Autori Na vrh
E
Egzekutorica

U nedjeljno jutro, dok su se rojile sitne pahulje, nesvikle padu, žena iz susjedne zgrade izišla je na plato s metlom i smotuljkom pod pazuhom. Još nerasanjena, stajala sam uz prozor i promatrala nadrealni prizor. Usred snježnih zapuha, na vjetrometini, na meku i kristalno bijelu podlogu žena je prostrla uzak, dug tepih i zamahivala metlom lijevo-desno u namjeri da ga očisti. Zrak je bio toliko zasićen pahuljama, a tepih učas prekriven snijegom, da je ono što smatramo prašinom bilo pobačeno u samoj ideji svog pojavljivanja. U novom agregatnom stanju – krutom, tekućem ili pahuljastom – zrnca prašine netragom su nestala odmetena, zametena vjetrom. Usisala ih je anonimnost malih bijelih vrtloga, zračnih kistova što retuširaju crnilo gradske zime.

Bila sam zadivljena. Žena u trenirki i sportskoj jakni ispod koje je virila pregača utjelovila je drevnu žensku mudrost egzorciranja kućnih demona nečistoće, prljavštine, taloga, paučina i kučina. I podsjetila me na vrijeme u kojem nije bilo mjesta za intimu, ali ni osamu kućanica. Prepoznala sam u njoj kvartovsku čuvaricu zaboravljenih umijeća. Ujesen bi iznosila veliku zdjelu graha i presipavala ga u posudu na tlu kako bi izdvojila trunje i prašinu, prošlog ljeta donijela je jastuk, stavila ga na zidić i rašila tek toliko da može rukom izvlačiti perje, u proljeće je lupala po tepisonu prebačenom preko metalne šipke nekoć postavljene upravo za tu namjenu. Nekoć je relativan pojam. Za mnoge on predstavlja magmu teško zamislivih činjenica, pojava i kronologija prije digitalnog doba. Sredinom osamdesetih, kad je naselje izgrađeno, još su postojale metalne prečke za domaćice, boćališta i minigolf za penzionere te vrtići bez liste čekanja. Bez obzira na življene prakse, arhitektonsko sjećanje na sretno doba planske urbanizacije, zajedničke rituale i sezonski raspoređene poslove, poput spravljanja zimnice, još uvijek je bilo živo. Duh komunitarizma i briga o javnom dobru nazirali su se u nizu detalja. Recimo, grmlje koje je maskiralo ventilacijske cijevi podzemnih garaža proizvodilo je dodatni kisik, a noću zaklanjalo pogled na djecu pušače i grafitere.

Sama pomisao na uskovitlanu prašinu, noćnu moru svih alergičara, priječi me da počnem s čišćenjem. Ne pomažu ni najsuvremeniji usisavači koji crpe inspiraciju iz ženske povijesti antropoloških umijeća odvajanja čistog od nečistog, prosijanog od skupljenog zbrda-zdola, sređenog od uneređenog, prebrojivog od neubrojivog, vilinskih od vještičjih biljega rasutih po zakutcima stana. Ni štapne ni zmijolike, ni vodene ni mirišljave naprave ne mogu mi rat s prašinom učiniti vikend-zabavom. Usisivač ostaje omražena, nastrana riječ, demoni ostaju demoni, a kućna čudovišta nepoželjni gosti, posebice onaj što ga Stanislav Marijanović naziva Sverad Nestan – čudovište stalnog, prekomjernog i besmislenog rada, a moja nećakinja Glupko Tupko – čudovište koje nas tjera da peremo pod koji smo jučer oprali, da punimo perilicu koju smo jučer ispraznili.

Ta žena na snijegu koja rumenih obraza, s gotovo poetskim nadahnućem i vojničkom izdržljivošću, obavlja svoj posao, podsjetila me na raspravu o riječi egzekutorica koju sam vodila s bosanskom profesoricom psihologije. Nasuprot mojoj militarnoj fiksaciji, mlada je žena tvrdila da riječi egzekutorica i eliminatorica u današnjoj ženskoj kulturi imaju afirmativno, ili barem neutralno značenje, baš kao i sinonim izvršiteljica. Egzekutorica je izvršiteljica neodgodivog posla, osposobljena i motivirana da ga obavi prije nego počne razmišljati vrijedi li truda koji će u nj uložiti.

Oba razumijevanja riječi egzekutorica susreću se upravo na zadatku eliminacije nečistog i nepoželjnog iz opredmećene i obavezama pretrpane ženske svakodnevice. Sama je žena smatrana „silom nečistom“, urokljivicom, čarobnicom i vješticom, te je svoju akumuliranu frustraciju i podređenost liječila zdušnom eliminacijom nečistih površina, kužnih prostora i smradne robe. Taj njen povijesno uvjetovani mikrospecizam, u kojem su mikrobi, bacili, grinje, buhe i druga sitna bića, uz alergene, najveći neprijatelji ženske kulture, redovno zlorabi reklamna industrija podmećući joj sve sitnije i sve ljuće neprijatelje. U gotovo sasvim aseptičnom svijetu žene se nastavljaju boriti s fantomskim neprijateljem svjesne iluzornosti i impulzivnog bezumlja te borbe u kojoj sanitarna eliminacija, egzekucija i anihilacija održavaju njihov borbeni duh na visini. Sanitarni kordon je često taj koji priječi pristup u neispripovijedane živote u kojima su večere skuhane; tanjuri i šalice oprani; djeca poslana u školu i otišla u svijet. Od svega toga ništa ne ostaje. Sve je ishlapjelo. Nema biografije ili povijesti koja bi o tome mogla reći ijednu riječ. Virginia Woolf je pronašla takve riječi-izbjeljivače, a mi smo nastavile eliminirati masne mrlje s naših djelatnih života.

Renata Jambrešić Kirin