Autori Na vrh
Ć
Ćevap

Od teme odmah odustati. Odustati odmah od narudžbe kojoj se sluti kraj prije nego li smo je zagrizli, zaokružili, a trebalo je samo tražiti malu, srednju ili veliku porciju i uživati. Uživati i složiti tekst-temu-porciju za jednu ili više osoba? – okrenuti se i doznati koliko nas ima, koliko nas ima? – viknuti prema zauzetim stolovima: što biste, recite brzo! Brzo recite dok sjedimo u onome što mislimo da jest i da je upravo pripremljeno za nas: odrezano, okruglo i izduženo, pečeno više-manje, na ugljenu, na žaru (baš kako treba), kažemo.

Kažemo i naručujemo kao što su nas naučili: izgovaramo, govorimo, nabrajamo i dovikujemo onako kako mislimo da volimo. Volimo da: ako nas tko pita; volimo da: ako je trenutak za samoglasnike i suglasnike, palatale; volimo da: zbog okusa koji je kakav treba biti, kakav se daje i kakav se dobije. Dobije se, ne uvijek i nažalost, treba tražiti i znati gdje se što nalazi, jer uz temu ide mjesto: pamtimo lakše, tražimo brže, a spavamo teže, što uvijek nije duže.

Duže nije uvijek duže, pomaknimo se s mjesta, netko je već rekao, napisao „treba se kretati“ i paziti od koga što dolazi, kakve su mu ruke, ramena i oči, pogled i nokti, jer hrana je tema. Tema je hrana, fragment i putovanje, povratak u djetinjstvo svijeta, dok se meso držalo ispod sedla, dok se jurilo pognute glave u kasu i sa zviždukom koji se širi za visinu konja iznad zemlje. Zemlje iznad konja nema, nema u narudžbi, samo nebo, plavo nebo na dječjem crtežu, dok se povlači nespretna crta, linija, meso se kida, melje, miješa s mirisom trave, s pijeskom pustare, s mačem i ognjem.

Ognjem i mačem dok su dolazili i prolazili, ratovali kršćani, Mongoli, Turci, Francuzi, Englezi, narodi koji su naknadno dobili svoje ime a srednji vijek prelazio u veliku porciju, u okvir za ozbiljne bjelopute žene i smiješne muškarce u ulju, u željeznom oklopu. Oklopu željeznom sada nema mjesta. Mjesta nema nejestivom pitanju: što je prije bilo u zraku? u vlaku? u kućici? Kućici u kojoj je bilo? Bilo je što: ono što u dječjem crtežu na kiosku za gladne gleda, priželjkuje, raduje se i nada, što se očekuje? Očekuje se, pita se i kaže se: molim vas, molim vas…

Vas molim ono što sam sanjao i krenulo je, pošlo je, prije nego li se zasiti, prije nego li se plati, da krupno i dobije sitno, prije nego li se izgovori njegovo ime, koliko čega u dodatku. Dodatku u kojem je tajna zanata: soda bikarbona, papar, loj... Loj, papar, kako za koga? i za koga što? – dim arhitekture nadohvat ruku, eto tamo smo išli. Išli smo dok su djeca pjevala za nama (sad se vidi, sad se zna, tko se kome dopada...), po temu smo žurili niz ulicu, imali smo preporuku jedno pokraj drugoga, jedno za drugo. Drugo za jedno jurili smo niz padinu uz zvuk kopita, prolaznika, zaljubljenih, začuđenih, sakatih i zdravih, budnih, oni koji su se izuli i koji to nisu. Nisu to oni koji ne rade, ne vjeruju, ne mogu, kažu, a stol šuti, kao što netko zaliven šuti, šutljivi stol ne razlikuje ono što se čuje s različitih strana jezika i pisma, zvuka i uzvika. Uzvika i zvuka – riječ je o drukčijem i drugom rasporedu: i što s čim ide i što s čim ne ide. Ide ne u neponovljivost, u dim ode ono što se radi prvi put, a poslije je uzaludno ponavljanje i istraživanje, provjera i usporedba, metonimija i metafora: okus prvog. Prvog okus, okus prvog ima ručni rad i ruke, ima muškarce u znoju lica i žene odjevene u bijelo nisu više majke, prijateljice, tetke čuvarice, okus prvog je vidljiv samo kad poklekneš i naručiš, objasniš, kad znaš i ne znaš kad. Kad znaš, obraća mu se ona sa suprotne strane kioska za hranu, lijepo je kad znaš i sve bude dobro. Dobro bude sve poslije narudžbe: kotrljanje, kretanje, zbrajanje i oduzimanje – užitak male, srednje ili velike teme. Teme velike, neizgovorive: pusti me dok su mi usta puna usta. Usta puna glazbe, jer sastavni je dio, ona je (glazba) u sastavu, u dodatku, koliko čega točno ide ovisi o trenutku i za koga je što dobro: dobro je slano, dobro je sočno, dobro je mirisno – ali to nije sve, ali to nije sve, ali to nije sve, ali to nije sve: dim je ništa i sve. Sve i ništa.

Miroslav Mićanović