Autori Na vrh
G
Gnijezdo

Uputivši se do prijateljice u Meštrovićevu paviljonu zastala sam nadomak kamenih stuba, u sjeni četinara što su od ovog zdanja, u sunčano jutro, činili gotovo otok. A među stupovima komešanje, dovikivanje i nered na podu. Na visokoj skeli, ispod stropa gornjeg prstena, istezao se čistač u plavoj kuti i nekom strugalicom grebao po kamenu ne bi li skinuo golubinja i lastavičja gnijezda što su gotovo urasla u porozni kamen. Zbijena poput zemljanih naselja u Kapadokiji prekrivala su strop i gornji dio zida gdje su mrljave kružnice i tragovi prošlih čišćenja bili jasno vidljivi. Drugi je čistač meo hrpice grančica i suhih trava, male humke od slinom oblikovanih grudica zemlje, tu i tamo vidjelo se cijelo jaje i pokoje pero. Zastala sam neodlučno, zbunjena i zatečena cijelim prizorom, na rubu tog suhog požarišta, tih malih suhih lomača pred vratima doma likovnih umjetnika sa svojom nejasnom etičkom dilemom: primijetiti nešto? protestirati? okrenuti se, otići i kasnije telefonirati? notirati nešto? jednostavno opkoračiti pustu zemlju prognane ptičje kolonije? Sjetila sam se dokumentarca o likvidaciji vrana u Sisku, o mladićima koji se penju na najviša gradska stabla i odatle čupaju, bacaju gnijezda uz bučno odobravanje promatrača. Njihova je mržnja prema pernatim sugrađanima imala mitsku snagu – mi ili oni – a u komentarima se osjećao bijes predatora naoružanih zračnicama.

U prizoru preda mnom ništa ne sliči tom ritualnom okupljanju i bodrenju istrebljivača vrana; diskretni čistači posvećeni svom profesionalnom zadatku, metodični i uvježbani, opremljeni specijalnim alatkama (možda djelatnici komunalnog odjela za pranje grafita ili pjeskarenje prljavih fasada?), do pauze za ručak obavit će većinu posla. Zamišljam ih kao polaznike ljetne radionice o novim metodama uklanjanja golubinjih gnijezda u srednjoeuropskim gradovima u svrhu stručnog usavršavanja. Onog koji nastoji doskočiti repetitivnosti ovih sezonskih ptičjih pogroma u sjeni velebnih gradskih zdanja, njihovih kupola i ostakljenih pasaža.

Gnijezda jedne vrste azijske lastavice najtraženija su životinjska nastamba što se koristi u ljudskoj prehrani. Takozvana bijela i krvavocrvena gnijezda toliko su dragocjena roba da njihov otkup, prijevoz i prodaju na Dalekom istoku nadgledaju mafijaške skupine moćne poput narkokartela. Tom "kavijaru Istoka" Kinezi već stoljećima pripisuju niz blagotvornih učinaka. Smatraju da je juha od lastavičjeg gnijezda odlična protiv starenja, skleroze, astme, da jača koncentraciju, glasnice, imunitet i spolnu moć. Premda su biokemijske analize pokazale da želatinasta poslastica ima za posljedicu placebo efekt više no stvarnu korist jer se niz hranjivih tvari gubi kuhanjem, tradicija čini svoje, a povećanom potražnjom raste broj krivolovaca na gnijezda koji krše zakonsko ograničenje od dvije "berbe" godišnje.

Postoji jedna podudarnost među takozvanim beračima gnijezda i eliminatorima vrana na dvije suprotne strane svijeta. Da bi se dohvatilo i skinulo gnijezdo potrebna je zavidna vještina, spretnost i hrabrost, pa u obje sredine muškarci koji to čine uživaju divljenje i respekt. Zadivljeni pogledi prate oboružane penjače na sisačke jablanove, topole i platane jednako kao i vješte penjače na skelama od bambusa prislonjenim uz visoke klisure, oštre stijene i vulkansko kamenje. U Indoneziji, Burmi i Vijetnamu vještina se prenosi iz koljena na koljeno zajedno s obiteljskom dopusnicom za obavljanje ovog opasnog posla.

Pospremivši poučne priče o savijanju toplog gnijezda, o ptičjoj požrtvovnosti, lojalnosti, neuništivosti, mudrosti i odanosti čistoj ljepoti, u slikovnice, folklor i kviz pitanja što se temelje na jezičnoj kompetenciji, ljudi jednakim žarom brane prava životinja kao i pravo na preživljavanje uz pomoć krivolova. No u toj elokventnosti baš kao i smrtnoj tišini nedopuštene rabote više nema osjećaja srodstva s pticama kao glasnicima duhovnog i onostranog. Oni čije je razumijevanje društvenosti i obiteljskog života puno simboličkih analogija s ptičjim svijetom, a maskirani ego nosi ptičje lice kao krinku, gotovo više ne raspoznaju ptičje glasove i poruke, kao što su odavno zaboravili proricati vlastitu sudbinu iz leta jata ptica. Sugrađani Elfriede Jelinek svoje prvo pero krausovski nazivaju Nestbeschmützerin, "ona koja kalja svoje gnijezdo", no ono što je mišljeno kao pogrda, izraz je nesigurnosti i neznanja; postoji li uopće takva ptica ili je riječ o basni o frustriranim susjedima koji se žale na kukavičje jaje u vlastitom raju?

Renata Jambrešić-Kirin