Autori Na vrh
D
Džeparac

Tužno je ako živite od džeparca, ali sretni ste kad ga dobijete. Kako objasniti taj paradoks? Počnimo od najbližega, džepa. Svi mi imamo neki džep. I ma koliko velik bio, skriven ili vidljiv, nije dovoljno velik za sav novac koji bi nam eventualno trebao ili bismo ga željeli imati. Znači da se uvijek radi o malim količinama novca, onoliko koliko stane u džep. Ali džeparac je i neodvojivo vezan za slobodu. To je slobodan novac, ne proizlazi iz nužde. Neki ga doduše moraju zaraditi, ali taj je suodnos proizišao iz neke slobodne odluke. U tome je džeparac najsličniji ljubavi. Partnere, na sreću, biramo iz slobodne odluke, i ljubav pružamo iz slobodnih izbora, a ne po nuždi, nadam se. Ta tijesna veza s ljubavlju pozadina je osjećaja da nam je džeparac simpatičan, dapače, jako simpatičan, jer nam je zapravo dar. A i kad primamo džeparac, onaj koji nam ga daje, ima dobro mišljenje o nama, nagrađuje našu skromnost kojoj tako malo treba da se sretno nasmiješi kad se spomene mogućnost džeparca. Njegova komercijalna sestra napojnica nije te sreće da nam je tako simpatična kao džeparac koji je slobodan kao ptica, jer nema nikakvog očekivanja. Napojnica može biti povod, a često i jest, zlovolji, i nezadovoljstvu. Sa džeparcem nikada niste nezadovoljni. Jer ako ga i uporabite da biste nekome nagovijestili da vam nije dovoljno platio za trud, poruka će biti dvojako protumačena: premalo je novca, taman da stane u džep, a i to je uvreda za mili džeparac jer on je slobodan novac, on je metafizički dodatak vašoj zemaljskoj sreći, ali u jako fizičkom izravnom obliku. I proizvodi sreću. Džeparac nije, kao zarađeni novac, namijenjen tome da ispuni neku funkciju. Kako ste ga slobodno dobili, tako ga slobodno možete i trošiti. Stoga, baš kao i džepovi, nema naznaka da će tako brzo izići iz naših života.

Đurđa Otržan