Autori Na vrh
E
Eutanazija

Drinske mučenice, nedavno uzdignute na čast oltara, bile su časne sestre koje su pokušali silovati četnici 15. prosinca 1941. Jula Ivanišević, Berchmana Leidenix, Krizina Bojanc, Antonija Fabjan i Bernardeta Banja počinile su nešto za kršćanina najskandaloznije – ubile su se. Nisu morale: još je sveti Augustin dokazivao da u zločinu silovanja sav grijeh pada na nasilnika, a da je žrtva posve nedužna. Ali htjele su! “Radije smrt nego grijeh”, geslo je svetog Dominika Savia.

Samoubojstvo (ili čak ubojstvo) neizlječivih bolesnika danas se propagira naveliko. Zašto da netko pati kad ne vidi smisla u tome? Kada svi sjede kraj vašeg kreveta i govore vam da nema nade, da nema lijeka, da nema perspektive – a da istovremeno sve to košta masu novca – kako ne biste dobrovoljno progutali otrov? Časne sestre nisu gledale na život kao na nešto što se mora grabiti, pa kad se sve zgrabi, onda ćao. One su već za života umrle za sebe i živjele za druge tako da im smrt nije teško pala – jer su vjerovale da ih netko voli, a to je bio Isus (koji je, uostalom, i sam dobrovoljno prihvatio smrt).

”Mozak je kao računalo koje će prestati raditi kada zakažu njegove komponente. Ne postoji raj ili zagrobni život za pokvarena računala”, riječi su kozmologa Stephena Hawkinga iz intervjua u kojem je poručio da ni filozofija ni teologija nemaju nikakve veze s istraživanjem svemira.

Izjava da filozofija nema što raditi u fizici je, filozofski gledano, tautološka: istinita, ali besmislena, kao da kažete da vam kišobran ne treba po sunčanom vremenu. Ako se istraživanje svemira definira kao skup tehničkih radnji, opažanja i matematičkih analiza, onda sve ostalo ostaje izvan toga – filozofiranje, rezanje nokata na nožnim prstima, okopavanje vrta i lov na tunu – no to ne znači da su te radnje nepotrebne. Hrabrost da se uopće nešto takvo kaže, pa da to još i svi svjetski mediji nekritički prenesu, pokazuje da je kod Hawkinga, a i kod njegovih obožavatelja, posve prevladao tehnicistički pogled na svijet. Njegov je moderni začetnik Descartes: on je mislio da je čovjek stroj koji s duhovnim svijetom povezuje organ zvan hipofiza – biološka nakupina u mozgu kroz koju nam dolaze impulsi iz Platonova svijeta ideja. Budući da takvu hipofizu nije još nitko našao, zaključilo se da je čovjek samo stroj, odnosno kompjutor. Na koji način taj kompjutor proizvodi simfonije, romane, freske, molitve, meditacije, ljubav i plemenita djela – ili, u krajnjoj liniji, monstruozne zločine – znanost još nije uspjela riješiti, ali, misli Hawking, samo što nije.

Forsiranje eutanazije posljedica je toga: ako je čovjek stroj, treba ga isključiti kada ne radi. Ako je auto star i ne isplati ga se popravljati, nema mu smisla produžavati registraciju; tako je i s isluženim starcima. Vrli novi svijet ukazuje se u sve jasnijim obrisima. Matematički izračuni kalorija, propisani mladenački izgled, premije osiguranja na riskantno zdravstveno ponašanje, ugradnja rezervnih dijelova u posustala tijela te isključivanje suvišnih ljudskih bića nije mračna budućnost nego stvarnost. Rođenje i smrt nisu objava volje Stvoritelja nego financijska transakcija pod nadzorom države i osiguravajućih društava. Muž i žena (pardon: partner A i B) uskoro neće više izgovarati riječi „dok nas smrt ne rastavi” nego „dok nam ne pritisnu gumb”. Nakon toga ništavilo. A i prije toga.

Prošloga sam tjedna letimice registrirao u hrvatskim medijima jednu anketu prema kojoj 80 posto ispitanih podržava eutanaziju. Za kršćansku (muslimansku, židovsku) etiku nema dvojbe: život daje Bog, a stvorenja mu taj dar uzvraćaju tako da ga slave svojim postojanjem. Čak i nežive stvari svojom ljepotom – zvijezde i minerali – govore o slavi Stvoritelja, pa tim više čovjek ne bi smio odbaciti takav dar.

Ali ako čovjek ne vjeruje u Boga? Ako je sam sebi početak i kraj i svrha, ako se nalazi na koncu života i ako pati bez cilja i svrhe, zašto se ne bi ubio? Zašto bi to bilo neetično?

Kršćanska i ateistička etika zapravo se ne razlikuju: kršćanska se povodi po tzv. zlatnom pravilu (ne čini drugom što ne želiš da drugi čini tebi), a u radikalnijem obliku poziva da se okrene i drugi obraz; moralni ateisti također se pridržavaju zlatnog pravila, a niz modernih nereligioznih etičara (od Levinasa do Baumana) ističe da smo moralno odgovorni za svoje bližnje. Etično ponašanje uvijek je usmjereno na drugoga, a to znamo po tome što nitko od nas ne bi volio živjeti okružen sebičnjacima čije je načelo "u se, na se i poda se".

Pa ipak se ljudi uporno nastoje svesti na registar-kasu koja će bdjeti nad time da primitak bude uvijek veći od izdataka i da ih se ništa izvan toga ne tiče. Kada takav čovjek dođe na kraj životnoga puta, njegov život više ne može imati ni takav, prividan smisao: ništa se više ne može uprihodovati, slijede samo troškovi – bolnički, emocionalni i egzistencijalni. Registar-kasa na to može reagirati samo na jedan način, da se zatvori i prekine poslovanje koje vodi u bankrot.

Zbog toga mi se čini da čovjek koji bira eutanaziju – danas teoretski, u anketi, a sutra praktično, u bolnici – izlazi izvan etike. U tom izboru postoji samo on, on samo na sebe misli, sav njegov život sveden je na njega samoga. Ta tužna pozicija čovjeka koji je nesretan jer ne može više ništa primiti, koji je nesposoban više išta ikome dati, koji svojim životom ne svjedoči ni za što, koji ni od koga ne dobiva ljubav i utjehu – nešto je što me istinski užasava, poput pohlepnog Krasa kome su u usta izlili rastopljeno zlato kojem je posvetio svoj život i koje mu ne dopušta reći ni zadnje riječi. To je pakao na zemlji i ne čudim se da ga netko ne želi produžavati.

Ali nikako ne mogu shvatiti zašto se baš to nudi kao neka velika prosvijećenost i napredak etike i medicine. Velika novinska naslovnica  o britanskom novinaru koji je iz milosrđa ubio ljubavnika, pa zatim dirljiva reportaža iz švicarske klinike Dignitas gdje vas ljubazno krknu za samo 5000 eura, navela me da zamislim urednika tih novina s roščićima i repićem. Jesam li staromodan ako mislim da Sotona nije umro, kao ni Bog? I da je to što nas je uvjerio da ne postoji njegovo najljepše lukavstvo?

Na prvi pogled Đavlu bi se smjela priznati egzistencija makar kao metafori ili mitu: ako već ne možemo odrasti bez Edipa, živjeti bez Stranca, ujutro ustati bez Sizifa ili navečer leći bez Tantala, zar ne bismo mogli pripisati svoju tvrdoglavu sklonost da činimo obratno od onoga što mislimo da bismo trebali – Sotoni. Već drugi pogled govori da ne bismo: sve, naime, činimo mi sami. Ako i postoji neko duhovno biće kome je volja posve zla, koje je prokleto bez prava na priziv, mi smo ti koji mu dajemo oči, jezik i ruke da preko nas čini zlo; Đavao bez nas nije nitko i ništa. Hm, ali tko bi i mogao biti dostojan protivnik Boga kojemu je ime Ja jesam nego Đavao koji za sebe kaže Ja sam nitko?

Onaj tko je Nitko, nema lika, samo maske. Pod maskom i ulazi u našu civilizaciju, u obličju zmije što je uvjerila Adama i Evu da zagrizu zabranjeni plod i tako uvedu zlo u svijet. Plod je, međutim, bio dobar, a ne loš; Evina i Adamova namjera bila je dobra: postići spoznaju dobra i zla. Zla stoga ne bi ni bilo, postojalo bi samo suprotstavljanje Bogu kao izvoru dobra. Nitko to zna, umjesto da kao anđeo bude Božji glasnik, prenio je lažnu poruku: Bog ne voli ljude, zato je pobuna opravdana. Time je postao glasnik ničega, Sloterdijkov prazan anđeo; gubitak sjaja predstavlja i gubitak poruke, mrak je jednak ništavilu. Ništa ništi, rekao bi Heidegger; Đavao je lažac i otac laži, kaže Biblija.

A laž je samo jedna: postići sreću bez Boga. Iza maske koja ponavlja laž nalazi se Nitko, ubojica ljudi od početka. Odnosno, ako tako više volite, ne nalazi se nitko. U tom slučaju Sotona nije ubojica, nego darovatelj života koji ljudskoj slobodi pruža drugi smisao: slobodu traženja sreće umjesto robovanja tiraninu iz Edenskog vrta i njegovim besmislenim zabranama. Đavao se pokazuje osviještenim autorom, nekime tko nije htio biti supotpisnik ovomu svijetu, nego njegov jedini stvaratelj. No ni tu nismo izmaknuli Bibliji koja Đavla naziva knezom ovoga svijeta.     

Dok zloduha zadovoljno izbacujemo kroz vrata mana, može nam se dogoditi da ne primijetimo kako se uvukao natrag kroz prozor vrlina. Ako Sotone ima, ima ga u dijaboličnosti zla činjena u ime dobra, u kobnoj zbrci u kojoj živimo uzrokovanom zlom pod maskom sreće. Ne mogu zamisliti bolji primjer takve zbrke od klinike za eutanaziju u Švicarskoj. Istina, eutanazija, kao dobra smrt, nema veze s nacističkom eutanazijom: bilo je to masovno ubojstvo, planirano i provedeno bez ikakva milosrđa. Od onoga što rade u klinici Dignitas razlikuje se po svemu osim po jednome: životu bez vrijednosti. Jedino ovoga puta nisu liječnici ti koji proglašuju da nečiji život nema vrijednosti, nego su to bolesnici sami (lijep napredak od inkvizicijskih i staljinskih pogroma) suočeni s time da im je bolest neizlječiva, patnje besmislene, sreća nemoguća, a održavanje na životu preskupo.

Nije teško u vapaju za smrću zapravo čuti vapaj za smislom, za ljubavlju i za životom. Malo je teže prepoznati onoga koji daje spasonosnu/smrtonosnu injekciju, ali to je on: nema rogove i papke, nego kutu i stetoskop; ne pojavljuje se okružen plamenim jezicima, nego s primarijusima i pravnim umovima; ne nanosi patnje, nego ih uklanja; ne izriče osudu, nego daruje milosrđe; ne bode vas trozupcem, nego injekcijom. Ubojica ljudi prerušen u liječnika, zločin sankcioniran zakonom, sretan osmjeh na licu mrtvaca: ima li išta demonskije? I ako mi ne vjerujete da je riječ o doktoru s kopitom, slobodno ga pitajte. Očaravajuće će se nasmiješiti i reći: Zar ne vidite da me nema?

Boris Beck