Autori Na vrh
Ć
Ćuk

Ćuk je znak noćnog smiraja. Ne čuje ga se ondje gdje nema potpune tišine, ili barem one tišine koju ističe zrikanje zrikavaca. Jer da bi tišina bila čujna, potrebno je dodati malo zvuka kako bi sve ostalo došlo do izražaja. Kako bismo osvijestili prazninu drugih zvukova. Kada takva tišina nastupi, javlja se ptica koja umeće još jedan akcent tišine u posvemašnji zvukolik. Tajnim načinom, proizvede taj onomatopejski zaziv vlastitog imena, ću—uk, kao lijepa riječ ćuh, kada nešto dopre do našeg osjetila sluha, nešto čujemo, ali prestane prije nego li stvori bilo kakav identitet. Noći na otoku su mirne. Noći na otoku su tihe, vrve svojim tihim životom zvukova koju su svi kao izišli ispod morske površine, tek mirno bruje i omogućavaju zrikavcima da broje kratke treptaje u vremenu. Taj veliki dirigent malog tijela i još manjeg grla osluhne trenutak u kojem prosudi da tišini noći treba dodati još tišine i tada se oglasi. Ubaci još jedan pjevni pijuk i nastane takt praznine, koji, ponovljen u pravilnim razmacima, čini noć tihom, najtišom. Čuti ćuka znači da je noć dosegnula svoju najdublju crninu, ugaslih obličja i transformiranih zvukova. No, začuje li se truba automobila ili zvuk drugog stroja, ćuk zanijemi. On se povlači pred neorganskim zvukom, otmjeno, aristokratski, poput slavuja u proljeće koji zanijeme kada se oglase žabe iz močvare. Dugo mu treba da odluči kako je taj reski prekid njegovog dubokog noćnog sata samo iluzija, privid, a noć je opet, kao i prije, u domeni njegovih melodičnih odluka. I tada nastavi, pa možemo biti sigurni da se brujanje automobilskog motora zadugo neće čuti jer on tajnim načinom zna to predvidjeti. Ako se nije javio nakon što je automobil prošao, to znači da on očekuje još neorganskih zvukova i nikada se ne prevari. Kao da odbija ući u bilo koji sloj noći, osim kad osjeti da se sve opet sleglo u dubinu. Svaki ćuk ima svoj sat, svoj puls. Svoje mjerilo vremena tišine. Kad dvije ptice umeću svoje akcente tišine, onda nastaje poseban osjećaj prostora jer se po njihovom glasanju i pijukanju može odrediti gdje su, na kojoj strani pijuče jedan, na kojoj drugi noćni sat. Za razliku od automobilskih zvukova, ćuka ne smetaju ljudski glasovi, iznenadni plač novorođenčeta iz sobe s otvorenim vratima terase, svađa mačaka, noćno glasanje magarca. Ćuku sve to ugađa strune bolje i trajnije. Ćuk zapravo ne voli biti sam, on je poput basa ili baritona u nekom nevidljivom noćnom zboru, tek kad su svi njegovi zvukovi iz okruženja prisutni, onda im se i on priključi. U oblačnim noćima nećemo ga čuti. Za njegovu glazbu nebo mora biti vedro, a sve zvijezde vidljive. Zato ga možemo slušati kao puls nebeskog sata koji svoje kazaljke ima među zvijezdama, a odbrojavanje trenutaka tišine, ovdje među ljudima, na zemlji, na nekoj grani, u nekoj mirisnoj krošnji, gdje ga nitko ne vidi, ali ga svaki živi stvor čuje.

Đurđa Otržan