Autori Na vrh
C
Crno

Riječ je o boji koja nije boja. O neboji, valjda. Svejedno postoje sredstva za pranje crnih tkanina o kojima kažu da crnu boju čuvaju crnom. Da ne posivi, ne krene prema bijelome koje je druga neboja. I boje imaju identitet do kojeg nam je stalo. O crnim danima, zavijene u crno, pod crnim nebom kojim šaraju munje, mudruju bakice na jednoj od mojih starih slika. Ugljenom na zrnatom papiru.

 

Ovo su slike monokromatske. Ovo su monokromatske meditacije.

 

Ne znam što bi to bilo tamnocrno, iako sam čula na radiju tekstove u kojima ugledni književnici govore upravo o takvoj boji. Svijetlocrno? Vidim površinu crnog jezera, posve glatku, na njoj svjetluca prašina s krijesničinih krila (s krila one velike krijesnice, nisu to one male ljetne, nego divovske krijesnice kakvih ima ima samo visoko u planinama). Bit će da je to svijetlocrno. Ima i crni leptir, u onoj pjesmi koju pjevamo kasno noću, polupijani, sjetimo se samo dijela teksta, refrena, kao što se sjećamo samo dijela svoje prošlosti, obrazaca koji se ponavljaju, ritmički, uvijek iste pogreške, neodoljiva privlačnost tamnih mjesta. „Crna ti je duša“, uzvikuje za nekim ženski glas. Nekih usjeklina, neočekivanih susreta.

 

Kriška crnoga kruha, tamnomodri džem od šljiva, u staklenci s poklopcem na kojem je uzorak kuhinjske krpe. Takav uzorak trebao bi, valjda, asocirati na domaće, ono što pripada domu. Kuhinja je često metonimija doma (gle, tamnomodro, za razliku od tamnocrnog, lako zamišljam, gotovo je crno!). Nema mnogo ljudi koji bi poželjeli crne kuhinjske krpe, u crno rijetko bojimo zidove u našim malim stanovima. „Drukčije bih“, kaže mi prijatelj „sve to namjestio da je prostranije. Obojio bih ovaj zid u crno.“

 

Crnke, crnkinje, crn-crn, Crnjanski, crni mi se pred očima od umora. Crnohvat, što li bi to bilo? Crnokop cijeli ispod noktiju. Imaš cijeli crnokop ispod noktiju, uzviknula je učiteljica  i poslala dječaka kući. Ne samo da mu je bilo crno pod noktima, sav je bio musav. Crno ciganče, vikala su za njim djeca. Kao mrak, izranja njegovo lice, ali ni mrak nije danas posve crn, osvijetljen je neonom s ulice, lampicama koje svijetle na radiju, prekidaču produžnog kabla s višestrukim utičnicama, svijetli četiri nula nula na digitalnom satu pećnice.

Aida Bagić