Autori Na vrh
D
Dvadeset i sedam

... godina imam, ali ovo mi se je još nikad nije dogodilo! Upoznao sam je u šahovskom klubu jedne noći, kamo sam stigao s prijateljima, a gdje je već bila moja bivša djevojka Dalija s prijateljicama, koja mi je, znajući staze mojih noćnih kretanja, očito priredila zasjedu. Što se mene tiče, između nas sve je bilo gotovo. Bilo je kratko ali slatko, a onda smo se razišli, sad i nije važno zašto, uzmimo, nismo se ni u čemu slagali, to je više nego dobar razlog. Stoga, ja s Dalijom više nisam dobar jer je to, pokazalo se, sasvim nemoguće. Ona nije dobra djevojka i ja se nje zapravo pribojavam, njenog jezika, njenih spletki i njene igre. Ona opako kombinira i možda samo po tome pripada ovamo, među nas šahiste. Dobar ukus i nesklonost traču mi brane da ispripovijedam što mi je ta žena sve priredila posljednjih mjeseci. Zato, poznavajući njenu narav, čim sam je ugledao u klubu znao sam da se nije došla miriti, već prije svađati, u najboljem slučaju inatiti i provocirati. Pao mi je mrak na oči – pa zaboga, ovaj klub je moje mjesto, nikako njeno, ona uopće ne igra šah, ja sam je ovamo i doveo, stoga on ostaje moje pravo, nikako njeno. Ovo je moj klub i ja sam ovdje jedan od najuglednijih članova, jedan od najboljih igrača šaha kakav se igra možda samo ovdje i nigdje više na svijetu. Moj klub! Na zidovima slike mnogih stranih i domaćih velikana, Capablanka, Bobby Fisher, Kasparov, Gligorić – i na istaknutom mjestu naš član – profesor Promilović, majstor nad majstorima. Ali u ovim okolnostima to neće biti moguće. Večeras neće biti ništa od šaha, bolje mi je biti na oprezu i izbjeći scenu. Otputio sam se smjesta na šank, dok je moj prijatelj odlučio igrati i odmah našao protivnika, a drugi je ostao kraj njega kibicirati. Uzeo sam piće i prišao Daliji da je pozdravim, pa ne mogu stajati sa strane kao kakav glupan i praviti se da je ne poznajem. Ona je s prijateljicama zauzela mjesto u kutu, kamo su se slijevali mnogi pogledi te večeri. Odmah na početku – ugodno iznenađenje – pozdravili smo se kao najbolji prijatelji. I onda me upoznala s prijateljicama i... Isuse Bože! samo da se za nešto primim, zid, stol ili nečiju ruku, jer ću se srušiti. Ugledao sam biće koje ne pripada ovamo, niti u ovaj sat, ni ikad. Za moju bivšu se može reći da je lijepa, ali jedna od te dvije bila je upravo – prelijepa! (Druga je bila sasvim neugledna i kako je nevažna za ovu priču, dalje ćemo se praviti da je nema, a i tako sam joj odmah zaboravio ime.) Ova krasotica se zvala Zlatica. Kakva mala! Prekrasno lice, krupne zelene oči, duga tamna kosa, visoka, vitka, a opet svaka oblina na svom mjestu i u pravim proporcijama. Onako visoka i dugih nogu, u kratkoj crvenoj haljinici, dominirala je prostorom. Čisto zlato je bljesnulo, ovdje gdje je inače sve crno i bijelo, gdje vladaju ebanovina i bjelokost. Svi pogledi su se lijepili za nju. Nadalje, večer je tekla otprilike ovako: na šahiste nisam obraćao pažnju i nisam znao kako mi se prijatelji drže za stolovima. Onaj koji nije igrao došao je samo jednom do mene da me priupita jesam li i ja večeras za partiju, a ja sam mu samo dao znak pogledom – ma kako?, dragi moj, pogledaj je samo. Bila je nadnesena nad gorljivi skup šahista i kibicera kao kakva boginja, muza šaha, koja istovremeno nadahnjuje i određuje i sudbine igrača i ishode njihovih bitaka na pločama. Moj prijatelj je samo nabrao čelo i zagledao se nakratko u nju otvorenih usta. Ostao je bez daha; u trenu mu je sve bilo jasno. Kao da mi je želio reći, vidim, ovo je više od svake naše sitne igre i borbe po pravilima. Samo je šapnuo, poznata mi je odnekud ta djevojka, strahovito poznata, i otišao. Moja bivša je za to vrijeme kružila po klubu razgovarajući i koketirajući s prisutnima koji su joj naručivali pića. Ako je i htjela provocirati, ja to uopće nisam primjećivao jer nisam mogao oka skinuti s male. Glazba i povremeni vatreni povici šahista stvarali su toliku buku, da smo se Zlatica i ja morali zbiti da bismo se uopće čuli. Ta mi je okolnost išla na ruku. Približavajući joj se, osjećao sam toplinu njenih obraza, mirisao njen svježi dah, usnicama joj nekoliko puta dotaknuo ušnu resicu. Tko je i odakle je ovo čarobno biće, gdje je dosada raslo ovo predivno čedo i koje sunce ju je grijalo? I Zlatica mi veli da je studentica, doselila se prije pola godine, doputovala je odnekle vlakom i sada živi ovdje. Odakle? Iz mirnog kraja, iz ravnice, ondje još ima majku i oca i dvije mlađe sestrice koje još uvijek pletu vjenčiće od cvijeća i plešu po livadama. Do jučer je i ona bila takva, a sada je ozbiljna i ambiciozna, vjeruje u budućnost, vjeruje u sreću i odlučila ju je okušati pod suncem i noćnim svjetlima ovog grada i u prilikama koje joj on pruža. Promotrim njen stas i finu liniju njenih bokova ̶ o, kako ovom djetetu prirode ta crvena haljina stoji kao salivena! Zatim uzmem njene bijele ručice, nježne i vrele, u svoje i velim, o kako si divna u svojoj nevinosti i naivnosti. Čuvaj se Dalije, još sam joj htio reći, i svih raznih Dalija ovog grada i ovog svijeta, koje te znaju zabljesnuti i opčiniti pričama o sreći. Razgovarali smo o svemu i svačemu, usput se tobože nehotice dodirujući rukama, milujući se pogledima. Okrenuli smo se jedno drugom i osamili u gomili. Opustili smo se, oslobodili, i za nas svijet nije postojao. Ja sam trusio votku, ona je graciozno ispijala svoje cinarije. Popili smo po...

Četiri!

... pića svako i bili smo pomalo snoviti, zaljuljani od pića i naših osjećaja. Ma tko si ti, tko, predivna djevojko, i gdje si do sada bila? Ah, ti me ne prepoznaješ, rekla je i ljupko se zakikotala. Imao sam osjećaj da smo se na prvi pogled zaljubili. Pazeći da ne povučem neki krivi potez, napredovao sam oprezno i polako, a onda sam gotovo izgubio kontrolu i nježno je primio za ruku. Nije se opirala. Činilo mi se da gubim razum. Kao da nas je obavio neki oblak zanosa i ponio uvis. Oboje smo se zanijeli i kad je možda tek centimetar djelio naše usnice, prolomila se grmljavina. Iznenada se začula buka i graja; svuda oko nas događala se neka strašna nepogoda, oluja. Svrnuo sam pogled sa zanosne Zlatice i, pobogu, ugledao svog prijatelja koji je bio upravo ustao, zaljuljao se i srušio na pod. Figure su bile porazbacane, a on je bez svijesti ležao pod stolom. Nije mu bilo pomoći: izgubio je svoju partiju. Dok sam se probijao do njega, drugi ga je prijatelj već bio podigao i onda smo ga zajedno zgrabili pod ruke i nabrzinu odvukli van. Na ulici sam ih zamolio da me malo pričekaju i vratio se unutra. Novi natjecatelji već su bili zauzeli mjesta. Probio sam se do Zlatice, nabrzinu joj objasnio stvar i zamolio je za telefonski broj. Šutjela je i samo se zagonetno smješkala. Vjerojatno sam imao ozbiljan i molećiv ton kad sam je zapitao bi li se voljela naći sa mnom. Može sutra poslijepodne u...

- Šest!...

preduhitrila me. Može! Bio sam izvan sebe od sreće. U Gradskoj kavani? Ne znam zašto, ali to mjesto mi je prvo palo na pamet. Idealno. Istrčao sam šaljući joj poljubac rukom i za njega dobio jedan čaroban osmjeh, i još jedan otrovan pogled, sa strane, od Dalije. Odvezli smo prvo prijatelja, a kad sam stigao kući, legao sam u krevet i sav blažen probdio ostatak noći. Sutradan sam u Gradsku kavanu stigao četvrt sata ranije i zauzeo diskretno smješten stol, odmah do prozora. Bio sam uzbuđen i napet, nisam imao hrabrosti radovati se. Naručio sam kavu. Kasnila je nekoliko minuta i točno na prvi znak tjeskobe ugledao sam je kroz veliko staklo. Nailazila je cestom svečana i posve mirna, malčice mirnija nego što treba, drugačija nego dan prije, ne onako vedra kao prošle noći, već ozbiljna i s nečim tamnim u licu, bila mi je još privlačnija. Srce mi je naizmjence tuklo u grlu i sljepoočnicama. Kad je ušla, ustao sam da je pozdravim, pridržim stolicu, prihvatim kaput i tako to, ali ona je samo šutke sjela za stol, ne progovarajući ni riječi. Što se zbilo? Samo je nešto crno, prodorno bilo u njenom oku i to mi je rovalo po duši. Bio sam izgubljen i nisam shvaćao ništa, a kad me ošinuo njen pogled, olujan i ljutit, posve sam se izgubio. Kakva si to danas, ne prepoznajem te. Zanimljivo kako me svi prepoznaju, samo ti ne. Čemu taj ozbiljan izraz? I ta kosa svezana u konjski rep i ta kapa nabijena do očiju. Šutjela je. Prišao je konobar i ona je naručila čašu crnog vina. On je rekao da nema na čaše – ima samo ove male bočice. Dobro, onda bilo kako, rekla je mrzovoljno, samo dajte, donesite, dajte. Bila je ozbiljna i mračno me gledala ispod ruba kape. Što se zbilo? Zaboga?! Zašto? Šutjela je, zapalila cigaretu, napućila usnice i otpuhnula dim. Sve je stalo; prolazili su trenuci u kojima se odlučivala moja sudbina. Nisi mi rekao da je Dalija tvoja bivša cura. Zavodeći me pred njom, ponizio si me i uvrijedio. Ponizio i uvrijedio? Što je zaboga ovo, Dostojevski? Stigla je bočica crnog vina, konobar ju je otvorio i natočio. Da, gade, i gore od toga. Neka je prokleta duša moja, i neka sam zauvijek nesretan, i neka je moja jadna mama, ako sam ikad išta... Zašuuuti, rekla je pomalo prijeteći. Što da joj na to kažem? Slegnuh ramenima. Pa Dalija jest moja bivša cura, ali veza je bila površna, kratka. Zajedno smo bili jedva dvadesetak dana. Ne zanima me, rekla je gaseći napola dogorenu cigaretu, to se tako ne radi. I dobro mi je rekla Dalija. Čuvaj se šahista, rekla je, i ostalih raznih igrača ovog grada – takvih je prepun svijet – koji te znaju zabljesnuti i opčiniti tako da povjeruješ u njihove igre. Htjela sam ti ovo vino izliti u lice, ali neću, ohladila sam se, ja nisam takva, a i kako sad da to prvo pretočim iz bočice u čašu, pa da ti onda bacam u lice, pa to je traljavo, a opet, da te opalim ovom flašicom, to je tek strašno glupo, druga je stvar kad bih te sad mogla tresnuti flašom po glavi, to bi bilo dobro, to bi zapamtio i to bi ti bila škola, a ovako imaš sreće što ovdje ne toče na čaše, misle valjda, seljačine, da je ovako elegantnije, piti ovo bezvezno vino iz malih flašica, ne'š ti elegancije. Izvukla je novčanik, mahnula konobaru i tresnula novac na stol.- - Trideset i pet!

Zbogom. Ustala je i otišla. Ostao sam sam. Osjećao sam se kao da mi se srušio svijet. Ustao sam i – naravno, a gdje drugdje – otišao u šahovski klub. Želim nestati. Želim se utopiti, želim se čitav uvaliti u formaldehid i galabit i tako zauvijek ostati, stvrdnut, zarobljen kao figura. Poludjet ću. Treba mi jedna jaka partija šaha. I kamo ću nego u svoj šahovski klub. Čim sam ušao u klub, povikao sam – tko je za partiju šaha, velike figure?! Što se dogodilo, što mu se dogodilo, došaptavaju se moji vjerni prijatelji iz šahovskog kružoka, i gdje mu je ona ljepotica od jučer, ona poznata? Neka je! Ode! Da, nisam imao sreće, ali moja igra ionako ne ovisi o sreći. I da! – želim za protivnika najboljeg igrača, onog koji je večeras odlučan da mi se suprotstavi baš večeras, sada kad sam najopasniji. Tko će protiv mene?! U klubu je nastao muk. I kad sam već mislio da nema protivnika za mene, javi se hrapav i spor, umoran glas i kaza on nekako otegnuto i bolno kao onaj koji dobrovoljno prinosi svoj život na žrtvu. Jaaa... ću. Iz gomile se ote uzdah zaprepaštenja koji nije bio sasvim lišen divljenja. Bio je to najopasniji igrač kojeg sam te večeri mogao izazvati i protivnik vrijedan svakog poštovanja, stoga meni najpoželjniji. Bio je to sijedi, namrgođeni gospodin Promilović, inače profesor matematike, kojeg sam često sretao u klubu, o kome su kružile nevjerojatne priče i prepričavale se legendarne zgode, ali s kojim još nikad nisam zaigrao. U olinjalom sivom odijelu, nakostriješene kose kao da ga je pogodio snažan izboj struje, velikog crvenog nosa, žalobnih očiju i sijedih brkova koji kao da su se objesili od tuge. Veliki profesor Promilović, Promile, kako ga mi zovemo, za kojeg su jednom i ruski i američki igrači složno ustvrdili what a spirit! Velike figure? Baš velike? Da, baš velike. Odlično. E, da. Zabluda mnogih mladih igrača je da odmah požele igrati velikim figurama. Obojica smo bili savršeno neraspoloženi, što znači da smo po tom pitanju bili ravnopravni protivnici. I onda, sjedamo za stol i obojica energično slažemo figure na veliku ploču. Ovdje ne koristimo bjelokost, ebanovinu, ni plastiku niti galabit; formaldehid ostavljamo da se jednog dana u njemu izlažu naše jetre. Mi ovdje igramo staklenim figurama. On reda manje čašice za pijune, veće za vrijedne figure. Kibiceri se okupljaju. Votka protiv vlahova? Loza protiv viskija? Svejedno, dok je adekvatne boje i gradaže. Odlučili smo se za lozu protiv pelinkovca. Kad je šah natočen, spustio sam ruke ispod stola držeći u svakoj po bocu s ostatkom. Zamijenio sam im mjesta nekoliko puta i profesor je upro u moju desnicu i dobio lozu; znači on će ovu partiju odigrati kao bijeli. Krenuli smo. Naprijed! Naprijed pješaci moji, moji konjanici, naprijed bojni slonovi moji! Odigrao je španjolsko otvaranje. Potez po potez, figura po figura, čašica po čašica. Vlažne duše, žalosne duše, pročišćene bitkom, spremale su se napustiti zemaljski okoliš. Mi smo duhovi zemaljski spremni za letenje. Nema više malenosti, straha, ljudskih slabosti. Mi smo sada vođe koji vode svoje vojske u ratove. Prvo razmjena pijuna, guc, guc, ja lozu, on vlahov, ja opet iskapim njegovog pijuna, on prijeti mojem lovcu, ja branim lovca, on topa, guc, slijedi nam razmjena skakača, guc, guc, uzimam mu topa, on meni prijeti skakačem, napada kraljicu, i gluglu i kloklo i gucguc, i tako igramo strastveno, glava gori, tko krivo makne gotov je, tko ne prepozna figuru gotov je, uši mi gore, koža mi se ježi, tako se igra šah očajnika, guc, guc, guc, guc on, guc ja, guc šah, guc mat. I onda pad u dubinu, u tamni crni ponor koji se odjednom poda mnom otvorio.

- Dvanaest!

...sati si spavao, rekla mi je. Otkud ona tu, u mojoj sobi, ogrnuta mojom košuljom? To je nemoguće. Igra šaha još mi je uvijek u glavi. Ali ona je tu i tako je stvarna. Uvija se i smješka, valja se i izvija po krevetu, jednom rukom povlači pokrivač, drugom se otkriva. Ja sanjam. Sanjam li? Zlatice, Zlatice, jesi li zbilja tu? Ma, to ja sigurno još uvijek sanjam, jer, otkud ona ovdje? Šutimo i gledamo se i ona se tad nadnosi nad mene i nježno me ljubi u obraz. Ovdje sam, tu kraj tebe. Oh bože premili, ovo je stvarno. Ja sam budan. Jadniče moj, što si sinoć od sebe napravio, kazuje ona dok joj plahta spada i otkriva bjelokosne grudi. Zlatice, ljubavi, volim te. Ne ne, dragi, ne izgovaraj još tu tešku riječ, idimo polakše, budimo malo oprezniji. Još jučer nisam znala što će se s nama dogoditi, do prije samo nekoliko sati izgledalo je da će naše kratko poznanstvo loše završiti. Privukao si me, dragi, to je istina. Sviđaš mi se. Obično svi znaju moje lice, samo ti ne znaš, ti pojma nemaš i priznajem, to me tebi privuklo, ti ne živiš običan život, ti ne gledaš televiziju i ne vjeruješ u sreću, već čitave noći lutaš uokolo i igraš taj tvoj fatalistički šah. Razmislila sam; ipak ja s Dalijom baš i nisam tako dobra prijateljica i srce mi se steglo kad sam otišla iz kavane, i još mi je bilo tako žao što sam ti rekla da sam došla samo radi toga dati vino izlijem u lice, skoro sam se na ulici rasplakala. Došla si po mene u šahovski klub? Da, vidjela sam kako si nesretan i znala sam gdje ću te naći. Vidjela sam kako si igrao i kako si partiju izgubio. Zašto to činiš? Zar želiš umrijeti? I tko je bio onaj čudovišni starac protiv kojeg si igrao? To je bio naš profesor Promile, čovjek o kojem kruže strašne priče od kojih je jedna da je svoju voljenu ženu uspio otrovati dahom, ali to su samo legende. Zlatica je samo bolno uzdahnula i zavrtjela glavom. Trebaš hitno prekinuti sa šahom i ostalim opasnim igrama, jer kako sam se pojavila, tako ću i ponovno nestati. Znaš, šaptala je, shvaćaš li, upitala je, nježno me primajući za obraz. Ležali smo u mračnoj sobi i bio sam još uvijek slab, ali kao da su zrake sunca odjednom počele ulaziti u prostor koji odavno nije vidio svjetla. Kako sam dospio u stan? Tvoji prijatelji su mi pomogli da te odnesem do tvog automobila i odvezla sam te kući. Putem si samo ponavljao da u životu nemaš sreće, da te ostavim, da se oko tebe ne vrijedi truditi. Rekao si mi da te ostavim ležati, dolje. Ali ja te nisam željela ostaviti ležati, dolje. Nisam te mogla odvući gore, pa sam te pustila da još neko vrijeme spavaš u automobilu i ja sam bila kraj tebe. Kad si se nakon nekog vremena probudio, odvukla sam te nekako gore i gurnula pod tuš, zamalo si mi i u kadi zaspao. Jesi li me ti i svukla? Jesam, a onda sam se i sama svukla i legla do tebe. Vratila se tada u krevet i privila uz mene i zatim smo se dugo ljubili, sve dok vani nije nestalo svjetla. Onda je pogledala na sat, skočila na noge i rekla: brzo, brzo, jer ću zakasniti, a moram još stići i kući, za koji sat nastupam. Gdje nastupaš? Pomislio sam tog trena da je ona neka mlada glumica ili plesačica. Ti još uvijek ne znaš, rekla je i slatko se nasmijala. Pa onda upali televizor u...

- Devetnaest!

...sati, prvi program i gledaj emisiju, rekla je. Sad idem obaviti što moram, a onda ću se odmah vratiti. Ali prije nego što odem, moram još nazvati Daliju. Prestravio sam se; molim te, nemoj, ne zovi je. O, itekako hoću, rekla je i nazvala je. Bok Dalijo, Zlatica je, samo da znaš, ja sam ipak tu, kod njega. Kod mog čovjeka?! Začuo se oštri ton glasa s druge strane. Ne, ne, draga, nije on tvoj i zbogom zauvijek, rekla je. Tako. Ovo sam morala učiniti, morala sam joj uzvratiti i sad sam mirna. Zatim se odjenula nabrzinu, poljubila me i odjurila iz stana. Nisam još uvijek mogao vjerovati da se sve ovo događa. Kad je otišla, još sam uvijek bio smućen i čekao sam da mi šah sasvim izvjetri iz glave. Obećala je da će se nakon obavljenog posla smjesta vratiti. Požurio sam dovesti stan u red, ali prvenstveno sebe, i tek što sam izašao iz kupaonice, zazvonio je telefon. Požurio sam se javiti, sav ustreptao, ali uslijedio je hladan tuš. Bila je to Dalija. Umri, umri, umri, začulo se s druge strane, ti i tvoja ambiciozna, popularna provincijalka. A prije nego što umreš nauči je igrati šah, otruj je i ubij je kao i tvoj idol Promilović. Ma šuti, vještice! Sklopio sam slušalicu. Ma nema šanse, djevojko, da itko ikoga otruje ili ubije; od danas okrećemo ploču. I nema više šaha ni ostalih turobnih igara. Vrtio sam se neko vrijeme bez reda, a onda se bacio na pospremanje. I gotovo promašio vrijeme koje je rekla i malo poslije uključio sam televizor i ugledao je kako mi se s ekrana smješka držeći kuglicu i izgovara:

- I, dopunski broj – trideset i sedam!

Glava me više nije boljela od šaha. Pa otud je svi znaju, otud je i meni poznata, pa moja draga je poznata, skoro slavna, ona izvlači kuglice iz bubnja na televiziji i donosi sreću ljudima! Prelazim na jednostavniju igru, to je sada definitivno. I ako netko misli da je ovo novela o šahu, vara se; ovo je priča o ljubavi. Ona je tu. Moja lotto djevojka.

Ivan Vidić