Autori Na vrh
G
Garaža

Muška garaža nije obična garaža. Ona, doduše, izgleda kao obična garaža, ali samo izvana. A iznutra je to svijet koji s aktualnom stvarnošću nema puno veze, odnosno ima s njom vrlo specifične dodirne točke. Moglo bi se reći da muška garaža funkcionira kao dječji herbarij jer sadrži prešane slike prošlih vremena kao dokaz čudesnosti života. Konkretno, zidovi muške garaže oblijepljeni su slikama sportaša, najčešće nogometaša, i glumica, onih punijih iz 70-ih godina, kao i starim zemljopisnim kartama, filmskim plakatima i reklamama za pivo. Vlasnik prave muške garaže nagurao je u ionako tijesan prostor stari namještaj, nekakve čudne ormare, klimave stolce i nespretne vješalice, a prvo što spazi oko vanjskoga promatrača kad se otvore teška željezna vrata jesu bicikl i razni s njim nespojivi sportski rekviziti. 

Mnogi će reći da je ishitreno kovati pojam muška garaža kad znamo da svi gaje neku vrstu poštovanja prema dalekim vremenima i ljudima. Na primjer, kao dječji herbarij funkcionira i tržnica. Na tom  javnom mjestu susreću se različita vremena i civilizacije, ljudi koji inače ne izlaze iz svojih kuća, osobe koje specijalno za trženje doputuju iz nekih dalekih krajeva, ljudi koji se skrivaju pred zakonom, škrtci, čudaci koji se klone realnog života i njegovih zakona kao i brojni psihopati. Prostor tržnice otvoren je svim građanima i domaćim životinjama, te se unutra može ulaziti bez ikakvih ograničenja. Muška garaža u načelu prima samo jednu osobu.

Zidove pak oblijepljene slikama sportaša ima i momačka soba. Kompjutor, mobitel, boksačke rukavice, utezi i golemi plakat na kojemu je uredno posložena nogometna momčad s peharom u kapetanovim rukama: to je klasična oprema momačke sobe. No, stvar je u tome što je klub na slici prvak nečega, države ili šire, a mladić njihov navijač, dakle, u stanovitom smislu dio pobjedničke ekipe. U momačkoj sobi slike sportaša multiplikacija su vlasnika prostora i to je tajna koju samo on zna. Uostalom, unutra ionako nitko ne ulazi, osim mame koja opere prozor i pomete pod, ali ona nikad ne gleda zidove. Za nju su svi zidovi isti. Nijemi. Nema tu, dakle, ničega od muške garaže.

Slika glumica puna je djevojačka soba. Ima ih zataknutih za okvire jeftinih grafika, umetnutih između stakala na regalu, naslonjenih na glazbenu liniju ili televizor, zalijepljenih na printer, utisnutih u plastični okvir na stolu. Nisu to neki vrijedni radovi razvikanih fotografa ni portreti velikih filmskih umjetnica, nego slike zvijezda u usponu ili anonimnih natjecateljica u televizijskim emisijama tipa „pokaži svoj talent“. Zajedničko im je to što su žene lijepo odjevene i atraktivno našminkane. Vlasnici djevojačke sobe lica ovih glumičica ne znače ništa, kao ni njihova imena, koja najčešće krivo izgovaraju ili ih uopće ne znaju. Nju zanima odjeća i šminka, koje nastoji kopirati i potom predstaviti vršnjacima kao svoj bjelosvjetski stil. Djevojačka je soba samo na prvi pogled slična muškoj garaži. Razlika je u vratima: da bi se doživio učinak čuda u mušku garažu treba ući, a iz djevojačke sobe valja izaći.

Stare zemljopisne karte drže i muzeji. No sličnosti s muškom garažom nema nikakve. U muzeju karte stare stotinu i više godina pomažu snalaženju u prostoru kakav je nekoć bio, s gradovima, utvrdama i rimskim cestama, a stare karte u muškoj garaži, poglavito zastarjele mape gradova poput Trsta i Münchena, ne služe ničemu do prekrivanju rupa ili ružnih mrlja na zidu. Muzeji su izvori informacija, a muške garaže izvori dezinformacija.  

Filmski plakati, kao što znamo, čuvaju se u Državnom arhivu, u posebnom odjeljku koji se zove Zbirka filmskih plakata. Po pitanju plakata ne postoji nikakva poveznica između muške garaže i arhiva. Arhiv je ustanova u kojoj se pohranjuju, evidentiraju i proučavaju stvari od važnosti za nacionalni identitet, povijest, umjetnost, gospodarstvo i ostale sfere društvenog života. Filmski plakat umjetničko je djelo majstora dizajna i specifičan dio kulturne industrije vremena i prostora koji opslužuje. Za povjesničare umjetnosti jednostavno je izvor. Referencija. U muškoj garaži filmski plakat je slučajan sadržaj: možda pripada vlasniku garaže, a možda i ne. Možda ga je netko donio zajedno s nekim drugim stvarima i potom zaboravio odnijeti, a vlasnik garaže nije imao srca baciti ga u smeće.

Reklama za pivo jedini je element muške garaže koji jednaku moć ima na još nekoliko posvećenih mjesta: prvo, dakako, u pivnici, potom u kartaškom klubu, pa u zloglasnoj birtiji i na kraju u školskom toaletu za dječake. Slika pivske boce koja poput rakete teži u svemir, u beskraj. Pivo je zakon! Najbolja kvaliteta! Živjeli! U muškoj garaži reklama za pivo simbol je ambicije njenog vlasnika.

Svega ima, dakle, u muškoj garaži, ali u takvim omjerima i funkcijama da se ništa ne može opisati kao već viđeno. Jer tu je ono najvažnije, medij koji nemaju ni tinejdžerske sobe ni javni prostori: auto. Nije to nikakva tajna, mnogi su domaći i svjetski hitovi slavili auto kao sredstvo bijega iz stvarnosti. Sjećamo se one poznate pjesme Bijelog dugmeta koja stražnje sjedište automobila proglašava najljepšim mjestom što postoji:

 

A ja joj kažem, ne budi luda

bit će nam bolje sto puta

na zadnjem sjedištu moga auta...

 

Ne treba objašnjavati što se događa na stražnjem sjedištu auta. Vozilo u garaži izolirano je od izvanjskog svijeta, iako bi zapravo ono trebalo biti glavni junak i razlog postojanja garaže. Ljudi izvana ne znaju kakvo je stanje stvari unutra. Oni vide samo vrata, željeznu ili drvenu površinu obojenu crveno, zeleno, plavo ili žuto. To im ne pobuđuje nikakve asocijacije, ne provocira maštu i ne tjera ih na smijeh. Auto u garaži prostor je u prostoru. Nešto poput titla na filmu. Spomenuto stražnje sjedište predstavlja spavaću sobu. Ne moramo objašnjavati što je spavaća soba. U svakoj boljoj kući to je prostorija u koju se ne zaviruje. Gostima se daje gostinska soba, domaćini se pak za dnevne poslove povlače u kuhinju ili radnu sobu. O spavaćoj sobi se ne govori. Čak ni u salonima namještaja nema nekih bombastičnih reklama za izložene elemente spavaonice. Samo pokoji nadobudan kupac može naići na skroman plakat na kojemu crvenim slovima piše Dobro došli u svijet snova!

U normalnoj kući ili stanu iz spavaće sobe može se prijeći u kuhinju ili dnevni boravak. Iz autosobe izlaz vodi u širu zonu garaže i potom van, u  stvarnost neobilježenu simbolima. Kuhinja se nalazi u prednjem dijelu auta, strogo odijeljena, kao što smo rekli, od stražnjega dijela koji funkcionira kao spavaća soba, i vlasnik garaže prepoznaje je po bogatoj opremi. Kao prvo, uđe li u garažu koja nema svjetla, napipat će tekućinu: u bočici mineralne vode ili paketiću vlažnih rupčića. Kuhinja, naime, mora imati vodu. Zatim će gazda u jednom od bočnih pretinaca dodirnuti hrpu papira, koja će ga podsjetiti na dnevne novine u pravoj kući. To su inače autokarte i planovi velegradova, prastari i u životu neupotrebljivi dokumenti, koji prostoru poznatom kao kuhinja daju poseban  ugođaj. Što imamo dalje? Upravljač s trubom. To je ekspres-lonac koji javlja završetak procesa kuhanja. Klima-uređaj je klima-uređaj, a radio i CD player zabavni sadržaji bez kojih ne može nijedno suvremeno kućanstvo. Od kućanskih aparata najvažniji je brisač stakla, jer vjetrobransko staklo je vidikovac s kojega puca pogled na sve, doslovce na sve. A tu je, naravno, i grijalica, koja u nekim situacijama može poslužiti i kao pećnica. Sjediti u takvoj kuhinji poseban je osjećaj! Kako bi rekao pjesnik Slavko Mihalić: Za ovim stolom uvijek prvi put.

 

Za ovim stolom uvijek prvi put,

s nekoliko sjećanja i dvije-tri dobre kletve,

budem proždiran, budem raznošen po dupljima,

ali i ja obilno večeram

podatne riječi i to što se otimlje.

 

Dovoljno je zažmiriti i čovjek odmah poleti u neslućene sfere, u neka bivša i buduća vremena koja pjevač Roy Orbison prepoznaje kao kretanje po apsolutu. Pjesma Vozio sam cijelu noć ide ovako:

 

Sanjao sam dok sam vozio
Duga ravna cesta naprijed
Aha, da...

 

Putnik u realnome vremenu ne može jasno vidjeti krajolike i ljude iz prijevoznog sredstva. Putuje li vlakom, pred očima će mu, vrlo brzo po izlasku iz kolodvora, zatitrati granje, visoko i nisko, smeđe i zeleno, i dobit će dojam da se polako zapetljava u neku opasnu mrežu koja će ga zaustaviti negdje na pola puta i tako nikada neće stići na cilj. No, neće moći ni natrag jer će ga zadržati žica koju je također gledao kroz prozor kao beskrajnu crnu nit. Ima tu još cijeli niz suptilnih slika i asocijacija, na primjer Jesenjinovi stihovi o gnjedoglavom ždrebetu koje trči stepom vjerujući da može prestići zahuktalu kompoziciju. Stvarnost smještenu onkraj staklene površine prijevoznoga sredstva čovjek može pratiti samo ako se prestane kretati. A to znači da se zagleda u vanjski prostor te odabrani objekt ili objekte oslobodi svih elemenata koji dovode um u zabludu. Muška garaža nudi idealne uvjete za putovanje kroz prostor i vrijeme: zalaganjem mašte promatrač može pokrenuti ono što je u realnosti statično. A to je krajolik. Dovoljno je da se koncentrira na tipični plakat u muškoj garaži i vizualni sadržaj začas će pojuriti naprijed, u nova osvajanja. Recimo, na postavu Dinama sezone 1981/1982. kada je naš čuveni nogometni klub bio državni prvak. Oko prelazi preko tri reda igrača:  Bošnjak, Kurtela, Stipić, Ćalasan, Panić, Cerin i Hohnjec. Drugi red: Ivković, Cvetković, Krnčević, Dragičević broj jedan, Dragičević broj dva, Braun, Bračun i Vlak, te treći red: Dumbović, Hadžić, Bručić, Kranjčar, Zajec, Deverić, Mlinarić i Mustedanagić. Zid garaže juri dalje i promatrač hvata drugu atrakciju, Pariz. Eiffelov toranj u klupskome grbu Paris Saint-Germaina, ulaz na stadion Park prinčeva, odjeven u plavo staklo, pa dalje, logično, pariški Disneyland s bajkovitim dvorcima i krivudavim stazama što lete u nebo. A na nebu se smiješe zvijezde, Goli u sedlu, Emanuelle, Goldfinger, Nosferatu... Pjesmu o nebeskim sjajilima podupire melodija u uhu, davni hit techno skupine Kraftwerk:

 

Vozimo se po autocesti

Pred nama je prostrana dolina

Sunce bliješti...

 

I tu negdje započinju nedohvatne visine iz kojih žmirkaju citati iz pročitanih knjiga. Na primjer: „Čovjek može biti uništen ali ne i pobijeđen“, Ernest Hemingway. Ili pak: „Šutnja je argument koji se iskazuje drugim sredstvima“, Che Guevara. S druge strane je dubina satkana od velikih rijeka tipa Mississippi, Rajna, Sava, Dunav, Ganges, Dnjepar i Nil. Pokoji vlasnik muške garaže sigurno je i strastven ribič, pa u moćnom svjetskom vodotoku vidi i svoje ribe koje plivaju na poučnome plakatu nalijepljenome na zid: ukliju, crvenperku, podusta, mrenu, klena, šarana, štuku, soma, potočnu pastrvu, sunčanicu i grgeča.

Eto, to je muška garaža! Jednostavno, svijet koji se kreće dok čovjek sjedi u zaustavljenome autu. Učinak promatranja krajolika sličan je hvatanju dojmova na putovanju autobusom, vlakom, brodom i zrakoplovom. Samo što za vrijeme vožnje u raznim prometnim sredstvima putnik mislima ostaje vezan za kuću i ured, za obitelj, namještaj, bankovne račune i kompjutorske igrice te pogledom ne može doprijeti do prostora i vremena koje upravo troši.

Možda će netko na kraju pitati: a postoji li ženska garaža? Odgovor je: ne, ne postoji. Fenomen koji obogaćuje žensku sliku svijeta zove se zrcalo. I o tome vrijedi napisati poseban esej, zapravo opširno svjedočenje o smislu umjetnosti u prostoru iz kojeg su odavno izbačeni loši sadržaji. 

Irena Lukšić