Autori Na vrh
F
Fontanost

Nazire se ljeto. Njegovo najavno blještavilo po lišću pojačava očaj očne mrene onih koje je do krvi isprala kiša. Duge kiše mogu posve oderati čulo za sunce u nama. Razmišljam o basni s cvrčkom i mravom. Ja, cvrčak, zurim s terase u sunce i kao kakav ljudski sat lamentiram o prolaznosti, što je psihološki kvar zbog viška slobodnoga vremena. Pravim se da zavidim i bodrim sve dobre gradske mrave s tijelima rastegnutim od devet do pet.

Ponekad se spustim do grada i lutajući ulicama onako upadljiva – u zagrebački plavoj auri dugometražne skitnje – do struka upadam u mlaku vodu bijeloočnica prolaznika. Izlazim iz tuđih očiju, pa opet ulazim. Nešto tražim. U labirintima urbane ružnoće tražim onu najtočniju ljepotu, a to je uglavnom - voda. Nasreću, tu osobitu vodenu ljepotu nije teško naći, jer često pronosim svoje suho tijelo pokraj one dvije bijele fontane na Trgu burze. Kad pijem kavu nekoliko metara udaljena od te dizajnirane vode, promatram onu lijevu u svoj njezinoj suznoj raskoši. Ponekad joj u žurbi prema Martićevoj tek pozdravljam kamene obrise iz daljine. Podsjeća me na vodenu brezu. Na nasad stotine vodenih šiba sreće i tuge, kroz koje treba protrčati i zaželjeti želju.

Čudi me njena djevičanska netaknutost. Iako se vodeni trokut nudi ljudima, malotko je dotiče, zaranja ruke ili noge, srce ili glavu u nju. Možda je još rano, hladno, smrtno. Još uvijek je ničim, ni psima, ni poljupcima, ni otpacima ni grafitima ne ometaju prolaznici u obavljanju posla estetskog perpetuum mobila, no fontana izgleda strpljivo. Iako to gotovo nikoga ne bi zanimalo, čini mi se da treba pisati o raznim fontanizmima oko fontana jer su pune čudesnih osobina i poruka. Tko uopće piše o fontanama i može se nazvati specijalistom fontanologom? Nitko. Taj mi je nedostatak još davno otkrio moj jako pametni prijatelj Leonardo, ali ne da Vinci. Zanimljiva je fontanološka teza jednog drugog prijatelja putnika i pustolova zanimljiva; naime, da se o narodima i gradovima, o njihovoj duši i povijesti najviše može doznati iz njihovih fontana. Grade, pokaži kakva ti je fontana i reći ću ti tko si. Vjerujem toj jednostavnoj fontanološkoj tezi, jer otkad postoje, fontane dolaze i s ovoga i onoga svijeta, ujedno zrcale i svijet ideja i svijet gradske špilje. Fontane gradski okoliš nagrize i brzo oronu, ali žele živjeti vječno. Kao i ljudi.

Voljela bih češće sanjati fontane. Recimo, da noćima spavam na jastuku u jednoj od najljepših, pa se ujutro samo brzo isfeniram, obrišem ručnikom i odem na neki suh posao, kao da ništa nije bilo. Fontane su epicentri osobite vrste užitka koji se širi barem nekoliko desetaka metara oko njih. One su izvori krajnje nesebične i bratske ugode. Voda iz fontane vabi poglede, ali prkosi narcizmu oka, jer onako brza u svome prskavom gibanju prestaje biti pasivno zrcalo za naše njuške. Fontane ne služe samo za šetače, turiste s fotoaparatima i larpurlartiste, za baudelaireovske flaneure i estete, one su magneti za sva izmrcvarena i od dugotrajne muke opuštena bića, za nevinost beskućnika i narkomana. S druge strane, ondje obitava jedna druga nevinost, njihova su kamena tijela snažni magneti za pse i djecu, bića čije su magnetne igle mašte i igre nepogrešive. Jer, fontane izgledaju kao portali u neki drugi svijet, u onu zemlju najveće sreće. Odatle ne čudi što se oko njihovih kamenih i vlažnih oblina skupljaju na cmakanje i pijukanje, zajedno s golubovima, i zaljubljeni parovi. Okupljaju se i oni od braka, politike i posla ispražnjeni, takozvani obični ljudi. Mali čovjek i apstraktna voda. J. Brodski, koji je puno pisao o vodi, negdje je rekao da je u temelju stvarnosti upravo životarenje, mali čovjek je univerzalan. I sva ta prosječna, izmučena lica s pozadinom kraljevski bijele fontane tvore cjelinu i kontrast. Baš zato što su u kolektivnom svjesnom ili nesvjesnom doživljaju fontane spomenici čarobnoga svijeta i sublimati raja, u njihovoj blizini nećeš naći ni žohare ni uniforme policijaca, generala, činovnika, kolone političara i tjelohranitelja. Samo nekako previše nedostaju debelo odjeveni violinisti, očevi s djecom odjeveni u Freddieja Mercuryja i negdje sa strane uglavljen majušni bokal za suze od zanosa.

 

Grad je pustinja, a dolazi ljeto. Po općoj i fundamentalnoj fontanologiji, fontane zbog veze s vodom kao principom života većinom doživljavamo kao urbane oaze u gradskim pustinjama kojima vije suptilni vjetar smrti spontanosti. Na njihovom vrelu možemo okrijepiti izmučenu svijest i tijelo, osloboditi se zlokobnih fatamorgana i baciti se u njih umjesto u odjevenu i suhu gomilu. Čak sprati neugodno svježe sjećanje i skorenu, prekrutu savjest. Ponekad je dovoljno sjesti na rub neke slatke fontane koja bi se mogla zvati fontanijera i fontanazija i malko zavrnuti nogavice, zažmiriti i u toj šećernoj vodi utopiti sve pješčane oluje gradskog života. A najpoželjnije je baciti se u fontanu. Bacanje u fontanu osobita je spontanost, takozvana fontanost.

Voljela bih da neki moji ukočeniji prijatelji barem ljeti žive, ljube se i rade u fontani. I da se u fontanama obavljaju potpisivanja ugovora, krštenja i obraćenja. Pokoje malo vjenčanje.

Vidim, ljeto je u jeku, i moji su prijatelji svuda oko mene, kao pelud i zrak. Gomilaju se u svjetlucavim rojevima, njihove neobične, neprilagođene glave strše na sve strane kao plodovi s nekog pretpotopnog stabla. Ulaze u fontanu, odlažu torbe u vodu. Pjevaju. Nalik su na harfe.

Pokaži mi tko su ti prijatelji u fontanama i reći ću ti tko si.

Dorta Jagić