Autori Na vrh
C
Crveno-plavo

Ne znam koja mi je priča ljepša, čudnija, poetičnija, a onda i jezovitija, začudnija, neobjašnjivija, prozaičnija: ona o Alici ili ona o Petru Panu. Ne znam što je teže: ispijati napitak drugoga, smanjivati se i postajati zrelijim, kročiti kroz šumu simbola i ostati dijete... ili čekati pomoć nevidljivoga nečega što će otvoriti trepavice, ostati među svojima da bi se poletjelo, probuditi se a zapravo usnuti. Ne mogu reći tko je Petar Pan, ne mogu reći ni tko je Alica. Ali znam: maloga dječaka vilenjaka iz priče uvijek zamišljam u plavom, mislim ga vrlo svijetloplavkasto, a djevojčicu Alicu vidim crveno. Ne znam zašto je to tako. Ali kad mislim o Alici, uvijek mislim o Petru, malom Panu. I obratno. Možda mogu objasniti zašto Alicu uvijek oživljujem crvenim kistom, ali ne mogu objasniti zašto mi je Petar uvijek tako lijepo plav. Kad se sjećam Alice iz djetinjstva, možda se sjećam tepanja jezika. Jer Alica je tursko-hrvatska riječ. Mogla bi biti i francuska Alis, malo promijenjena Aleksandra. Ali ona sigurno nije to. Njezina prva dva slova na turskom znače ono što je ružičasto, rumeno, crveno, grimizno, jasnocrveno, a sva njezina slova imaju miris rane trešnje i crvenilo kojim se piturava medovina.

           Zato možda znam zašto Alicu mislim crveno. Ali zašto Petra Pana plavo, to ne. Ne znam. Znam da su sva Petrova slova tvrda kao stijena, kamen, hrid, špilja ili pećina, znam da jedan Petar nosi obrnut križ i da je apostol Petar razapet glavom prema dolje. To znam. Ali ne znam zašto je moj Petar uvijek plav, i zašto ga uvijek sanjam u društvu s Alicom.

         Još puno toga ne znam. Ne znam je li Petar – Pan  zato što je neki plemić, gospodar, gospodin, poljski velikaš ili češki gospar, ili je možda mali bog šuma, prijatelj stada i pastira, ili je slučajno grčki svemoguć – sveobuhvatan, potpun, sav. Svenazočan kao zrak. Još puno toga ne znam. Ali znam da mi je mali Pan uvijek prozračan i plav.

          Isto tako možda znam da je od svih boja plava najdublja, da stalno uzmiče, da je najmanje materijalna, da je sva istkana od prozirnosti, da u nju ulazi praznina kristala i dijamanta, vode i zraka. Valjda znam da je plava boja vrlo, vrlo čista, da je jako mirna i da je možda uzvišeno vječna, ali kao da nije iz ovoga svijeta. Znam da odlazi iz zbilje da bi postala nadzemaljski ozbiljna, beskonačna i istinita. Znam da je osjećaj plavoga osjećaj odlaženja oblika u beskraj, znam da plavim dodirnuti predmeti lelujaju u beskrajnom, da pokreti i zvuci dodiruju plavetnilo nebeske ptice. Znam da su djeca koja se zavjetuju u plavom nematerijalna, kao da su na pola puta između ovoga i onoga svijeta. Znam da plavim zrači božansko i da su plavokosi povlašteni: da su obojeni suncem, kruhom i pšenicom. Znam da su svi grčki bogovi imali plave vlasi. Znam da su i anđeli uvijek plavi: zato što povezuju ovaj svijet i onoga gore Boga, zato što su duhovi prozračno bestjelesni, zato što čuvaju izabrane i zato što pokreću zvijezde. Svaki anđeo vodi jednu zvijezdu i najavljuje sveto, anđeo uvijek donosi duši dobru vijest. Anđeo je ono malo stvorenje što u sebi nosi pojavu već ostvarene preobrazbe vidljivog u nevidljivo. Sigurno znam da se takav anđeo može naći u Rilkeovim stihovima.

             Ali zašto se jedan takav anđeo Petar Pan što ulazi u naše dječje kamare, ima plavu kapicu i blagost spavača, blagi dodir letećega dječaka što se šulja ne budeći se iz naših dječjih snova, zašto se jedan takav anđeoski Pan nalazi baš uvijek u Alicinoj kamari... to ne znam.

            Sad već sigurno znam da je Petar Pan plav. Znam da je plavo boja ptice sreće, plave znači ptice, nedohvatne a bliske. Znam da plava boja dematerijalizira sve ono čega se dohvati. Znam da može biti svijetla kao sanjarenje i tamna kao san. Znam da se u njoj spajaju svjesna i nesvjesna misao, danje i noćno svjetlo.

           Znam da ući u plavo znači ući s one strane zrcala. Znam da s te strane ogledala sad trči Alica, ista ona Alica što je maloprije bila u Zemlji čuda. U dječjoj kamari.

           Znam da je latinska riječ za zrcalo speculum. I da spekulirati znači promatrati kretanje zvijezda uz pomoć zrcala. To znam. Znam i da zrcalo odražava tajnu srca i svijesti, iskrenost, istinu. I da ono nalikuje na sunce, mjesec, vodu i zlato. To znam.

           Ali ne znam zašto malu Alicu i plavog Petra Pana uvijek sanjam zajedno. I to uvijek u dječjoj kamari.                        

Mira Muhoberac