Autori Na vrh
D
Depresija

Ekskluzivna se depresija liječi, a svakodnevna – nosi kao sirotinjski šal. Mnogi žele razvod iz te zastarjele i neprofitabilne simbioze, ali su odvjetnici oni koji mire lažno nezinteresirane. Depresije, bez obzira na izvorni aranžman koji stimulira njihove tegobe i živahnosti, u 21. stoljeću ostaju bez dijaloga, utrošenog vremena i dodvorljivog poštovanja, pa ta vrsta sociološki opravdane legitimne Razlike tone u nezainteresiranost glumaca samih, a na štetu originalnog teksta.

   Ljudi su u načelu nezainteresirani za ono što se događa drugom, a u novom vremenu nedvojbeno pripada “jeftinom” i “neekskluzivnom” materijalu bez tv-kamere. Zašto bih se uživljavao kad nitko ne snima, a ti ionako nemaš prave želje za smrću?

   Depresija, nekad biološki povezana uz otmjeno stradavanje materije, sada je materijalno gnjiljenje označitelja: premda pouzdano ne znamo znakovnu legitimaciju i značenje lingvo-razlomka u trenutačno osvojenoj duhovnoj sferi kojom navodno raspolažemo, uz nekadašnju bolest depresije veže se svakako povremeni tihi ispad nesporno medicinskog podrijetla. Egzotični protulijek postrojen u špaliru bočica i vječni sumrak sobe.

   Sada depresija nije u modi ali je u realnosti. I možda pritom doživljava neku zanimljiviju prenominaciju. Bilo koja figura depresije, zvala se sad i nekako zagonetnije, ne stječe olako sugovornika i potreban mobilni legitimitet bolesti: depresija bez nekadašnje karizme sada zaslužuje razred bolesti koja se prohoda na nogama. Uza sva nova čuda prvenstveno neprijateljski upravljena spram čovjeka, njegova tijela i glave, depresija je odavno izgubila svoju privlačnost: simbolizacijsku i tajanstvenu vrijednost.

   Prirodna depresija, gola pustinjska vinjeta krajolika ima međutim drukčiju vrijednost dodatne simbolizacije. Kao terorist bez adrese koji se odsad pa nadalje muva po životu bez eksplozije. Ili, barem ja tako hoću.

 

Debeloj fali riječ

- Hoćemo li tu loviti - rekla je debela osoba ženskog podrijetla, zagledana u prvo kamenje desetak metara od čamca, i u smeće koje je more noćas vrtjelo oko njih.

 Bilo je tu dosta plastičnih bočica na internacionalnom parfumerijskom jeziku koji je uz nacrtanu ženu u badiću spominjao sunce.

- Tu ćemo se kupati.

   Zaustavio sam motor u obližnjoj uvali koja je, barem u rano jutro, bila nevina i gotovo prazna. A ipak serijska poput majice iz butika na jesenskom sniženju.

   Jesam li bio roker? – nekad davno – da, valjda. Sad sam uglavnom ništa. O posuđenoj motornoj barci, o moru i povijesti benzina nisam uglavnom znao ništa. Sloboda je oduvijek bila u retrovizoru ali, sjećam se, nije me to smetalo da iskreno patim za njom. 

   Sunce se izdiglo i polako pripremalo da i ovog nevažnog jutra postane plameni hit. Stari adolescentski bestseler jedne uvale koji je imao problem s ponavljanjem.

- Tu ćemo loviti. Gle, koliko ih ima!

U bistrom zelenom plićaku, na pola metra iznad pijeska, zaista su plivale ribice, vesele i zbunjene kao djeca ispred škole bez učiteljice.

   Debela osoba je vješto otvarala dagnje i pobožno namakala udicu odmah ispod čamca.

- Plaše mi ribu!

   Desetak metara od nas, točno u sredini uvale bio je usidren njemački obiteljski gliser čiji se izvanbrodski motor nakićen slovima kasne heavy metal estetike sunčao kao metalni turist. Privlačio je sunce samo za sebe, premda je u matičnoj tvornici već odavno pocrnio zauvijek. Uvala je bila plitka i malena. Više je to bio nedovršen posao nekog krajolika, ostavljen nagađanju i kricima kupača koji su barem jednom pomislili da su sami na svijetu. Tu, u vidljivom neuspjehu arhitekta.

- Ovo more sjaji kao da nosi krunu.

Debela je na plastičnom ovratniku čamca već naslagala dva glavoča i fratrića manjeg od dnevne doze potrebne sreće.

- Bit će to... ooo!

- Večera, kažem. Bogovska. Morat ćemo pozvati Vlastu! I njenog...

- Znaš da ima novog dečka... Svira u crkvenom bendu... Samo se smij... To je ko da kažeš, ima li u Bugarskoj vode... Kakav bas!

Šutimo. Gledam preko nje, do koljena u vodi, njemački ratni brod.

- Trza!

Oko mojih nogu kraj čamca netko je, čini se, trzao.

Ondje preko kod donedavnih okupatora dvije su se kćerke već treći put posvađale. Slučajni otac je gledao minijaturni televizor s antenom. Čuo sam posve razgovijetno da je Marshal White podigao i petu kamenu kuglu. Kugla ima pedeset kilograma. Majka je, nadmoćno okrenuta od ekrana, listala časopis sa slikama lijepo dizajniranih kuća po svim rupama svijeta.

Znaš, kad bih imala puno love ne bih znala što bih s time…

 - Ručak! - viknuo sam da su nas čuli i Nijemci umotani u svoje snove.

- Ručak - rekao sam drugi put tiše, i iz čamca izvadio puno paradajza i Gavrilović paštetu. I kruh.

   Bio je to u svakom slučaju prisilni mitski obrok i nesebično je podsjećao na sve.

   Debela se razveselila, ostavila tunju kraj mojih nogu u toplom plićaku, bogato razrezala crvenu biljku koja je s tržnice pobjegla upravo na naš čamac. Soli nismo trebali. Njemačka vojska konačno nas je zamijetila i kao da je škrti bezglasni osmijeh doletio s glisera.

- A znaš ti što je carpaccio? - rekla je i ubacila u usta glavoč te zagrizla u ostatak crvene načete sante.

Sad je ostao samo još jedan.

Da… Danas riba slabo grize. I na Atlantiku.

Danas je takav dan.

Što se može napraviti od tri fratrića i glavoča? Debela je dok sam pažljivo nadgledao bojni gliser kao dobro spakiran tvornički mit ulovila još dva. Bili su jednake veličine, baš kao ona djeca ispred škole, isprva vesela onda zbunjena.

Razmišljao sam o tome.

Mogu se pojesti - kaže debela.

Kad čovjek šuti neko vrijeme očekuje se nešto značajno.

A ti, reci tko je izmislio teoriju difuzne svjetlosti?

Bila je to križaljka. Znala je petnaestak nepotrebnih rimskih careva. Pravog izumitelja parmezana i tri najbolja maslinova ulja za ovaj tjedan. Prema anketi časopisa Zeleni život. Postoji još jedan respektabilan časopis. Zajedno u sreći i nesreći.

Jedanaest, dvanaest je sati, nismo dugo tu. Nigdje. Čujemo sunce kako prži kao ulje u restorantskoj fritezi.

Otišao bih na more… Pa dokle stignem.

Debela dobronamjerno kaže: - Pa, tu smo na moru. Znaš šta. Ti imaš neki problem. – I guta posljednji paradajz. Ribe su nestale odavno. Paradajz se ispred usta debele još bori kao posljednja crvena boja svijeta.

Ajmo se igrati…

Nisam obučen.

Ponosan sam na rečenicu, bez ikakvog razloga, jer oni već odavno nisu potrebni. Brzo ih zajedno zaboravljamo.

Znaš, znaš… da Neron  nije bio, onako, lud… To piše u školi. Imao je problem s majkom…

Ma nemoj?!

Debela šuti uvrijeđeno. – Ajmo nešto drugo. Znaš, dug je dan a sunce prži ko…

Debeloj fali riječ.

Njima treba društvo. Al, sto posto.

Preplivali smo desetak metara do opakog glisera. Zapravo, prehodali, usput nogama tražeći u pijesku potonule vrhove robnih kuća koje su nekad prodavale kineske falsifikate, ljepše od europskih brandova. I jeftinije.

 Hans već spušta elegantne nepotrebne stube, plastični most iz vodenog zamka za goste koji sami dolaze kao kiša na Mediteranu.

Jesi ponijela ribu? Idemo u goste.

Debela zagonetno šuti.

Na gliseru smo. Možda je podne. Možda i nije. Sunce prži i izjednačava raznolik svijet.

Na skučenoj palubi stranog teritorija ja gledam kćerke, a Debela usamljenu i zanteresiranu mamu, koja se još drži kao hrvatska Pliva.

Hans nudi sve i ruši sve. Uvalili smo se u nov kontekst. Ovaj je dan tako dobar.

- Rumenige! - Počinjem oštro.

- Ja, ja… - kaže Hans.

- Ulrike Meinhoff! - vičem… - Gudrun. – Bile su to, pa šta, lijepe žene koje dobro pucaju.

Hans se nekako smežurao kao radni ponedjeljak, a Debela i dalje gleda Plivu. Pristojno ali pažljivo. Sve joj je draže na suncu koje neosjetljivo na ljude i dalje pali.

Nakon Angelike Speittel, razgovor je naglo zamro kao što je u 12 sati i dvije minute divlje krenuo. Ne smijem više zajebati jer će nas stvarno zarobiti na crnom željezu gotskih vitičastih slova iz kojih izbija Panterin bas.

- Franz Beckenbauer! – viknem očajno, nadajući se najboljem tj. još jednoj čaši hladnog piva.

- Ja! Natürlich! Ja!

Hans je konačno progovorio njemački i mi smo spašeni.

Otvaralo se pivo i, uopće, bilo je znojno kao u garderobi Bayerna kad je Balack konačno zabio gol. A on je skup i najljepši Nijemac od rata naovamo. Možda još Winetou i Horst Bucholz.

Mala Inge ima sisu kao ručnu bombu, a Inge II guzu kao avion pri polijetanju. Ja, koji se u slobodno vrijeme bavim grlicama, bio sam samo tehničar koji besplatno popravlja tange.

- I, and, und - rekao je značajno Hans.

- Pa baš smo se lijepo najeli - kažem, misleći na Debelu, i na zlatno pivo. Jer osim mora ništa više nismo posjedovali.

Branko Maleš