvom smo poslu pošli.  Ali ni njemu nije bila mrska ta zamisao.  Razumije se, Isus je bio u središtu pozornosti, nas dvoje je žrtvovano za nj. To je priča o nama. Iz naraštaja u naraštaj – o sretnog li uginuća, o sretnog li umiranja! Svi smo na putu. U hram. Netko će možda putem i zaplakati. Muškarac, žena ili djetešce. Od ganuća. Svećenik, proročica, starac. Sveta slika ili kip.  Hramske stijene. Uvijek se nađe netko. Usput ili na mjestu. Jednom, kad se zaboravi ruka što ovu priču ispisuje, kad se zametne rukopis – ova će priča biti živa. Osobito jutrom. Kad netko bude duže spavao, u proljeće, kad naglo zatopli – uživajući u svježini jutra začuješ – Kupuj kruh! Kupuj kruh! Kupuj kruh! Toooo! Nemoj da te išta sneveseli. Ni kraj priče. Ni njen početak. Sudjeluj! Radosno. Tko će prije? Grlan ili ja? Ja. Tako zamišljam. U dobu kad se budemo darivali. Doba darivanja! Bit ću živa stvarca! Bit ćeš živ! Živ živcat! Kao i sada. Na putu u hram. Krletka može i zaštititi. Nije isto kao na vršiki bora ili čempresa. Ali, gdje god bio, ne možeš izbjeći svoj zadatak. Moraš ispuniti obećanje. Donijeti po što si poslan. Od toga se pobjeći ne može. I nikad se nije moglo. Svi oni prije nas, svi poslije nas i svi naši suvremenici. Svako biće, svako stvorenje, svaka stvar. Ne može se na prijevaru prijeko. Nema lopovluka. Jesi li izvršio zadano? Svi prođu provjeru. Svi kušnje. Tko podlegne – bit će ponovno poslan. Nagrade i kazne ponekad su jedno te isto. Neminovno! Ne živi čovjek samo o kruhu! Ipak, kupuj kruh jerbo je kruh živi tebe otkupio. Neće te preuzeti glad, pobrinut će se Gospodin da budeš sit i od malo hrane, napitan od malo piće. Da uzmogneš dijeliti i veseliti se  s ostalim siromasima kojih je pun svijet. Uvijek ćete imati siromaha, reći će Isus. A tebe, hoćemo li tebe imati uvijek? Sklopljenih krila. Molitva je let. Ovo je uslišanje. Kao kad nova obitelj dozna da je nevjesta zatrudnjela. I ona više ne sklapa ruke nego ih položi na utrobu. I čuva. Svoj plod. O rodna godino, sjećaš li nas se? Čovjek ne zapamti mnogo stvari, a ptice još manje. 

 

Dobra i zla sreća. Dobra i zla kob. Zla sreća i zla kob  traže svoje. Dobra kob i dobra sreća sve imaju. Ljubavi najviše. Ne, nisam se brinula. I uvijek bismo prezimili. Bjeh sama, bje sam. Tko? Ti. Ja. Od koga god da počneš, nećeš pogriješiti. Svi bjesmo sami.  Zajedno i ponaosob. Zapretena iskra onda planu svetim plamom. Ista nas ogrija vatra. Ista nas uzljubi ljubav. Otad se po njoj prepoznajemo. I po ljubavi i po vatri. Ptice prijenosnice. Grlice samotnice nikad ne prežale svog grlana. Ni grlan grlicu. Obostrano je to. Što se zove vjernost. Jesam li ja netko tvoj? – pitaju se međusobno na štenderu ponad kuće s brojem 17 u Kolodvorskoj ulici, u selu Gradištu, Posavska Hrvatska. Sava je daleko sedam-osam kilometara. Bosut petsto metara. Jesi, ti si netko moj! – odgovaraju si.

 

Ali tek nakon tri dana. Za tri dana Isus umrije, bje pokopan i uskrsnu. Za tri se dana može spasiti svijet. Može i za kraći rok! – grlad će uglas. Smećkasto-pepeljasto-srebrnkasto-zlataste grličice! E! Mladosti moja! – reče jedna polstoljetnica gledajući u žice.  Sredovječnica. Pedesetogodišnjakinja. Jedna pedesetnica. Mladosti moja – ti ćeš tek doći! Ovo je zlatno doba. Rodih se kao starica, umrijet ću kao dijete. Gdje ima za kokoši, bit će i za koju grlicu. Nas dvoje! – javiše se. Kokoši nose jaja. I uglavnom se drže zemlje, kokodaču – i ja im kažem – oj ti koko kokorajko! Grlice samo ušeću među kokošice – doduše – kad se ove već namire. Nikad se ne otimaju. Znaju da gazdinstvu privređuju isključivo svojom ljepotom, ljupkošću i glasom. Opominjućim glasom. Ljubav je ptica nebeska! Sije i žanje! Sebe! Sama svoje imanja!

Kratka to budu predavanja. Više podsjetnik. Natuknice. Usputnice. Ovdje smo na mjestu gdje se možemo sjećati – svih života i svih putovanja. Svih kratkih preleta. Od žice do štendera, od štendera do trešnje – od trešnje do oraha – a onda – odletimo iz očiju! Gru-gru-gru-grlučemo.

 

Kako nas ulove? Kad smo ulovljene? Kao sada kad nas Isusovi roditelji nose u hram. Lako. Nismo mi toliko oprezne. Zamčica kakva. Djeca na otocima nekoć znadijahu kako se love ptice. Nas bi ulovili k'o ništa. Slastan objed. U nama je divljina ostala samo u tračcima. Da, neoprezne smo. Nismo samosvjesne kao golubice, ali smo isto lijepe. Lijepe kao i sve stvoreno, odmah domećemo. Jer, tko je vidio grlicu da se ističe? O mi samo okružimo okom! A znamo nadletjeti  u paru nekoga na dan njegova blagoslova. Duh Sveti i nama se posluži. Duh Sveti može biti koja god hoće ptica. Mali slavuj! Veliki orao! Može kako hoće. Nekad bude i grlica. Onda mu se malo i rugaju. Što je na nas spao. I na naše grlukanje.

 

Pokoja se grlica raspjeva – ali nitko ne može reći da smo kao vrapci. Da stalno živžekamo u ušima. U našem glasu ima sestre Tuge. Mi smo zato hrvatske ptice. Sestra Tuga nije uvijek plakala kako netko može pomisliti  ̶  sestra Tuga je na sve bila spremna. Na svaku radost. Samo nije lako zaboravljala. Sve prošlo kod nje je sporije prolazilo i ostavljalo tragove. Ljepota je prijelazna! – reci onom tko gleda u tebe. Pouči Tuga grlicu. I doista, dio tvoje ljepote prijeći će na nj. Ljepote što nikad ne prolazi! Moraš je prenijeti u buduće doba.

 

Kako? – zirnuše grlice u nju. Na krilima. U očima. U prsašcima. I, vidjet ćete, sve će prijeći i sve će ostati – sačuvano! Kad ti se netko ruga reci – Bože, ako mi dušu ne odmoriš u nekoj ljubavi – bit će zamjerke! Bog se samo nasmiješi i kaže – O nisi ti tako zamirljiv, tako zamirljiva kako izgledaš! Što ćeš s Bogom!? I on može kako hoće – može biti jedan, može biti trojica! Može biti sve.

 

Može otić' u ništa. Barem se nama tako čini. Kad smo taknuti i ostavljeni. Kad smo promašili i pogotovo. A on uvijek vjerodostojan! Kao kad se djeci žuri. Kad žele što prije odrasti. Tako i mi hrlimo. Ah, što može ispričati jedna grlica?!

 

Isto što i jedna ulica. Jedan sokak. Pjevam svoju pritužbicu što sam samo ptica! – i kad netko pogleda, prestanem. Ne pjevam zato da me gledaju.  Pjevam zato što se pjevati mora.  Pjevam da iskažem svoje biće. Svoje cijelo biće! I sebe i grlana! E grle. 

 

Kupili smo kruh. I kruh ti nije više velecijenjena namirnica. Baca ga se sva sila. Kad bi bar dospio do kokoši i svinja! One bi znale cijeniti protivno uvriježenom mišljenju o njima. Kruh. Pjevati o kruhu! Cijeli dan opominjati! A onda uvečer zaspati u krošnjama. Gledati iz srca stabla – grličjim očima. Puta dva. 

 

Slamke i slamčice, travke i travčice – sve će dobro doći. I tiha strpljivost i toplo tjelešce moje i tvoje i – doći će ptići. Izleći će se. Mali goluždravci. Malotko ih vidi. Mi se skrivamo. Iako se danas malotko može skriti. Samo oni koje i Bog i ljudi zaborave. Ima li takvih? Da!

 

I đavao ih mora zaboraviti. E onda je zaborav potpun i čovjek se može u sebi odmoriti. Sve do trenutka dok se ne zaželi svoje punine. Drugih ljudi. Sve dok ne poželi biti čovjek. E onda mora naći nekog poput sebe. Nekog istoga različitog. Nas jedva raspoznaju. Ne znaju reći tko je muško, a tko žensko. Tko grlan, tko grlica. Slični smo toliko da to pobuđuje smiješak.

 

Kao kad se sam u sebe zaljubiš. Tako to nekad izgleda. Ali nije tako. Nisi nikad došao dovoljno blizu nama grlicama. Prepoznao bi odmah tko je tko. Grlici u očima cvjetaju sićušne ruže. U grlanovim se nađe i koji uvrijeđeni  trn. Zašto? – pitaš se. 

           

E tu oboje zašutješe. Bude i obrnuto! – oda se grlica. Lijepo je to. Trn čuva od neželjenih pogleda. Upozorava. Ružica cvate za sve! Ali sićušna je. I ne mogu je svi vidjeti. Trn je čuva. Neka ima sve! Jedan cvat u četvorim očima! Osebujan! Ne znaš mu boju – od crvene preko smeđe do plave i crne. Ponekad samo dragocjeno zrnce papra. Ni trn ni ružica. Jeste li izdaleka? Jesmo, izdaleka smo.

 

            Ali dugo, dugo smo ovdje – snijela nas i izlegla naša prethodnica. Na vrh ulične svjetiljke na raskorišću – visoko sam i pjevam! Ali nemoj gledat'! Prestat ću! Kad zaboraviš na me, ja živnem. Kad pogledaš u me, ja zašutim i krotko te gledam, a onda spustim kapčić i gledam u se! Prkosno i stidno u isti mah. U isti tren! Ti si nezaboravljen! Ti si nezaboravljen! – ponavljam u sebi i cijelo mi ponosno tjelašce govori tu rečenicu. Šutke!

 

Tko ima oči, neka vidi! Mi smo male uličarke! Ti i grlan? Jest, nas dvojica, nas dvoje, nas dvije – kako kada vidiš. Rijetko ćeš vidjeti više od dvije grlice. To cijenim. To udvojstvo!  Bude jedna sam, jedan sam, o bude!

 

I nikad ne znaš je li izgubila svoga para ili svoju paricu ili je na obilasku, u potrazi za hranom, u dogovorenom razilasku na kratki, kratki – rok.

Ne možeš ni po čemu prepoznati.

Drže se k'o plemkinje. 

Plemkinje za koje ne znaš hoće li se sutra zarediti ili pobjeći s nekim pustolovom ili se udati. U strastvenoj pobožnosti ili još strastvenojoj ljubavi. Tko zna?!

 

Ha, netko uvijek zna. I usred  neznanog mora neznanja – bude netko sebeznan i druge zna. Na otoku blaženih. Ondje te zamišljam! Reče zaljubljena osoba u sebi. Svom najbližem.

Koji je ipak nije čuo. 

Tako joj se čini. 

Čut će! – otprvnu prva grlica na koju ugledaš. 

 

I golubovi na susjedovom krovu potvrdiše gučući. Čut će te! Pila je rezala drva tog proljeća – glasno, čula je cijela ulica. Posječena stabla za ogrjev dugo žive. I nekoliko zima. I kako onda gore!

 

Samo planu! Žive u cjepanicama. I u pračama i u pračicama. I u oblicama i u trupcima. Zar nije i Aronu i svetom Josipu procvjetao – štap! 

 

A kada ipak vidiš tri grlice u letu, kao ja maloprije, znaj, to je onda Sveta Obitelj. Uči ptića letjeti. Onoga u sredini. 

 

Mogu biti i tri samice – grlice prijateljice? Mogu, ali čisto sumnjam. Zašto? Bilo bi pretužno. To bi značilo tri mrtva grlana. To ne želim. 

 

 Što ti želiš?  Pita grlan grlicu u krletci na putu u hram. Umrijeti s glavom na tvom prsašcu! O smrt! Naša smrt – to su vratašca!

 

I ti i ja ćemo proći kroz njih. Zaboravit ćeš me! Zaboravit ću te! Samo opet živni! Budi svoje ime!

 

Reče jedna čestitarka na dan Svetog Jure. O sveti Juro Jurju budi barem ti u raju, kad ne mogu ja! Sretan ti imenadan!

 

I mislila je da će sve ostati na tome – kad začu – A što tebi fali? Ti i zmaj! – reče djeva. Ti i raj! – Pjevaj! – reče Sveti Juraj – Pjevaj!  I steći ćeš nas.

 

Pjevam! Raspjevavam kažiprst.

Usta i zubna ograda čuvaju pjesmu od neželjenih ušiju.

Što?!

Zar ima i takvih?

‘Di si ti, tu je raj! 'Di si ti, tu je zmaj! 

'Di si ti , tu san ja! Jest, ne sumnjam.

Pitanje je samo u kojem obliku, u kojoj količini i u kakvoj pojavnosti.

Pitanje je u kojoj tajni, u kojoj zagonetki, u kojoj besjedi, u kojoj riječi.

O prozbori! – kažeš zlatu. Šuti zlato.  I sja se. 

 

Šuti zlato! Je l' ima zla u zlatu? Vidiš da ima.

Ali zlato ga proguta i pretvori u sjaj.

Mogu li i ja to? Kako kada.

Nemoj da ispadne šljaka. Morat ćeš tražiti mjesto za nju.       

Neko odlagalište. Prijatelji. Pčele na cvijeću. Cvrkut u proljeću. Visoko nebo ljeti. Blisko sunce zimi. A s jeseni – s jeseni sretno rođenje. Mnogo djece.! Kad ih je malo, budu sebičnjaci. Dosebice. Držidosebice. Hoćeš li reći – Hvala Bogu! – ako se više nikada ne javim? Čin za činom i zastori padaju. Samo glume nema. 

 

Nismo je ni tražili, gluma želi sve preoteti i svim vladati. Svim pojavnostima i svim tajnama. E ne može! Reče grličica – Nikada nećete ući u tajnu! Lijepa si k'o glumica, grličice! Ali nisam glumica. I glumice kad su najbolje – nisu glumice.

 

Već postanu što se od njih traži. Zar niste site laži? – upita ih grlica. Grlica malojetka. Šetkam se ja šetkam. I gleduckam. A onda se zakrilim nebom. Zagrlim ga.

 

Nebo me raskrili. I postanem njegov dvokrilni ormarić što leti zrakom, a ono sprema u mene svoje sitnice i svoje robice.

 

Da se čitavo veliko nebo obraduje kad ih opet u meni nađe. Opet se u meni prepozna, u meni malenom stvoru. Udvojenom. 

 

Mi smo par grlica, ništa više. Ovo među nama – grličanje! Tako Dubrovčani zovu blagoslov grla što ga vrši Sveti Vlaho. Grličanje!

Božica Zoko